Obitelj Flögel-Mršić kupila je ruševni dvorac zaštićen kao spomenička baština I. kategorije, čiji su vlasnici bili Keglevići, Sermageovi i Vranyczanyjevi.
Potpuno neočekivano, prvu rečenicu koju nam umirovljena znanstvenica i sveučilišna profesorica Mirna Flögel-Mršić izgovara o dvorcu Sv. Križ Začretje je: “Ovo je pritvor”.
- Poluslijepa sam, ne mogu imati vozačku dozvolu i voziti automobil te, iako sam Zagrepčanka, ne mogu doma. Nije bilo tako strašno prije pandemije koronavirusa, no sad sam ovdje i družim se s miševima, paucima i žoharima, oni su mi stalno društvo u dvorcu. Ne zvuči ugodno, ali sve ja to počistim i pokušavam srediti ako dođu slučajni posjetitelji željni kulture. No, takva situacija ne bi bila da nije korone. Prije su dolazili autobusi s 20 do 40 posjetitelja, koji su ostavljali donacije i kupovali knjigu o povijesti dvorca... Od ruševine smo napravili dvorac bez institucionalne pomoći, režije su goleme, plaćamo porez na korištenje kulturne baštine radi postizanja profita, ali tog profita nema - obrazlaže Mirna Flögel-Mršić.
Kasnobarokni dvorac Sv. Križ Začretje dominira strmim obronkom uz autocestu Zagreb - Macelj, smješten je nasuprot crkve na mjesnom trgu, u zapuštenom perivoju koji obuhvaća aleju okriljenu četveroredom kestena, bunar i parkiralište te šumsko šetalište i dva jezera u podnožju brijega. Suprug gospođe Mirne, dr. Janko Mršić-Flögel, ugledni znanstvenik, izumitelj i poduzetnik na polju informatičkih mreža i multimedijalne tehnologije, kupio ga je od Poljoprivredne zadruge putem natječaja 2001. godine.
- Dvorac i raspoloživi okoliš ukupne površine gotovo 25 tisuća kvadrata kupljen je s namjerom da se zaustavi 80-godišnje propadanje dvorca - kaže gospođa Mirna Flögel-Mršić. Dodaje kako je želja bila da se nakon građevinske sanacije i obnove stilski primjerenim uređenjem interijera i muzejskim sadržajima iz višestoljetnog obiteljskog inventara te raznolikošću priredbi osigura opstanak i ugled ovog vrijednog spomenika kulture. U tome su djelomično i uspjeli: obnovili su 65 posto dvorca te održavali razne priredbe, radionice, glazbene i kulturne događaje. No, zbog izostanka državnih sredstava i njezina zdravstvena stanja, u jeku pandemije, daljnja obnova i održavanje dvorca su pod upitnikom.
- Kada sam lokalnom slikaru Ivanu Lovrenčiću, koji je za moje molekularno-biološke kongrese radio različite suvenire i promidžbene materijale, pričala o želji za kupnjom vikendice na moru, rekao mi je da je tadašnji vlasnik dvorca Poljoprivredna zadruga pod stečajem i da kupim dvorac jer ću ga znati obnoviti. Rekla sam sinu - ništa od tvoje vikendice, prodala stan u Zagrebu te smo, uz kredit, kupili ruševni dvor koji smo postupno obnavljali - prisjeća se.
Kad je prvi put ušla u dvorac, kaže, bila je to ruševina.
- Bila sam dobro informirana o povijesti ovog kraja i znala sam puno o dvorcu i njegovim vlasnicima, obitelji Sermage. Nisam mogla vjerovati da je netko mogao dovesti dvorac u takvo stanje - kaže i dodaje kako je još u vrijeme Jugoslavije bio zaštićen kao spomenička baština I. kategorije, ali ni dvorac ni okoliš nisu bili zaštićeni od vandalizma i propadanja.
Istraživanja koja su prethodila početku obnove otkrila su svu ozbiljnost ugroženosti objekta, statički nedopustive izmjene na staroj arhitekturi, dok su geološka istraživanja otkrila zabrinjavajuću eroziju brijega zbog prekida otjecanja slivnih voda i jezera. Pronađenim detaljnim arhivskim nacrtima dvorca počela je spora i skupa obnova.
No, zanimalo nas je i nešto više o samoj povijesti dvorca.
