ZA GLOBUS PIŠE IVICA ŠOLA Ikone ljevice tvrde: Antifašizam je novi opijum za narod

Fašizacija društva, puzajući fašizam, neofašizam... Od Sjedinjenih Država preko Europe do Hrvatske, antifašisti svugdje vide fašiste. Tko god kaže da voli svoju domovinu, da voli svoju kulturu, tko god se protiv divljajućeg ekonomskog fanatizma i devastirajućih učinaka globalističkog kapitala na nacionalne ekonomije postavi kao suverenist, odmah je fašist. Ikonama globalne ljevice, ne desnice, već je pukao film na tu globalnu antifašističku demagogiju koja skriva prave probleme suvremenog svijeta. Tako je prvo Slavoj Žižek u The Independentu nedavno napisao: “Antifašizam, a ne religija, novi je opijum za narod.” I nastavlja cinično parafrazirajući Komunistički manifest: “Novi bauk kruži progresističkom politikom u Europi i Sjedinjenim Državama, bauk fašizma. Trump u Sjedinjenim Državama, Le Pen u Francuskoj, Orban u Mađarskoj – odmah su detektirani kao novo zlo protiv kojeg svi moramo ujediniti snage. Svaka minimalna sumnja ili odmak od takvog stava odmah se etiketira kao tajna kolaboracija s fašizmom.” Za Žižeka je antifašizam u odsutnosti stvarnih fašista obični fetiš koji služi za prikrivanje stvarnih problema suvremenog svijeta. Tzv. antifašisti su korisni idioti i sluge globalnog kapitala, jer dok radništvo i srednji sloj propada, nejednakosti rastu, oni izmišljaju nepostojeći fašizam tako da se “globalni kapitalizam predstavlja kao zadnja zaštita od fašizma”, veli Žižek.

Istog je mišljenja u istom listu i Noam Chomsky koji kaže: “Fašizam prošlog stoljeća nema ništa s današnjom desnicom... Razlike su radikalne. Tridesetih godina prošloga stoljeća nacisti su zavladali Njemačkom, fašizam se ustoličio u Italiji pa su nastali posvuda snažni antifašistički pokreti. Danas postoje neki prijeteći procesi, no to nije usporedivo s fašizmom.” Prema Chomskom, upravo su antife u SAD-u najveći saveznici Trumpa jer su radništvo i njihove probleme gurnuli na stranu Trumpa, dok se oni bore za LGBT-prava i prava vegetarijanaca i feministica, poput nesretne i poražene Hillary.

U domovini fašizma, Italiji, istog je mišljenja najistaknutiji neomarksist, autor knjige jasnog naslova “Dobrodošao Marx. Ponovno rođenje revolucionarne misli”, Diego Fusaro. Prema Fusaru, antifašizam u odsutnosti fašizma jest velika prijevara: “Antifašizam je bio razumljiv u vremenu Gramscija ili Gobettija, odnosno kada je fašizam bio na životu, današnji antifašizam više od sedamdeset godina od poraza nacifašizma jest u funkciji novoj jednoumlja zvanog politička korektnost”, pri čemu se događa perverzna fuzija između ljevice i fanatizma globalnog kapitala koji proizvodi “socijalne nepravde, nezaposlenost, bijedu, divlje privatizacije i deregulaciju tržišta rada” koja pogađa radničke mase. Pored takve antifašističke ljevice koja je borbu za prava radnika zamijenila borbom za homoseksualna prava, koja je klasnu borbu zamijenila rodnom teorijom i borbom za seksualne slobode na matrici dokonih i bogatih feministica, radnička klasa s pravom bježi Trumpu, Le Penovoj i Orbanu, suverenistima koji nisu fašisti, već političari koji su detektirali pravi problem, ma koliko vam bili antipatični.

Na primjeru Francuske ljevičar Fusaro sprda se s ljevičarima, antifašistima u funkciji kapitala, a ne rada koji ga, među inim, stvara. Kako bi pobijedio “fašisticu” Le Pen, ljevica je poduprla Rothschildovo dijete, ultrakapitalista Macrona koji zagovara deeticizirani ultrakapitalizam. Macron je preziratelj radnika, nazvao ih je “krezubima”, a u poznatoj izjavi još im pljunuo svisoka u facu: “Što misli ta europska radnička rulja, da je euro stvoren radi njihove sreće?” Rulja, krezubi..., toliko “lijepih riječi” o radnicima dugo nije izgovoreno, a ljevica u borbi protiv “fašista” dala svoj glas krupnom kapitalu, Macronu. Fusaro, koji nije ljubitelj Le Penove, ipak zaključuje: “Gospođa Le Pen je shvatila, kako bi zaštitila srednju i radničku klasu, da je potreban suverenitet (kao Trump ‘prvo Amerika’), i tako pružanje otpora globalizmu... Ljevica luđački identificira naciju s fašizmom, a gubitak suvereniteta smatra emancipacijom... Srušimo granice materijalne i nematerijalne, stvarne i simboličke (pa i između muškog i ženskog), shvatimo slobodu bez ikakvih limita, eto vam korisnih antifašističkih idiota u službi globalnog kapitala.”

