Što imaju zajedničko limenke gaziranog pića, gumice za brisanje, policijske kape, sapuni, četkice za zube, Joker karte, čavli i grudnjaci?
Na prvu ništa, no ako pomnije istražite Internet, otkrit ćete intrigantnu zanimljivost – svi ti predmeti dio su predanog hobija pojedinaca različitih profila s raznih strana svijeta, ali jednakog entuzijazma. Riječ je o kolekcionarima kojima sreću i zadovoljstvo donosi skupljanje raznih predmeta.
Iako se tako možda čini na prvu, kolekcionarstvo ne bi trebalo promatrati kao sindrom „hrčka sakupljača“ kod kojeg se ne možemo riješiti nepotrebnih stvari. Naime, ovaj specifični hobi korijene vuče iz pradavnih vremena - sakupljačke prakse među plemićima i elitom zabilježene su još u Mezopotamiji, a egipatska dinastija Ptolomeja skupljala je knjige iz cijelog tada poznatog svijeta u Aleksandrijskoj knjižnici.
No, što je tako privlačno u skupljanju materijalnih stvari i zašto donosi toliko zadovoljstvo? Odgovor smo potražili kod troje strastvenih kolekcionara iz Hrvatske: Stjepka Petrušića, Krunoslava Ćosića i Sanje Gršetić.
Iz hobija u posao
Mnogi ljubitelji igara, bilo video ili društvenih, sanjaju o tome da hobi pretvore u posao. Upravo se to sasvim neočekivano dogodilo Stjepku Petrušiću (34) iz Zagreba, kolekcionaru društvenih igara. Sve je započelo, kaže nam Stjepko, s jednom kartaškom igrom – „Magic the Gathering“.
- U slobodno vrijeme tijekom studija na Pravnom fakultetu u Zagrebu pomagao sam organizirati i voditi razne turnire u toj igri, kako u Zagrebu tako i šire. Pokazalo se da mi dobro ide pa sam se time nastavio baviti uz redovni posao i poslije završetka studija. Kasnije mi se pružila prilika voditi programe kartaških igara u jednoj tvrtki koja se bavi društvenim igrama. Tek tada je sve prvi put počelo djelovati nekako ozbiljno. U tom tjednu, kad sam se lomio što i kako dalje po pitanju karijernog puta, dogodilo se nešto posve neočekivano – nenadano mi je preminuo otac. Možda će zvučati kao klišej, ali tad sam nekako osvijestio da je život doista kratak i ohrabrio se raditi ono što me iskreno veseli – priča nam Stjepko, inače rodom iz Dubrovnika.
Kolekcionarstvo je, nastavlja Stjepko, oduvijek bilo u njemu. Prvo je, baš poput mnogih klinaca, skupljao sličice, igraće karte i stripove, dok nije za rođendan dobio nekoliko društvenih igara na poklon. Malo po malo, u svojoj kolekciji je imao sve više igara, a puno je o njima naučio i kad se zaposlio u toj branši. Danas, kaže, posjeduje jednu od najvećih kolekcija društvenih igara u Hrvatskoj.
- Baš sam ih prebrojao neki dan, cifra se popela na više od 100 igara i još toliko proširenja i dodataka. Moja kolekcija je jedan veliki “bućkuriš” žanrova, tematika i mehanika. Osobno volim igrati teže, kompleksnije igre koje zahtijevaju puno kombinatorike i razmišljanja, ali u zadnje vrijeme puno više igram lakše strateške, obiteljske igre koje traže daleko manje vremena, pripreme i koncentracije. Među prvima mi je, kao vjerujem i mnogima s ovih prostora, bila „Monopoly“, koju je mojim roditeljima donio tetak pomorac s nekog od svojih putovanja u sedamdesetima. Najdraža igra u kolekciji mi je definitivno „Carcassonne“ jer je ujedno omiljena igra moje supruge. Kroz godine sam se potrudio skupiti što više rijetkih dodataka i proširenja za igru, tako da me za nju veže i mnogo uspomena s putovanja gdje bismo kupili pojedini dodatak – nabraja Stjepko.
