Wolfenstein: The New Order (recenzija)

Prošle su pune 22 godine otkada je pradjed FPS žanra – Wolfenstein 3D ugledao svjetlo dana, a 5 godina od posljednjeg Wolfenstein naslova. Sada developeri žele donijeti New Order nekoj novoj publici u nekom novom vremenu i na nekim novim platformama. Kako su uspijeli spojiti staro sa novim, odnosno klasično sa modernim možete pročitati u nastavku…

Prokleti nacisti!

New Order je upravo ono što mu ime i sugerira – neki novi Wolfenstein. To se vidi već i kod priče. Iako je i dalje B.J. Blaskowicz onaj koji ubija naciste, stvari su se promijenile. (Pre)dugački prolog počinje sa u 1946. sa posljednjim “gung-ho” napadom na njemački dvorac u kojem se krije njemački general i glavni antagonist priče, general Deathshead. Nažalost ofenziva je neuspješna, a vi dobivate geler u glavu i narednih 14 godina provodite kao biljka u poljskoj umobolnici. Za to vrijeme nacisti su zavladali svijetom i sada je, nakon naprasnog buđenja, na vama red da ih vratite tamo gdje im je mjesto. Iako je priča poprilično generička i po ničemu nije posebna developeri su se izrazito potrudili likovima dati dubinu i osobnost, a to se posebno odnosi na glavnog protagonista koji, ispostavlja se, nije samo stroj za ubijanje nacista, već čovjek kao i svi ostali.

Kada govorimo o gameplayu New Order je tipična arkadna pucačina sa, vjerovali ili ne, stealth elementima. Da tako je, kapetan Blaskowicz iz originala se sada vjerojatno okreće u svom 16-bitnom grobu, ali novi Wolfenstein nije uspio odoliti toj očigledno obaveznoj stavki modernih igara, pa je tako u svoj gameplay uvrstio poprilično prisutan stealth aspekt. Još veće iznenađenje je da sama mehanika i nije toliko loša, očigledno su posuđene neke već prokušane stvari iz Dishonoreda (povezuje ih Bethesda kao izdavač) i to fino funkcionira, no nažalost tipično arkadni A.I. kvari stvari. Neprijatelji se naime praktički ne obaziru na mrtva tijela, osim ako vas baš nisu vidjeli da povlačite obarač/bacate nož, a i vidno polje im je također nekonzistentno i na trenutke nelogično.

Sa suprotne strane…kada se alarmi oglase i šuljanje padne u vodu onda igra pokazuje svoje pravo, najbolje lice. Koristeći velika, bučna i moćna oružja (od kojih veliku većinu njih možete koristiti dva istovremeno) ćete kositi horde nacista i njihovih mehaničkih pomagača. U New Orderu su razne okultne i nemrtve kreature zamijenjene steampunk verzijama robota, mehaničkih pasa i ljudsko-mehaničkih hibrida, što nam se iskreno i više sviđa od “nazi zombija” protiv kojih smo se prije borili. Također kad olovo poleti nestaju svi nedostaci kod A.I.-a, neprijatelji su veliki, moćni i ima ih puno (ne onoliko koliko npr. u Serious Samu, ali ipak znatno više nego u CoD-u ili Battlefieldu), tako da nije ni bitno što ne koriste zaklon niti vas tjeraju iz istog.

Jedna mehanika nekarakteristična za ovakav tip igre je način na koji skupljate oružje, municiju i oklop. Naime, iz nekog neobjašnjivog razloga developeri su se odlučili onemogućiti automatsko skupljanje tako da ćete svako oružje, health, ammo ili armor pack morati sami pokupiti pritiskom na odgovarajuću tipku. Na taj način se gubi na dinamičnosti i fluidnosti gameplaya, ipak je tome više mjesto u nekom RPG-u. Još nešto čemu je više mjesto u RPG-u, ali se za razliku od sakupljanja dobro implementiralo je perk sistem. Poboljšanja su neznatna, ali zato ne zahtijevaju trošenje XP-a ili nečeg sličnog, već perkove otključavate “prirodno” tokom igranja, radeći ono što bi i inače radili (npr. broj headshotova i sl.).

Kako izgleda Treći Reich

Moramo priznati da je New Order prava igra “nove generacije”. Hardverski zahtjeva puno, ali se i vidi zašto je to tako. Čak se i na našem skromnom testiranju sa kombinacijom low-medium postavki vidjela grafička superiornost u odnosu na igre izdane za u okviru “stare generacije”. Iako je prolog malo zamoran, utvrda, odnosno dvorac neodoljivo podsjeća na original svojim dizajnom što itekako djeluje na nostalgičare među nama. Govorne dionice i zvučni efekti općenito su odrađeni vrlo dobro, a još jednom ističemo glumca koji je glas posudio Williamu B.J. Blaskowiczu i njegovim nerijetkim monolozima.

Savršen spoj klasičnog i modernog

Wolfenstein: The New Order je svakako vratio franšizu “na kartu” i ne bi nas čudilo da na temelju ovoga grade buduće naslove u narednim godinama. New Order je ono što je Duke Nukem želio biti, ali je slavno promašio, isto kao što je i nešto čega se ne bi postidjeli ni nove inačice Quakea ili Dooma. Preporučujemo svima željnima čiste necenzurirane zabave, ali prije kupovine svakako obratite pozornost na hardverske zahtjeve.