Zagorska klet na suvremen način

Na karti je pisalo voziti prema Stubičkim Toplicama, proći Donju Stubicu i nastaviti po makadamu uzbrdo do mjesta Dašekovo ili pitati gdje je kuća arhitekta Rusana. U tom trenu to mi se činilo čudno jer u Hrvatskoj arhitekti ne uživaju status superstara. No, u ovom je slučaju to zaista iznimka. Na obroncima Medvednice, na zagorskoj strani Sljemena, svi znaju za arhitekta Rusana i njegovu kuću. I ja sam za nju jako dobro znala.

Kuća je, naime, prošle godine bila u najužoj konkurenciji za nagradu Udruženja hrvatskih arhitekata, a posjet toj kući planirali smo dugo, sve dok jednoga dana nisam nazvala Rusana i pitala kada možemo doći. Odgovorio je da dođemo sutra na roštilj, “supruga i ja baš planiramo ugostiti drage prijatelje”… I koliko sam god znala što trebam očekivati, već iz daljine kuća me oborila s nogu. Što smo se više približavali, bila sam sve više impresionirana.

U jednom sam trenu zanijemila. Andrija Rusan i njegova supruga Jasminka dočekali su nas sa širokim osmijehom u opuštenoj atmosferi. Sjeli smo na trijem i ponudili su nas pićem. Prvo sam pomislila “čovječe, koliko ovo bolje izgleda uživo nego na fotografijama”.

– I kako ste nas našli – upitali su Rusani kojima smo odmah prepričali sve o našem gubljenju po okolnim selima i tome da nitko od mještana ne zna gdje je Dašekovo, ali zato svi znaju gdje je kuća arhitekta Rusana.

– To je zato što smo mi dali ime mjestu, i to po mom djedu Andriji kojega su ovdje, u njegovu rodnom kraju, zvali Dašek – objasnio je njegov imenjak i unuk Andrija Rusan, poznati arhitekt koji za sebe u šali kaže da je “lokomotiva” časopisa Oris i Dana Orisa, najposjećenije arhitektonske manifestacije u regiji.

– Ideja o vikendici u Zagorju javila se još prije 15-ak godina kada smo kupili staru djedovu drvenu kuću, samo što tada nismo imali parcelu gdje bismo je smjestili. S vremenom smo kupili ovu parcelu koja nam je savršeno odgovarala zbog mira, tišine, pogleda, zelenila i činjenice da je 45 minuta udaljena od Zagreba. No, u međuvremenu je kuća istrulila. Od ostatka dasaka napravili smo malu kolibu i ovdje smo često provodili vikende, a s vremenom smo veoma zavoljeli ovo mjesto. Tada je pala odluka da ćemo napraviti pravu vikendicu koja će ili biti naš drugi dom ili opet malo čvršći zaklon – ispričao je Rusan.

U sjećanju im je bila stara zagorska kuća koju su odlučili reinterpretirati na suvremeniji način, a temeljno je pitanje bilo koliko će zapravo vremena ovdje provoditi i hoće li to biti kućica zaklon za povremene vikende ili nešto posve drugo.

Iako je građena kao vikendica, kuća je postala naš drugi dom, i na neki način vrhunac našeg rada, kaže Andrija Rusan

– Napravili smo projekt za malu kuću s dnevnim boravkom, kupaonicom i dvije minijaturne spavaće sobe, ali u trenutku kad je projekt trebalo predati za dobivanje dozvola, ja sam odlučila sve to razbucati i napraviti potpuno drugi koncept. Već smo tada znali da ovdje želimo provoditi slobodno vrijeme. Cure rastu i sve su samostalnije pa je sasvim izvjesno da ćemo se u jednom trenutku Andrija i ja ovamo preseliti. Tada sam suprugu iznijela posve drugačiji koncept i njemu se jako svidjela ta druga ideja – objasnila je Jasminka Rusan, također arhitektica.

To je isto kao kada dođe investitor i kaže: ‘Hoćemo tu dodati još 30 kvadrata mimo dozvole, nitko to neće primijetiti’. Tada im ja odgovorim: ‘Zašto ne 130?’ Kada već svjesno misliš ići mimo zakona, onda je svejedno za koliko. Tako je bilo i u ovom slučaju. Kad smo već odlučili napraviti pravu kuću za odmor, onda neka to bude naš drugi dom. Sjeli smo i dogovorili se da želimo modernu zagorsku klijet koja će teoretski postati naš drugi dom, sa svim potrebnim stvarima na koje smo navikli u našem gradskom životu – rekao je Rusan, istinski ponosan na ono što je u međuvremenu nastalo i spremno nam pokazujući svaki kutak doma, bez cenzure koja je česta u interijerima jer mnogi vlasnici ne žele pokazati baš sve.

– Slikajte što god želite – rečenica je koja je našoj fotografkinji Berislavi Picek izmamila osmijeh i potaknula je da se žestoko primi posla, čak toliko da se u trenutku kad je zamirisao roštilj i na trijemu bio postavljen stol prepun svježeg povrća iz njihova vrta, nije ni na trenutak omela u fotografiranju zanimljivih vizura i ambijenata koje ova kuća skriva.