- Građen je i nadograđivan tijekom 17. i početkom 18. stoljeća za potrebe obitelji Keglević, a konačni oblik dobio je sredinom 18. stoljeća, tada u vlasništvu obitelji Sermage - kaže Mirna Flögel-Mršić. Ističe da je svetokriška grofovska rezidencija bila dom društveno utjecajnih, vojno i politički angažiranih, gospodarski poduzetnih i visoko obrazovanih domoljuba. Za hrvatsku kulturnu povijest posebno su značajna tri Sermagea, koji su bili vrhovni ravnatelji Zagrebačkog školskog okruga i literarnog okruga u vrijeme kad se probudila potreba za sveobuhvatnim opismenjavanjem i obrazovanjem i kad je ukinućem redova hrvatsko školstvo došlo pod državnu upravu. Sve povijesne detalje i zasluge pojedinih članova obitelji opisala je u knjizi “Dvor Sveti Križ Začretje: od 1620. do danas: tragom graditelja, vlasnika i korisnika”.
Iz knjige doznajemo kako su u vrijeme obitelji Keglević postojale dvije rezidencijalne zgrade, manja sjeverna i mnogo duža južna, koje su obnovljene te je dogradnjom znatno proširena sjeverna zgrada dvora, današnje sjeverno krilo dvorca. Dvor je imao brojne gospodarske zgrade, konjušnicu, zidani zdenac i perivoj. Nakon smrti Petra VIII. vlastelinstvo prelazi u posjed obitelji Sermage, jer se njegova udovica Ana Marija, rođena Drašković, udala za grofa Petra Troila Sermagea. Upravo je ona pozvala vrsne graditelje da dogradnjom središnjeg dijela s dekorativnim pročelnim rizalitom i kupolom sjedine postojeća dva rezidencijalna zdanja u dojmljivu i funkcionalnu cjelinu. Obnovljeni svetokriški dvorac obilovao je mnoštvom pojedinosti onovremene versajske graditeljske mode, koja se prepoznaje na parketnom sagu, tragovima zidne plastike ili krhotinama razbijenih baroknih peći. Brižno oblikovani perivoj oko dvorca, uz začelje uređeno u francuskom stilu, izazivao je divljenje Beča, a popis imovine iz 1768. podrobno opisuje dvorac, gospodarske zgrade i neposredni okoliš te spominje egzotično raslinje uvezeno iz Italije, oranžeriju, ledenicu i uređeno šetalište uz dva jezera, od kojih je jedno bilo ribnjak.
Daljnje nasljednice dobivale su dvorac u miraz, a posljednja vlasnica iz roda Sermage bila je Regina Henrika.
U doba političkih promjena imanje je 1887. prodano barunu Janku Vranyczanyju. Kupnjom okolnih posjeda on je proširio svetokriško imanje kako bi razvio tržišno usmjerenu poljoprivrednu proizvodnju te je povrćem opskrbljivao Zagreb, a kasnije i Beč. Perivojna arhitektura tada doživljava promjene, u začelju radi uređenja teniskog igrališta, a u podnožju radi sajmišta za prodaju konja. No, sjaj dvorca potpuno se gasi njegovom smrću.
U ratno vrijeme dvorac preuzima HND, a prvi podatak o vlasništvu u novoj državi FNRJ potječe iz 1948., kad se dodjeljuje tzv. Reformiranoj poljoprivrednoj stranci. Međutim, do tada je inventar dvorca bio otuđen, a dekor uništen. Kako se vlastelinstvo postupno raskidalo u izvlaštene čestice, na njima niču novogradnje. U dvorcu su, pak, bili škola, učenički dom, dom zdravlja... Do prvih ulaganja dolazi kad N.O.O. Zabok dodjeljuje dvorac osnovnoj školi na upravljanje, no ubrzo Općina Zabok daje dvorac na korištenje Poljoprivrednoj zadruzi, koja postaje jedina ovlaštena da raspolaže dvorcem kao društvenim vlasništvom.
Što se tiče obnove koju je provodila obitelj Mršić-Flögel, uspješno su učvršćeni erodirani temelji, provedena je kanalizacija, izvodili su se i radovi na hidroizolaciji i građevinskoj rekonstrukciji. Sanirali su se dimnjaci, obnavljala se građevinska stolarija, krovište, postavljala sanitarna instalacija... Parket je naručen iz Španjolske, sanirale su se zidne pukotine i oštećene stropne površine. Uređeni su hodnici, dvorane i brojne prostorije za višenamjensku uporabu, a pomagali su i lokalni majstori.
