Upoznajte arhitekta Sašu Randića - Muzej Apoksiomena i Dom kulture u Bakru

U ovogodišnjem nagradnom natječaju biramo "Najljepši dnevni boravak u Hrvatskoj" odluku o najljepše uređenom dnevnom boravku donosi tim uglednih hrvatskih arhitekata na temelju stručnog ocjenjivanja.

Danas vam predstavljamo hrvatskog arhitekta koji je uvršten u vrh svjetske arhitekture - Sašu Randića i njegova dva najveća ostvarenja. Magistrirao je na Berlage Institutu u Amsterdamu, a s arhitektom Idisom Turatom 1993. godine pokreće ured Randić -Turato te od 2009. vodi ured Randić i suradnici u Rijeci i Zagrebu.

Muzej Apoksiomena neobičan je muzej koji je sagrađen za samo jedan eksponat: kip Apoksiomena, grčki brončani kip visine 192 cm, izrađen najvjerojatnije u 2. ili 1. st. pr. Krista. Kip je izvučen iz podmorja u blizini Lošinja 1999. godine i predstavlja jedan od najočuvanijih primjera bronci iz helenističkog razdoblja.

Nakon pronalaska vodila se rasprava o smještaju muzeja, a uz Mali Lošinj kao potencijalna lokacija razmatrali su se i veći gradovi, prije svega Zadar i Rijeka, ali i Zagreb. Na kraju je donesena odluka da se muzej sagradi u Malom Lošinju, u skladu s kulturnom politikom Hrvatske od 90-ih koja je favorizirala disperznu gradnju muzeja izvan većih centara, uz samo mjesto nalazišta. Primarni argument u takvom odabiru nije dostupnost kipa posjetiteljima, nego šira, fundamentalna uloga kulture u društvu, a to je integracija muzeja u razvoj i život lokalne sredine. U tom pogledu postignut je uspjeh jer se cijeli Lošinj identificirao s pronađenom statuom.

Palača Kvarner odabrana je kao lokacija za muzej. Zgrada je dio poteza koji formira pročelje grada uz Rivu, koja je tijekom godina doživjela brojne promjene u unutrašnjosti, ali i na pročelju, gdje je u doba talijanske uprave nad gradom dograđen balkon za posjet tadašnjeg vođe koji se, međutim, nikad nije dogodio.

Dvije činjenice s početka priče o Apoksiomenu bile su posebno važne za arhitektonski pristup.

Prva, kip je iz jednog drugog prostora i vremena. Ta je okolnost dodatno naglašena njegovim savršenim oblikom i time da je pronađen sam na dnu mora, na neočekivanom mjestu, bez ikakvih ostataka koji bi ga povezali i s njegovim vremenom.

Druga bitna okolnost je da se za muzej nije gradila nova zgrada, nego se on trebao smjestiti unutar postojeće zgrade, na čijem pročelju se prema konzervatorskim uvjetima nisu dopuštale nikakve intervencije. Odluka da se jedan od najvažnijih svjetskih nalaza smjesti unutar vrlo prosječne zgrade, koju je trebalo pomno očuvati, bila je pomalo neobična.

Pristup je stoga bio jednostavno umetnuti muzej u postojeću zgradu kao u željeznu kapsulu, kako bi se jasno naglasila druga prostorna i vremenska dimenzija kipa. Smještaj kipa u unutrašnjosti zgrade pretpostavio je i intimniju prezentaciju skulpture.

Umetnuta kapsula podijelila je unutrašnjost na dva odvojena prostora, poput pozitiva i negativa; izložbeni prostor, koji je bio unutar kapsule, te međuprostor kapsule i zidova postojeće zgrade, koji je postao uredski i servisni prostor.

Kapsula lebdi iznad prizemlja koje je slobodno i predstavlja produžetak javnog prostora Rive, kao svojevrsni dnevni boravak grada, u kojem je moguće organizirati različita događanja, od predavanja do izložbi. Iskustvo s gradnjom Lapidarija u Novigradu potvrdilo je da su muzeji prepoznati kao prostor zajednice koji pripada svima, koji svi koriste, i ta dodatna uloga muzeja bila je bitna i u konceptu ove zgrade. Izložbeni prostor prati pretpostavljeni scenarij izložbe, a njegov fizički oblik proizašao je iz programa. Izložbeni prostor zamišljen je kao put.

Muzej je smješten odmah na rivi koja je posebno ljeti užurban prostor prepun različitih atrakcija. Iz tog je razloga trebalo postaviti svojevrstan filter, kojim se posjetitelj postupno odvaja od vanjskih atrakcija, koje su istovremeno i distrakcije.

