Upoznajte čarobne dvorce Karlovca

Naš novinar iz karlovačkog dopisništva dosjetio se kako će svojoj djeci uljepšati vikende. Pepeljugu, Snjeguljicu, pa čak i Elsu i Anu iz ‘Ledenog kraljevstva’, smjestio je u pet predivnih karlovačkih dvoraca. Pročitajte njegovu priču i već sutra neki dvorac u vašoj blizini može postati mjesto kao iz bajke i zabava za cijelu obitelj.

Idemo danas u šetnju – moj upit kod klinaca koji su tek izgmizali iz kreveta i strateški se rasporedili na “kutnu”, jedan s tabletom u ruci, drugi s laptopom na koljenima, imajući za svaki slučaj u vidokrugu i Cartoon Network na TV-u, nije izazvao baš ništa, čak ni onaj jutarnji “mrmlj” neodobravanja. – Odvest ću vas u dvorce u kojima žive princeze! – ispalio sam dovoljno jako da nadglasam uređaje oko sebe. – Tooo! – uzviknula je Mara. – A poslije možemo na sladoled – dodao sam kako bih za izlet motivirao i Roka. Mara je prvašica, ali sanjiva kakva jest, u Disneyjevim princezama uživa više nego u bilo kojem školskom gradivu.

Roko je navršio petu, proračunat je i zahtjevan, ali voli putovati. Proteklih nekoliko godina, što pješice, što biciklima i autom, obišli smo sve u našoj karlovačkoj okolici što bi im moglo biti barem jednako zanimljivo kao računalne igrice (Roko) ili ekranizirane bajke (Mara). Supruga me ostavila na cjedilu. Kad je njoj radna subota, moj je posao izvući klince iz kuće i zabaviti ih. Ideja s dvorcima na pamet mi je pala slučajno, gledajući sve te zlatokose, pepeljuge, pocahontase, trnoružice, pa neizostavne Elsu i Anu iz “Snježnog kraljevstva”, kako paradiraju svojim dvorcima, upitao sam se kako bi one izgledale u našim dvorcima. Infrastruktura je tu, pet starih gradova je oko nas, doduše ne resi ih neko blještavilo, ali uz dobru tatinu priču, Marinu maštovitost i Rokovu energiju, činilo se kao sasvim dobar materijal za zabavu – sve do ručka.

Naša je ruta duga pedesetak kilometara, a krećemo od Dubovca, najbližeg i najsređenijeg dvorca. Renesansni kaštel jedan je od najočuvanijih spomenika feudalnog graditeljstva, a s vidikovca branič-kule pogled puca puno dalje od Karlovca nad kojim se izdigao.

– Gore živi Zlatokosa, ali samo po noći izlazi i onda spušta svoju dugu kosu s kule, pa preko nje, kao liftom, diže goste. Po danu se moramo penjati stepenicama – objašnjavam klincima. Mara ja dovoljno velika da shvaća moju igru, ali dovoljno mala da joj se to strašno sviđa. Roko je u čudu. No, oboje su navalili s pitanjima, a ja sam se snalazio kako sam znao, spajajući slike iz crtića s povijesnim faktima iz života Zrinskih i Frnakopana koji su u njemu živjeli, stvarajući neku našu priču.

Sasvim dovoljno za pustolovinu. Nismo imali previše vremena za razgledavanje muzejskog postava, na maketi sa svim starim gradovima u okolici odabrali smo našu sljedeću lokaciju – Novigrad na Dobri, ni deset kilometara dalje. Novigrad je donedavno bio ruševina, ali proteklih su godina obnovljene dvije kule u koje se može slobodno ući. Ulazna vrata od kovanog željeza i isto takva ograda na stijeni koja gleda na rijeku Dobru i pitomo naselje na drugoj obali činili su se savršenom za priču o Ljepotici i Zvijeri.

Djevojku iz sela zatočila je strašna zvijer, no sve je zlo rastjerala njihova ljubav. Za sljedećih desetak minuta ulazimo u Ozalj. Dvorac na stijeni iznad Kupe ostavlja bez daha.

Tu smo se odlučili za Snjeguljicu i sedam patuljaka, ali smo morali stvar malo više prilagođavati. Na vrhu dvorca živjela je zla maćeha, a željeznički tunel na dnu građevine zapravo je bio ulaz u rudnik u kojemu su svakodnevno radili patuljci. Ili tako nekako.

Ribnik je novih deset kilometara dalje, izuzetan, jedan od rijetkih sačuvanih vodenih burgova, no ima privatne vlasnike, koji ga, nažalost, drže zapuštenim i zatvorenim. Mi smo ga zato obišli sa svih strana, pa smo zamislili da je unutra velika skrivena dvorana u koju je na plesove odlazila – Pepeljuga.

Na povratku smo svratili u Bosiljevo, ono ja zapušteno, gotovo je zaraslo u trnje. A kako i ne bi kada u njemu već gotovo 100 godina spava – Trnoružica…

Izvor: Magazin Like!