Upoznajte arhitekticu Miju Roth-Čerinu

Dječji vrtić u Laništu smješten je na frekventnoj, prometu izloženoj lokaciji, na sjecištu pješačkih puteva od Savskoga gaja prema Remetincu i Laništu. Pozicija je uvjetovala raslojavanje prostornih cjelina vrtića od javnih, naselju dostupnih (trgovi, dvorana više namjena, ulazi) do onih intimnijih koji pripadaju djeci i zaštićenom svijetu boravka u vrtiću. Prijelazima između tih paralelnih zona stupnjuje se intimnost, odnosno odvajanje od javnog (od autoceste na sjeveru, preko društvenih prostora vrtića, poprečno komunicirajućih parova boravaka s priključenim atrijima, do sadržajno usitnjenog vanjskog prostora). Zone se formalno artikuliraju ponavljanjem istog elementa (kruga) u različitim mjerilima i ulogama. U vrijeme nastanka (natječaj je raspisan u jesen 2004.), projektom se nastojala nadopuniti društvena infrastruktura i dati novi fokus naselju na rubu grada, no do realizacije je vrtić postao dio pluralizma današnjeg Laništa.

Žarište vrtića je sjecište (ujedno ulaz) dvaju okomitih pristupnih pravaca koji se kao pukotine nastavljaju kroz vrtić; jedna uz sebe veže vertikalne komunikacije i artikulira razdvajanje dviju osnovnih zona, sjeverne s pvn-om i gospodarstvom te južne koja je u funkciji jedinica. Okomito na nju se proteže pravac koji je u prizemlju doslovna pukotina koja povezuje pristupni trg s dvorištem, a na katu sadržajna, odnosno administrativni blok koji natkriva pristup i probija zonu boravaka uspostavljajući kontrolu nad unutrašnjim i vanjskim prostorima. Poddimenzionirana parcela uvjetovala je odstupanje od prizemne organizacije dizanjem na kat, komprimiranjem jedinica po širini i povlačenjem na sjever, čime je ostvarena površina za vanjska igrališta i ozelenjene otoke. Duboki boravci su bilateralno osvijetljeni, s jedne strane atrijima koji su ujedno zaštićeni otvoreni produžetak jasličkih jedinica u prizemlju, a s druge s južnog dvorišta. U poprečnom su smjeru prijelazi artikulirani slijedom fokusa koji navode na presijecanje paralelnih zona (i uključuju element vode). Probadanje paralelnih traka završava terasom koja čini doslovan prijelaz odnosno filter između unutarnjeg i vanjskog (simuliranje prodora sunčeve svjetlosti kroz krošnje rasterom kružnih otvora na terasama). Mostovi-garderobe, sanitarije, natkrivena terasa i izlaz na vanjske prostore udomljeni su unutar čvrstih volumena koji dijele jedinice. Ujedno su to i premjerači vanjskog prostora, naznačujući manje prostorne jedinice za igru.

Koncept Doma za stare i nemoćne u Senju polazi od nekoliko prepoznatljivih senjskih motiva koji su izrezani i kolažirani u novi sklop - uske ulice i proširenja na kojima se odvija zaštićeni javni život, Nehaj, šture kuće - ali i situacije koje stanari nose sa sobom iz svojih domova. Uključivanje javnog života građana odredilo je potrebu za integriranim urbanističko-arhitektonskim sklopom koji nadopunjuje i pridonosi urbanoj živosti grada Senja.

Dom za starije i nemoćne osobe nije samo izolirana cjelina, već treba biti sastavni i vitalan dio gradskog prostora, prisutan svojom aktivnošću u svakodnevici grada. Lokacija je stiješnjena između gradskih vrata i brda koje kulminira tvrđavom, a oblik sklopa je gradivi ostatak svih unutarnjih i vanjskih uvjeta: bure, insolacije, puteva koji prolaze domom od gradskih vrata prema dvorištima i brdu, prostora okupljanja koji spajaju grad i dom.

Ograničenja lokacije informirala su i uvjetovala postavu i oblik. Kuća se postavom usmjerava prema gradu te ga istovremeno uvlači u sebe. Analogija oblikovanja s kamenom tvrđavom, urbanom strukturom Senja i željom da se stvori novi, kvalitetan javni prostor rezultira organskim uklapanjem u zatečeni okoliš. Afirmirani su postojeći pješački tokovi šire i uže situacije te uključeni u kretanje kroz sam objekt.

Arhitektonska koncepcija proizlazi iz prostorne artikulacije empatičnog odnosa prema starijoj populaciji, kojoj se nudi ugodno življenje što sličnije svakodnevici stambenog susjedstva. Izbjegavanjem serijalnosti i koridorske repeticije te ostvarenjem mjesta druženja na terasama i osvijetljenim stubištima potiče se optimizam zadnje životne dobi i međusobna interakcija stanara doma. Etaže doma rekreiraju malena susjedstva, boravci su trgovi koji okupljaju po nekoliko soba. Unutarnja organizacija, izbjegavanje bolničkih hodnika, nizanje javnih prostora u nastavku gradskih putanja, zatvaranje od vjetra i otvaranje prema vizurama i suncu, kao i ponavljanje zatečenih motiva, rezultiraju razvedenim sklopom koji se prisvaja intuitivno.

Biografija arhitektice Mije Roth-Čerine