ZA GLOBUS PIŠE IVO GOLDSTEIN Treba li Hrvatsku 'brendirati' kao zemlju dvostrukog morala?

Kad je nedavno u showu na Novoj TV nastupio Kanađanin i spolovilom navodno (jer je “montažom kadrova i računalnom animacijom u postprodukciji izbjegnuto eksplicitno prikazivanje spolnih organa”) naslikao portret jednoga od članova žirija, ekspresno je napadnut na društvenim mrežama: “Sramota za našu zemlju što smo dozvolili direktnu pornografiju kojoj su bila izložena djeca u studiju, a pedofilija se kažnjava, što je ovo večeras bilo? Užas…”

Drugi su pak poticali na “bojkot Nove TV... Pored djece što nastupaju… Više nikad ne gledam Novu TV… Gdje su naše puste udruge za prava djeca? Glavno da primaju lovu za ništa...” Treći su se zabrinuto pitali: ”Što je sljedeće? Spolno općenje s kravom, psom…? Pedofili, transvestiti... Sve talent do talenta… Dajte se, ljudi, saberite...”

No, bilo je i mnogo onih kojima je Fraserov nastup bio zanimljiv i zabavan – “lik ima talent, jbg, ima, nemre to svatko sa ‘tim’ priborom. Osvježenje svakako!” zaključivali su.

Neimenovani pojedinci ili institucije podnijeli su zbog emitiranja Fraserova performansa tužbu Vijeću za elektroničke medije tvrdeći da se “radi o neprimjerenom sadržaju koji bi mogao narušiti fizički, mentalni ili moralni razvoj maloljetnika”. Vijeće je tužbu odbacilo.

Dakle, je li Fraserov performans uistinu pornografija? Je li opasan? Što je to “pornografija”? Iako se mnogima čini da dobro razumiju taj termin, valja ga ipak analizirati - što je on značio nekad, što znači danas.

Grčki porneía znači prostitucija, a pórne prostitutka. Odatle potječe i suvremena riječ pornografija, prvi put u francuskom zabilježena 1842. kao “predstavljanje opscenih stvari”.

Nadbiskup Stepinac za vrijeme Drugog svjetskog rata pripisivao je u ”dobro” Vladi NDH što je ”strogo zabranila sva pornografska izdanja”; Stepinac je mislio na ilustrirane novine poput zagrebačkog Svijeta, gdje je bilo i fotografija žena u jednodijelnim kupaćim kostimima i donjem rublju.

Danas riječ pornografija označava “opisivanje ili vizualno prikazivanje seksualnih objekata i radnji lišeno estetskih sadržaja, upravljeno na razbuđivanje mašte čitatelja ili gledatelja”. Nekoć se dijelila na “soft core” i “hard core”, danas je ta podjela nestala. “Soft core” se zamjenjuje riječju “erotika” i sličnima, dočim će neki reći da se “pornografija” svela na “hard core”, dakle na “tvrdu pornografiju” odnosno onu koja je “izravna i vrlo nasilna u iskazu, koja neposredno prikazuje spolni čin”.

Danas se djeca pubertetske dobi, pa čak i mlađi, o seksualnosti i pornografiji informiraju na internetu, dovoljna su im dva-tri klika. “Pornografija” je postala lako dostupna i onakva kakvom smo je opisivali i kako smo je definirali prije današnjeg internetskog vremena više ne postoji.

Kao što se vidi, riječ “pornografija” mnogo je puta mijenjala (“pomicala”) značenje. Ona, u nekom širem značenju, osim prikazivanja spolnog čina, označava sve što je “skaredno”, dakle sve što je vulgarno, prosto, sramotno, nepristojno. A to znači da “pornografija” može označavati i fenomene koji s prikazivanjem seksualnog čina neposredno nemaju veze.

Što je to vulgarno i prosto, ovisi o našem shvaćanju morala. Kad govorimo o moralu u pozitivnom kontekstu, definiramo ga kao shvaćanje odnosa prema dobru i zlu u najširem smislu, kao ukupnost nepisanih društvenih načela, normi, ideala, običaja o ponašanju i odnosima među ljudima, pa onda upotrebljavamo sintagme “profesionalni moral”, “liječnički moral” i slične.

Kako smo se osvajanjem drugog mjesta na Svjetskom prvenstvu prometnuli u nogometnu naciju par excellence, sada su na cijeni sintagme poput “borbeni moral”, jer se naši nogometaši “bore za Hrvatsku”. Naime, nogomet se percipira kao borba, rat, pa se tom sintagmom želi naglasiti psihološka i fizička spremnost svakog igrača, cijele reprezentacije i svih navijača da se bore i izdrže napore 90-minutne utakmice. Ako pobijedimo, onda će se govoriti o “visokom moralu pobjedničke momčadi”.

Postoji i sintagma “kršćanski moral”, koja označava “ćudoredne norme koje izviru iz Evanđelja i koje su vjernici kršćanskih crkava dužni poštovati”. A da li ih poštuju?

Na to pitanje odgovara papa Franjo, koji često govori o nevjerodostojnosti i nedosljednosti kršćana, o problemu “lažnih katolika”. Papa je jasan: “Ako ste kršćanin i eksploatirate ljude, ako vodite dvostruki život ili vodite ‘prljavi’ posao, možda je bolje da se ne nazivate kršćaninom. Mnogo je takvih i takvi ljudi skandaliziraju ljude oko sebe – što je skandal? Skandal je govoriti jedno, a raditi drugo. Bolje je biti ateist nego takav katolik.” Papine riječi temelje se na Isusovim riječima: “Ako tko navede na grijeh jednog od ovih malenih koji u me vjeruju, bilo bi mu bolje da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga bace u more” (Evanđelje po Marku, 9, 42).