Do kipa vodi put koja prolazi kroz seriju prostora u kojima je ispričana priča o kipu, njegovu pronalasku, restauraciji i zapisima u medijima. U sobi za projekcije posjetiteljima se pokazuje film, odakle dalje idu stepenicama do sobe periskopa. U ovom prostoru smještene su kamere koje pokazuju dijelove kipa, kao i otvor kroz koji se nazire kip, a izloženi su i isječci iz novina o Apoksiomenu. Kroz drveni prolaz dolazi se potom do samog kipa i njegove sobe.

To osobno putovanje posjetitelja koje prethodi susretu s kipom nema samo narativnu i didaktičku ulogu, nego predstavlja tehniku uvođenja u psihički receptivno stanje, koje je u različitim oblicima procesija i ophoda odavno korišteno u brojnim regijskim ritualima. Suvremena neurofizička istraživanja su identificirala koji se procesi događaju u mozgu. Procesija kroz relativno neudoban prostor predstavlja način odvajanja svijesti od taktilnog osjećaja, čime se uklanjaju filteri za primanje informacije ili slike, a u našem slučaju, u susretu s nesvakidašnjim djelom. S obzirom na skučenost prostora Palače Adria, promenada je ovijena oko kapsule, što dodatno pojačava taj efekt.

Putovanje kroz taj narativni prostor završava u stepenastoj sobi s ogledalima, u kojoj je panoramski krovni prozor, jedini dodatak na južnom pročelju zgrade, gdje se posjetitelji postupno vraćaju u suvremeni prostor Malog Lošinja.

Dom kulture u Bakru, tada Društveni dom, sagrađen je još 70-ih godina prošlog stoljeća. Društveni domovi imali su jasnu ulogu u kulturnoj politici tadašnje države, nastavljajući se na tradiciju narodnih domova, zaduženi za difuziju kulture u manjim mjestima. U njima se odvijala cjelokupna kulturna aktivnost lokalne sredine, od edukacije, umjetnosti do kulture, ali su isto tako bili su mjesto okupljanja i društvenih događanja, prepoznatljivi centar mjesta. Društveni domovi oblikom su odražavali svoju relevantnost, i nerijetko su građeni kao predimenzionirani i monumentalni objekti.

Dom u Bakru projektiran je 1976. godine, projekt potpisuje Leda Grbac. Zgrada je karakterističnih oblika kasnog modernizma 70-ih, koja je proporcijama i oblogom od metala odgovorila na tadašnje industrijsko mjerilo Bakra, obilježenog ugljenom prašinom i koksarom u neposrednoj blizini doma i grada. Dom je bio podijeljen u nekoliko odvojenih cjelina; glavnu dvoranu, prostore za društva i mjesnu zajednicu, caffe bar, kuglanu.

S tranzicijskim promjenama nestala je koksara, ali i društveni okvir u kojem je nastao dom. Kao i u drugim sredinama bez odgovarajućih izvora financiranja, prevelik za potrebe grada, dom je postupno propadao, sve do trenutka kada je 2012. godine počela njegova obnova.

Arhitektonski koncept obnove prevelike zgrade ekspresivnih oblika afirmira upravo tu činjenicu da je riječ o prevelikoj zgradi ekspresivnog oblika. Unutrašnjost zgrade očišćena je od pregrada, tako da zgrada u unutrašnjosti izgleda kao veliki natkriveni javni prostor koji se otvara prema okolnom terenu. Zgrada je koncipirana kao prazna ljuska koja može primiti različite sadržaje. Ili jednostavno kao prazan, natkriveni javni prostor, koji se ciklički popunjava tradicionalnim događanjima, poput maškara, ili koncertima.

Velika dvorana odijeljena je konstruktivnim zidom od preostalog dijela zgrade, u kojem se u zajedničkom prostoru planira postava cafe bara, udruga, radionica i zabavnih sadržaja. Ovaj prostor otvara se na unutarnje dvorište i na novu terasu zapadno od zgrade, s pogledom na zgradu srednje pomorske škole.

Ekspresivna geometrija zgrade reducirana je na osnovne geometrijske oblike koji su dodatno naglašeni bojama. Volumeni zgrade imaju pojednostavljenu geometriju, s istim materijalom apliciranim na krovove i zidove zgrade.

Obnova zgrade trajala je nekoliko godina, s karakterističnom dinamikom za uređenje objekata kulture, a na projektu je sudjelovao veći broj ljudi.

Biografija arhitekta Saše Randića

Foto: Jure Živković