Mjesto na kojem se svi osjećaju dobro, tako je svoju kuću u Osijeku zamislio Zoran Šimunović, slikar i voditelj Galerije "Slavko Kopač" u Gradskom muzeju Vinkovci. I zaista, temeljito preuređena secesijska katnica iz 1934., u kojoj živi sa suprugom Ivanom i sinom Oskarom, optimistična je oaza.
Uređena je kao eklektična kombinacija retro stila i suvremenog dizajna s naglaskom na umjetnost, a s obzirom na to da su je kupili od etnologinje, sačuvan je i dašak tradicije. Svi su prozori drveni i imaju originalne secesijske okove, a većina zidova u kući ispunjena je Zoranovim slikama velikog formata i djelima njegovih prijatelja umjetnika. Među njima su slike Andrijane Mlinarević Cvetković i Antuna Borisa Švaljeka te crteži Antuna Babića i Milenka Jovića. Zato se na trenutke čini da ste u posjetu otkačenoj, veseloj galeriji.
Rođeni Vinkovčanin preselio se s obitelji u Osijek prije pet godina, a u kući površine 160 četvornih metara polovicu zauzima njegov slikarski studio.
- Za mene je Osijek grad po mjeri. Dovoljno je velik, pun je parkova i sve je brzo i dostupno. Što se tiče uređenja kuće, ni supruga ni ja nismo razmišljali u kojem smjeru idemo, ideje su jednostavno izlazile iz nas. Još se igramo uređenjem i za nas dom nikada neće biti gotov. On je kao živi organizam koji se stalno mijenja, a mi želimo da se u njemu svi osjećaju pozitivno i opušteno. Moglo bi se reći da nas hrani optimizmom i lijepim stvarima, a ujedno mi je inspiracija za rad.
Postoji ciklus slika "Hommage prostoru" koji sam mu posvetio - kaže Zoran Šimunović i dodaje da su ga uvijek zanimala rješenja koja izlaze iz uobičajenih okvira.
Upravo zato nije neobično da mu je omiljena boja ružičasta. Ima je na gotovo svim njegovim slikama i različitim detaljima u kući, poput Kare Design fotelje u obliku školjke, svjetlećeg flaminga i polica. Zoran za sebe kaže da je nepopravljivi optimist i da život ne gleda kroz ružičaste naočale, nego ružičastim očima. Ta ga boja silno veseli pa uvijek nađe načina da je ubaci na svoje slike i u interijer. Njegove su slike spoj apstraktnog i figurativnog slikarstva, a inspiraciju nalazi u djetinjstvu i svakodnevici.
Jedino mjesto na kojem nije sve razigrano je kuhinja.
- U cijelom tom kreativnom kaosu, koloritu, masi detalja i priča koje su iza njih uspjeli smo smiriti jedan dio doma. Jedna ploha, jedan element i tamnosiva boja koju je odabrala Ivana - otkriva Zoran.
Na kuhinju se nadovezuje blagovaonica u kojoj posebno u oči upadaju velike slike iz Zoranova ciklusa "Je li astronautima potrebna umjetnost" i Calligaris stolci. Toliko su mu se sviđali da je prije deset godina prodao svoju Guild Jazz električnu gitaru kako bi ih kupio. A iako stalno nešto mijenjaju, ti stolci ostaju u svakom postavu.
Kuća je puna detalja pa mu je, kaže, teško odlučiti koji je favorit.
- Kod nas se može naći svega. Dobar dio namještaja je dizajnerski, a s druge strane dio dolazi od obitelji ili prijatelja. Tim komadima smo raznim intervencijama dali drugu dimenziju. Na svakom od njih smo nešto promijenili, ali tako da ostane u duhu 60-ih, 70-ih ili 80-ih. Ja bih rekao da imaju dašak prošlosti s malo nove ljubavi - kaže Zoran.
Najdraži dio kuće mu je ipak njegov studio, u kojem slika svaki dan nakon povratka iz Gradskog muzeja Vinkovci.
- Na poslu sam okružen umjetnošću. Kada sam doma, situacija je potpuno ista. Razlika je u tome što tada stvaram umjetnost, živim je i uživam u tome - dodaje Zoran.
Studio se nalazi u potkrovlju kuće i kao stvoren je za druženja i tulume. U njemu je čak i krevet za gosta u slučaju da druženje potraje u noć da ima gdje prespavati. Tu je kućna knjižnica i električna gitara na kojoj Zoran rado svira blues, koji mu je najdraža glazba.
- Studio je moja osobna tvornica ideja. Tamo nastaje sve što je mene učinilo boljim, tamo se osjećam posebno - kaže Zoran Šimunović.