Već na prvi pogled jasno je da dvorac svojevrsni muzej koji sadrži obiteljsku zbirku namještaja, umjetnina, obrtnina, knjiga i vrijednih arhivskih dokumenata. Stilsko pokućstvo 18. i 19. stoljeća te antikni uporabno-dekorativni predmeti većinom su naslijeđeni.
- Moj je otac imao devetero braće, svi su bili narodnjaci koji su pokušavali nešto učiniti u tim burnim političkim prilikama. No, budući da nisu imali djece malo-pomalo sam naslijedila njihove stvari. Kad mi je Lovrenčić rekao da kupim dvorac, zapravo sam osjećala olakšanje jer više nisam imala gdje sa svim tim naslijeđenim stvarima, moja je kuća bila skladište od poda do stropa. Gotovo sve u dvorcu je naslijeđeno, osim bidermajerskih stolaca koji su kao replike na Zagrebački velesajam došli iz Indije. Naime, originalni, tanki bidermajerski stolci su popucali pod krinolinama. To se dogodilo u cijeloj Europi. Tek su kasnije došle secesijske haljine pa su se žene mogle dublje naslanjati - kaže gospođa Mirna, koja je obiteljski povezana s hrvatskim pjesnikom Dobrišom Cesarićem, slikarom Draganom Melkusom te jugoslavenskom prvakinjom u tenisu Marijom Crnadak.
Izdvaja i naslijeđeni koncertni glasovir tvrtke s najduljom tradicijom Ibach. Njezin je stric Ivo Flögel bio skladatelj međimurskih popevki, a Zagrepčane je opskrbljivao glasovirima. Mnogi od njih vraćeni su Mirni Flögel-Mršić, a neke je i darovala.
- Moji su bili mecene mnogih umjetnika između dva svjetska rata, a umjetnici su se oduživali tako da su darivali svoje umjetnine i slike - kaže.
Tako se u dvorcu nalaze stari obiteljski portreti te slike Dragana Melkusa, Friedricha Gauermanna, Oskara Neumana i Velimira Trnskog. Tu su i skulpture kipara Vanje Radauša te kolekcija vrijednih primjeraka keramike, porculana i stakla. Posebno je reprezentativno zastupljena dekorativna keramika Zsolnay.
Poneki od uporabnih i umjetničkih predmeta u zbirci naslijeđeni su od obiteljskih prijatelja. U Salonu uspomena nalazi se pisaći stol i stolac Ognjeslava Utješinovića, a u Crvenom salonu sjedeća garnitura iz doma prirodoslovca Dragutina Gorjanovića Krambergera. Među izlošcima nalaze se ukrasne čaše koje je Ante Starčević dao izraditi za svoje stranačke prijatelje.
- Muzejski sadržaj zbirke nije plod kolekcionarstva nego inventar generacijama njegovane obiteljske kulture - kaže, dodajući kako dvorac nudi 200 godina hrvatske kulturne baštine kao nijedan muzej u Hrvatskoj. Na istom mjestu može se vidjeti razvoj slikarstva, pokućstva, obrtničkih vrijednosti, glazbene evolucije...
U doba obnove bila je, kaže, sveučilišni profesor u Americi, Engleskoj, Njemačkoj, Izraelu... no danas je u mirovini, pa sve teže održava dvorac. Povukla se u jednu prostoriju gdje ima računalo, hladnjak i štednjak koji ne uključuje, a grijanje pali tek toliko da se cijevi u dvorcu ne bi zamrznule. Prostoriju dogrijava pomoću električne peći.
I sinovi su joj pomagali, ali kako je riječ o znanstvenicima s ostvarenim karijerama u Londonu, ne može tražiti da sve to napuste radi održavanja dvorca. S obzirom na svoje godine, ističe, ne može raditi planove za budućnost. Nezadovoljna je odnosom države prema kulturnoj baštini, ali da je mlađa, zaključuje Mirna Flögel-Mršić, rado bi se uključila u pregovore s EU oko sufinanciranja obnove dvorca.