Paradoks i perverzija antifašista farsične razmjere poprimila je u rušenju demokratski izabrane vlasti u Ukrajini. Naime, i kada se pojave stvarni nacifašisti, kao što je bio slučaj u Ukrajini kada su rušili vlast uz pomoć SAD-a i Europske unije, antifašisti su stali na stranu nacifašista, a jedinog, Putina, koji je u ovom državnom udaru prepoznao i jasno rekao da se radi o nacifašistima dirigiranim iz Bruxellesa, čitaj Berlina i Washingtona, Putina su nazvali, a što drugo nego – fašistom. Antifašisti koji podupiru fašiste, eto to su antifašisti današnjice. Antifašizam danas, lelujajući između tragičnog i komičnog, skončava u farsičnom, dozivajući u pamet scenarij “dvije minute mržnje” koji je Orwell iznio u djelu “1984.”, gdje u ime borbe protiv fašizma koji više ne postoji, nova ljevica, liberalna i antimarksistička, može mirno i s euforijom obgrliti i najneljudskiji kapitalizam, koji stvara vojske mladih bez posla i dužničko ropstvo po čitavom svijetu. No nema veze, bitno da Elton John sa svojim partnerom ima pravo napraviti si dijete, bitno da se protestira na vijest da su ugrožena jaja galapagoške kornjače, a na svaki mijauk neke frustrirane feministice upire prstom u fašiste. Očito ima istine u onoj izreci da će se fašisti 21. stoljeća nazivati antifašistima.

U Hrvatskoj i s našim antifašistima nije bitno drugačije. Perjanica hrvatskih antifašista je Stipe Mesić, čovjek koji je više puta glorificirao fašističku, kvislinšku Nezavisnu Državu Hrvatsku, čovjek koji je izjavio da je Jasenovac bio radni logor, čovjek koji je kao ljevičar i antifašist prvi krenuo u divlju privatizaciju devedesetih stavivši sa svojom kćerkom šapu na našičku cementaru, gdje ga je tih godina napao i sam Feral Tribune, kao predatora, da bi ga, nakon što je poslije neuspjelog državnog udara otuđen od “fašista” Tuđmana, počeo promovirati. To su naši antifašisti u medijima i politici, svatko tko ne misli kao oni je – fašist. Nemaštovito, glupo, zamračivanje stvarnosti u svrhu opravdanja vlastitog “antifašizma” i novca moraju izmišljati ustaše, a istovremeno oprostiti i našičke cementare, samo ako je lopov naš, a ne njihov. To što oni zovu antifašizam, u najblažoj verziji, možemo nazvati moralnim poduzetništvom uz pomoć širenja moralne panike. Na Mesiće ne treba više trošiti riječi...

U svijetu u kojem nema fašista, a bujaju antifašisti, u svijetu u kojem čak ni kineska Komunistička partija nije komunistička već kapitalistička, a bujaju antikomunisti koji kako danas, tako nekoć, uključujući i crvenog buržuja Tita, uopće ne vjeruju u komunizam, već u jahte “Galeb”, vile, skupa pića i odjeću, jedina “ideologija” i stranka od koje sve polazi i u kojoj sve skončava zove se – kapital, novac. A antifašisti su samo skupina lunatika, kako je upozorio Žižek, fetišista koji stvarnost (sukob rada i kapitala) zamračuju svojim dizanjem moralnih panika uz kompleks moralne superiornosti. Današnji antifašisti uvreda su svim onim hrabrim ljudima koji su, dok je fašizam haračio, digli svoj glas i oružje riskirajući život, dočim ovi uvaljeni u dobro plaćene fotelje, stranke i nevladine udruge šire moralnu paniku nad utvarom koju sami dozivaju, a onda se nude, u pauzi između kavijara i boce skupog vina, kao rješenje problema koji ne postoji. Današnji antifašisti uvreda su svim ljevičarima koji su stoljećima radili teško i mučno kako bi zaštitili radnike, povećali im prava, dočim ovi današnji štite kapital, a radnika su zamijenili homoseksualcem.

Adam Michnik rekao je kako su od komunista jedino gori antikomunisti, danas, na tragu globalnih lijevih ikona, Žižeka, Chomskog, Fusara..., može se reći da su od fašista gori jedino antifašisti. Kao što je u šali rekao talijanski pisac Ennio Flaiano: “U Italiji fašisti se dijele u dvije kategorije: fašisti i antifašisti.” U Hrvatskoj je Stipe Mesić živi dokaz ove tvrdnje. On je najveći fašist među našim antifašistima.

Analizirajući na isti način suvremene antifašiste poput citiranih ljevičarskih autora, filozof Marcelo Venziani zaključio je: “Zbog svega toga smatram, parafrazirajući Samuela Johnsona, nije domoljublje, nego antifašizam zadnje utočište hulja.” Potpisujem.

(P. S. Nisam antikapitalist, dapače, samo sam protiv onih degeneracija kapitalizma koje idu protiv čovjeka i suverenih naroda i država, a koje antifašisti izravno i neizravno promiču.)