– Ovo je bez pretjerivanja vrhunac našeg rada, i to ne u smislu estetike. To je sublimacija našeg znanja i iskustva te primjer kako se radi kuća za poznatog investitora, što smo u ovom slučaju bili mi. Svaki detalj, pa i onaj najsitniji, pomno je promišljen, isplaniran i izveden te posve odgovara našem viđenju života, našim navikama i potrebama. Kuća nije napravljena da bi ikoga impresionirala, nego da se mi u njoj osjećamo dobro – istaknuo je Andrija Rusan.

Koliko se oni dobro osjećaju u toj kući, najbolje je opisala Jasminka otkrivši nam da je to kuća u kojoj se ne može posvađati. – Ovo je zaista ugodno mjesto gdje vlada posebna atmosfera. Ja sam ovdje primijetila promjenu u svom ponašanju: tu sam poletna, puna energije i uvijek sam dobre volje. Ništa me ne može razljutiti. Zapravo je ova kuća ostvarenje svojevrsne utopije za mirom, odmorom, tišinom, bez gradske buke. Posebno me veseli što su kuću vrlo dobro prihvatile i naše kćeri koje imaju 12, 16 i 18 godina. One vikendima vrlo rado dolaze sa svojim prijateljima. Svi sjednu na vlak, mi dođemo po njih, zajedno ručamo i zatim se na katu natiska njih sedmero, osmero. Čak mi kažu da se prijatelji ponekad naljute ako ih ne pozovu na selo – kroz smijeh priča Jasminka dok veselo priprema ručak za nas, a potom za još jednu turu prijatelja koji dolaze dva sata kasnije.

– Zimi zamijenimo stolove. Ovaj veliki stavimo unutra, a onaj manji, koji je sada uz tipičnu zagorsku klupicu, iznesemo na trijem. Namjerno smo ih napravili iste širine, visine i od istog materijala kako bismo ih, kada dođe veliko društvo, mogli spojiti u jedan dugački stol. Ovih dana imamo dan obitelji kada dođe naša rodbina s djecom i ovdje će nas se natiskati 35. Mene to jako veseli, volim kuhati, a Andrija radi odličan roštilj – otkriva nam Jasminka u čije smo se izvrsne kulinarske sposobnosti i sami uvjerili.

Poslije ručka rekli su mi “Boba, osjećaj se kao kod kuće”. To mi nimalo teško ne pada jer bih uistinu mogla zamisliti kako dane provodim u ovoj divnoj kući, promatrajući obližnju šumu i vinograde s jedne, a dolinu čiji pogled seže do slovenskih Alpa s druge strane.

Ovdje vlada neka posebna pozitivna atmosfera, a primijetila sam da se u kući nikada ne svađamo, kaže Jasminka Rusan

Točno mogu vizualizirati kako bih večeri provodila čitajući knjigu zavaljena u butterfly chair, promatrajući treptaje svjetlosti grada u daljini, a tijekom hladnih zimskih večeri kako bih sklupčana na kauču gledala kamin i tri strane svijeta. Znam da bih sate i sate mogla pisati na laptopu dok krajičkom oka crpim inspiraciju iz prirode “skrivene” iza velikih staklenih stijena… Ono što je najbolje, obitelj Rusan kaže da i oni otprilike tako provode dane u svom drugom domu u parku prirode Medvednica.

Svim snagama vraćam se u realnost i pokušavam racionalno sagledati kuću. Dakle, nalazi se na parceli od 12.000 kvadrata i sa sve četiri strane okružena je prirodom: šumama, vinogradima, voćnjacima. Tlocrtno gledano, površina donje etaže je 75 kvadrata, a na njoj se nalaze kuhinja, blagovaonica i dnevni boravak koji se nastavlja u trijem s jedne strane, dok se s druge nalazi prostrana spavaća soba s radnim kutkom. U sredini su hodnik, kupaonica i stubište koje vodi na drugu etažu, takozvanu dječju.

S jedne je strane soba za goste, u sredini je kupaonica, a iznad dnevnog boravka nalazi se soba s tri kreveta, u kojoj najčešće spavaju njihove kćeri, te mladenački dnevni boravak s krevetom na razvlačenje koji dobro posluži ako u kući odluči prespavati još pokoji prijatelj. Iz dnevnog boravka na katu može se izaći na terasu-vidikovac koja je točno iznad padine i s koje se pruža jedan od najljepših pogleda.

Svi ormari i spremišta izrađeni su po mjeri i potpuno skriveni u zidove pa imate dojam kao da u kući nema ormara. Ili, još bolje, kada ih otkrijete po drvenoj oblozi od breze, onda vam se čini kao da je mobilijar formirao zidove. Svaki centimetar je pomno osmišljen i iskorišten, bez ijedne nelogičnosti ili suvišne stvari. Čak su i vrt te vrtna kućica s nadstrešnicom za automobile pomno dizajnirani, a u njoj se nalazi sav potreban alat, priključci i sustav za filtriranje kišnice kojom se kuća opskrbljuje.

Mogla bih još nizati racionalno opažene detalje koji posve oduševljavaju, ali i mene je ponijela kuća. Ta dobra atmosfera potpuno je zarazna. Sjedamo za stol, čekamo druge goste i pričamo o umjetnosti, arhitekturi i lijepim stranama života.

Ako vam se svidio ovaj interijer, molimo vas da ga podijelite!