Dnevnik iz Kopenhagena

Produkt dizajnerica Ana Tevšic nedavno je svoje proizvode predstavljala na sajmu namještaja Blickfang u Kopenhagenu, gdje se iz prve ruke uvjerila da Skandinavci zaista žive dizajn, ali i da se njihov način života itekako razlikuje od našeg

Nedavno sam posjetila Kopenhagen koji me očarao. Rekla bih da oni doista (u nedostatku boljeg opisa) ‘žive’ dizajn. Dok hodate tim gradom – sve je očaravajuće. Arhitektura je isplanirana, sve je nekako u skladu. Brojni izlozi puni proizvoda koji vas oduševljavaju (to je možda i stvar profesionalne deformacije, mene prije oduševi dobar stol nego par cipela pa samo takve stvari i primijetim).

Ondje sam otkrila A9, najnoviji proizvod poznate danske tvrtke Bang&Olufsen. A9 Airplay Music System je genijalan bežični zvučnik. Nisam fanatik takvih proizvoda, ali to je doista nešto nevjerojatno. Izgledom istodobno podsjeća na bubanj i na poznato skandinavsko nebo, doista besprijekoran proizvod koji je odličan primjer da asortiman televizora, telefona, radioprijamnika i zvučnika ne mora biti ograničen samo na plastične kutije. Tko prati skandinavske blogove i časopise, primjetit će da (kad je riječ o njihovim stanovima) ne prikazuju samo goleme prostore, nego i minijaturne stanove koji maksimalno iskoriste svaki kutak. Imala sam prilike i sama to doživjeti jer smo odsjeli u jednom privatnom stanu.

Po mojoj procjeni, to je bio stan od otprilike 30 četvornih metara i bio je funkcionalniji od većine stanova koje sam posjetila prije. U tom (uvjetno rečeno) malom prostoru nalazi se dnevna soba, hodnik, kupaonica, kuhinja, spavaća soba i balkon. Sve je u njemu modularno ili višenamjensko. Prastari stol koji može biti za dvoje ili za šestero ljudi, Marimekko detalji, škrinja koja se okrene u klupu, Normann Copenhagen svijeće, garnitura iz BoConcepta koja postane dodatni krevet, kupaonica koja cijelom površinom postane tuš-kabina i… Eamesov stolac, moja dugogodišnja dizajnerska ljubav. Tu je i kuhinja iz Ikee sa šankom na izvlačenje.

Stan je opremljen jednostavnim komadima, tako da ništa ne nedostaje i ništa ne smeta. Ničega nije previše, sve je u idealnoj mjeri. Meni je, recimo, trebalo da se naviknem na takvu kupaonicu, ali do kraja našeg posjeta sam shvatila da je to doista sve što ti treba. Sastav moje putne torbe bio je kao pola ormara naše stanodavke, i malo sam se posramila toga, s time da ne nosim šminku, niti mijenjam torbe za izlaske itd.

Činjenica da sam za tri dana imala šest debelih džempera i više hlača i suknji nego što fi zički mogu u tom razdoblju navući na sebe je znak koliko različito doživljavamo ono što nam je doista potrebno u životu. Isto tako, ono što me najviše čudilo (i djelomično mi smetalo), jest to što nitko od njih nema zastore. Sve se vidi i svi imaju sve prozore širom otvorene. Naviknutu na stalno skrivanje, to me doista iznenadilo. S vremenom sam shvatila i zašto to rade; oni uživaju u svakoj zraci svjetlosti i nemaju poriv buljiti drugima u stan.

Mislim da to ocrtava i mentalitet njihova društva; njihova povezanost s prirodom je vidljiva i postojana i ta ljubav prema prirodnim materijalima se može primijetiti u onome što nose, što jedu i kako žive. Svakako bih spomenula i naš posjet restoranu koji sigurno ne bi zadovoljio uvjete naših zakona i inspekcija. Bez natpisa i reklame, stajali smo 10 minuta ispred njega i nismo ga uopće primijetili. Sasvim zamračen, jedina rasvjeta koju ima su mnogobrojne svijeće raspoređene u cijelom prostoru. Konobari se šale s gostima na šanku, svi su redom puni tetovaža. Nebitan detalj, ali mene je to baš razveselilo. Jedva smo nažicali stol za dvoje i konobarica nas je smjestila u kut, točno na mjesto s kojeg smo imali prilike gledati okolo. Jelovnik ispisan na jednoj stranici pun jela koja nisam nikad prije niti vidjela.

Sjedili smo za starim drvenim stolom koji se kao i kod naše stanodavke, skuplja i rasklapa po potrebi. Pili smo odlično vino i jeli zaista ukusnu hranu. Ljudi oko nas dijele jednaku estetiku, većina je odjevena u tamne boje jednostavnih krojeva, ono što nose izgleda mi toplo i udobno. Naša narudžba je zapisana na komadu papira, račun koji smo dobili izgleda kao podsjetnik za kupnju. Do zahoda prolaziš kroz kuhinju, možeš mahnuti kuharu. Ono što je neusporedivo su cijene. Sve je skupo. Ali oni svi sjede oko nas, sretni i veseli, uživaju u životu.

Gotovo svi su došli biciklima koji stoje naslonjeni na zid u prolazu i nikome to ne smeta. Nema susjede koja zove policiju. Jesam li spomenula da je rijetko koji bicikl vezan? Samo su naslonjeni jedan na drugi i nitko ne izlazi van provjeriti je li mu bicikl još na istom mjestu. Potpuno drugi svijet; svijet s boljim životnim standardom, usklađenom arhitekturom i krajobrazom, gdje su stanovi puni antikviteta i dizajnerskih rješenja (ne zato da bi nešto time pokazali, nego zato što su ti proizvodi funkcionalniji i praktičniji), gdje nema urlanja na cesti jer nisi magično pojeo bicikl prije ulaska u restoran.

I onda staneš i razmisliš, zašto mi to ne možemo imati? Skeptici bi rekli, lako njima – oni imaju novca, mi nemamo takve plaće. Istina je – nemamo. Nemamo ni proizvodne kapacitete koji mogu poduprijeti takav razvoj. Nemamo usklađenu arhitekturu, nemamo dugoročni plan koji nam daje nadu u bolje sutra. Pitanje je hoćemo li ikada to imati. Sutra možda neće biti bolje, ali to nije razlog da jedni drugima zagorčavamo život. Ako išta trebamo preuzeti od Skandinavaca, to nije ništa od navedenog, nego samo to da naučimo živjeti. I uživati u malim stvarima.

Ako vam se svidio ovaj članak, molimo vas da ga podijelite!