Povratak društvenosti
Njegova supruga mu je i najveća potpora jer, kaže Stjepko, ima nevjerojatno puno strpljenja za sve što ovaj hobi i posao nose. A donijele su mu i nose još uvijek puno toga pozitivnog.
- Prijatelji su u početku bili dosta zbunjeni oko toga što radim, ali već su se svi navikli pa je kolekcija svim gostima redovita tema. Neki ljudi su me ponekad znali gledati kao da sam poblesavio, ali mene to nije mnogo doticalo. Društvene igre, kao što im i samo ime govori, za mene predstavljaju povratak društvenosti, intimnom druženju uz razgovor i zafrkanciju bez buke, ekrana i ometanja. Šarolikost tema, mehanika i žanrova me oduševljava! Neke od najljepših životnih uspomena vežu me upravo uz njih – proputovao sam “pola svijeta” igrajući kartaške turnire u „Magic the Gatheringu“ te sam upoznao mnoštvo kvalitetnih i zabavnih ljudi koje imam tu čast zvati prijateljima, i to iz svih sfera društva – otkriva Stjepko.
Kako mu igre ne predstavljaju samo hobi i posao, već stil života, Stjepko im je „posvetio“ cijeli jedan zid u stanu. Izložene su na policama, baš poput najljepšeg ukrasa. Stjepko ističe da su vrlo zahvalne za čuvanje, ali ipak treba paziti na nekoliko stvari.
- Nikako ne bi smjele biti na direktnom suncu te ih ne bi trebalo čuvati u prostorima gdje ima vlage. Osim toga, moja obitelj je oduvijek imala praksu osiguravanja prostora u kojima smo stanovali, a supruga i ja smo je „naslijedili“. Tako smo mirni da je naš dom i sve vrijednosti u njemu, uključujući i igre, sigurne u slučaju nepredviđenih situacija – zaključuje Stjepko Petrušić.
Poput živih bića
U ladicama i ormarima u Hrvatskoj nalazi se oko pet milijuna starih mobitela, pokazala su neka istraživanja. No, ako gledamo pojedinačno, malo tko bi mogao nadmašiti kolekciju od 2200 mobitela kojom se ponosi kolekcionar Krunoslav Ćosić (51) iz Zagreba. S mobitelima je ovaj inženjer telekomunikacija okružen već gotovo tri desetljeća te je kroz novinarski posao testirao (i o njima pisao) više od 1000 mobitela.
- S mobitelima svi živimo 24 sata dnevno te, za razliku od drugih stvarčica koje ljudi skupljaju, ovi su predmeti poput živih bića jer kroz njih prolaze naše emocije, strahovi i planovi. Ljudi se iznenade kakvi sve oblici mobitela postoje i često ne vjeruju da je to moguće, dok ne vide uživo. Većina mobitela u mojoj kolekciji je ispravna i radi. S vremena na vrijeme ih napunim i koristim, što pozitivno utječe na moje emocije i vrati me u prošlost, u vrijeme kada je svaki mobitel imao poseban dizajn. Danas su mobiteli poput ekrana, pružaju nam pogled u svijet, ali ne izazivaju emocije – otkriva Krunoslav.
U njegovoj velikoj kolekciji nalaze se i izuzetno rijetki modeli, kao i oni koji nisu bili u prodaji na hrvatskom tržištu.
- Prije više od 25 godina kupio sam svoj prvi mobitel Samsung, a isti dan nakon kupnje sam dva puta pročitao kompletne upute kako bih naučio svaku njegovu funkciju. Imam i dan-danas taj mobitel, a u njemu se nalaze i stare poruke, koje nisam izbrisao. Najrjeđi primjerak je Sony Ericsson Pureness X5 - ima proziran ekran, što djeluje nestvarno jer se kroz transparentni ekran može vidjeti što se nalazi iza samog mobitela – opisuje Krunoslav.
Iako je okružen starim modelima, Krunoslav svakodnevno koristi pametni telefon, a zbog prirode svog posla često ima priliku isprobati i one koji tek trebaju doći na tržište. Jedan od najvećih predstojećih trendova, kaže kolekcionar, bit će savitljivi mobiteli, što će omogućiti neke nove oblike samih uređaja, ali i funkcionalnosti koje će moći obavljati.
Mala umjetnička djela
Mobitele, kaže Krunoslav, čuva na više mjesta, a dosta njih je izložio u svojem uredu koji djeluje baš poput pravog malog muzeja. A gdje ih uopće nalazi?
- Uglavnom mi prijatelji poklanjaju svoje stare modele, javljaju se i čitatelji koji saznaju za moj hobi i pošalju mi svoje mobitele, a s vremena na vrijeme zavirim na razne buvljake po Zagrebu i u svijetu jer uz posao vrlo često putujem po raznim kontinentima. Nailazio sam na modele koji su se prodavali za samo jednu kunu, a nedavno sam na jednoj tržnici u Barceloni našao modele za koje nisam niti znao da postoje - proizvodio ih je proizvođač upaljača. Posebno je zadovoljstvo kada pronađem fashion modele raznih modnih marki, što ljudi niti ne znaju da postoje – priča nam Krunoslav.
U prošlih 10 godina više je puta izložio kolekciju mobitela na Zagrebačkom Velesajmu, a reakcije su bile šarolike.
- Izuzetno je zanimljivo gledati roditelje kako upiru prstom u stari mobitel i govore svojem djetetu da je to onaj koji su koristili prije 20-ak godina. Naravno, djeci je to vrlo neobično za vidjeti jer su tipke ispod minijaturnog ekrana egzotične i pitaju se koja im je svrha – otkriva Krunoslav.
Svoju strast, kaže Krunoslav, njegovat će i dalje, a u narednim godinama ima veliku želju - otvoriti muzej starih mobitela kako bi i dalje bio uz njih, ali i pokazao ljudima kako je to nekada izgledalo i kakve su emocije predstavljali nekadašnji mobiteli.
Niti jedna nije ista
Muzej bi zasigurno mogla otvoriti i Sanja Gršetić (50), politologinja, ljubiteljica sportskih motora, lovkinja, profesorica i strastvena kolekcionarka najpoznatije lutke u svijetu, Barbie. Njezina kolekcija broji gotovo 600 Barbie i Kenova, a svake godine ima ih sve više.
- Prvu Barbie lutku dobila sam s devet godina – kaubojku, a sljedeću, „Španjolku“, tek s 12 godina. Igrala sam se s njima, ali sam ih jako čuvala pa su danas iste kakve su i bile. Budući da sam ih tako kasno dobila, obećala sam si da ću ih jednog dana početi skupljati. I tako se i dogodilo pa sam ih krenula skupljati kad sam imala 22 godine – kaže Sanja.
Velika je to ljubav, nastavlja Sanja, jer na Barbie nikada nije gledala kao na lutku sa savršenim oblinama i proporcijama, već na lutku koja može biti sve što poželi – liječnica, pjevačica, političarka…
- Lutka je svojim izgledom i onim što predstavlja za nas kolekcionare zanimljiva jer ni jedna nije ista. Sve su posebne, od obične do one najrjeđe – objašnjava Sanja.
Među najdražim lutkama joj je, kaže, Barbie modnog dizajnera Boba Mackieja. Riječ je o Madam du Barbie iz 1997. koja se danas prodaje za 400 dolara.
- Obožavam i njegovu Božicu sunca koju sam 1994. dobila od pokojnog djeda i bake. Tada je koštala oko 500 njemačkih maraka, što je bilo jako puno. Svake godine kolekciju nadopunjujem još jednom lutkom, a držim ih u kutijama na zadnjem katu kuće. Neke od njih nikada nisu otvarane – otkriva Sanja.
Njezina velika želja je jednoga dana pokloniti kolekciju svojih Barbie lutaka muzeju Velike Gorice, ali pod uvjetom da ih svake godine izlože na Barbikin rođendan. Nadamo se da će joj se ta želja ostvariti!
Sponzorirani sadržaj nastao u suradnji Native Ad Studija Hanza Medije i Wiener osiguranja.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....