Dvostrukog morala bilo je, naravno, i u doba jugoslavenskog socijalizma. On se možda najbolje ocrtava u aforizmu s početka osamdesetih – “nismo se, drugovi, za to borili, ali sad – što je tu je”. Sjetimo se i danas već legendarne mantre koju su promovirali jugofunkcionari kad su željeli predstaviti svu tobožnju dijaboličnost i opasnost onih koji su se usudili da ih kritiziraju. Tada bi rekli otprilike ovako: “To su pojedinci i grupe koje žele vlast!” Zamislite strahote – oni žele vlast! I to smo slušali iz usta onih koji su desetljećima bili na vlasti i nisu se namjeravali s nje maknuti.

Danas je dvostruki moral u Hrvatskoj u pravilu desne provenijencije. Radi se o licemjerju političara i konzervativne javnosti koji se s jedne strane predstavljaju kao poštovatelji tradicionalnih kršćanskih vrijednosti i obitelji, nesporni domoljubi/rodoljubi, a s druge ih strane nemilice krše. “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što!” govorio je otac tog licemjerja dr. Franjo Tuđman.

Tuđman je, dok je bio predsjednik, razbješnjen britkom kritikom Feral Tribunea, optužio vodeće feralovce – Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića i Predraga Lucića - da su “djeca iz mješovitih brakova i djeca jugooficira”! No, to jednostavno nije točno. Sva su trojica “čisti” Hrvati, ali to nijednom od njih nije značilo ništa, isto kao što im nije značilo ništa da im nitko u obitelji nije radio u JNA. S druge strane, Tuđman je dogurao u JNA do generalskog čina, a u njegovoj najužoj obitelji (ne bih se time bavio da sam Tuđman tu temu nije stavio na dnevni red) ima osoba čija krvna slika nije baš po mjeri samog Franje Tuđmana.

Konzervativna revolucija koja posljednjih godina jaše Hrvatskom vidi u (nepokazanom) pimpeku jednoga Kanađanina veliku opasnost, a istovremeno udara na same temelje onoga što je ostalo od liberalne demokracije u Hrvatskoj.

Crkva načelno zagovara najviše moralne norme, a istovremeno štiti i ne osuđuje pedofile, nego ih premješta iz sredina gdje su njihove odvratnosti procurile u javnost pa se potom, potiho, vrši pritisak na žrtve da šute i sprečava se da informacije o pedofiliji izlaze u javnost.

Crkva propovijeda skrušenost i skromnost, tobože odbacuje materijalno, dok istovremeno gradi luksuzne nekretnine, a njezini se prelati voze u skupim automobilima.

Molitelji se okupljaju pred hrvatskim bolnicama kako bi izvršili pritisak na žene koje žele obaviti pobačaj, ali ih nema pred psihijatrijskim bolnicama u kojima se, po izvještaju Vijeća Europe, događaju “prisilna i nečovječna postupanja prema osobama s invaliditetom”. Ne možete ih vidjeti ni pred nekom od bolnica u kojima se zna dogoditi da treba nekog operirati, a nema anesteziologa, pa se onda zahvati izvode samo uz sedaciju i analgeziju, što ni u kojem slučaju nije dovoljno za bezbolno izvođenje takvih zahvata.

Prošli smo tjedan saznali da su dvije referendumske inicijative propale jer se na popisima onih koji ih podržavaju našlo između 40.000 i 45.000 nevažećih potpisa. Među njima je bilo onih koji nisu hrvatski državljani, umrlih, maloljetnika te upisanih s nepotpunim podacima. Organizatori prikupljanja potpisa, koji se svi odreda predstavljaju kao veliki Hrvati i veliki katolici, ne smatraju da bi bio red da se pospu pepelom zbog pokušaja prijevare, da kažu: “Provest ćemo među svojim suradnicima istragu, vidjet ćemo tko je i kako varao.” A sve bi to moglo biti i kazneno djelo.

U Saboru je od izbora 2016. već više od 20 zastupnika izašlo iz stranaka i klubova u koje su izabrani te su otišli ili u druge stranke ili klubove, ili glasaju posve suprotno u odnosu na mandat koji su dobili. Tu su i čitave stranke koje su pretrčale u suprotni tabor. U svakoj uređenoj parlamentarnoj demokraciji većina bi zastupnika odlučila da se parlament raspusti i da se ide na nove izbore. U Hrvatskom saboru to nije opcija, jer se većina zastupnika boji da bi na izborima propala. Tko se želi lišiti saborske plaće i drugih privilegija kad ih može uživati još dvije godine?

Nije li paradoksalno da Luka Modrić pjeva “nije u šol­dima sve”, a istovremeno godišnje zarađuje osam milijuna eura bruto odnosno 5,84 milijuna neto (ako je točno da plaća 27 % poreza). To znači da dnevno prihoduje oko 16.000 eura. Ako računamo da je prosječna neto plaća u Hrvatskoj 6352 kuna, možemo zaključiti da prosječno plaćeni Hrvat mora raditi 19 mjeseci da bi zaradio Modrićevu dnevnu nadnicu.

Ne bi to bio neki problem da je Modrić bio korektan prema hrvatskoj državi pa da je zajedno sa svojim sponzorima prije desetak godina poštovao njezine financijske propise. No, ne bi čak ni to bio neki problem (stvar je, uostalom, i dalje na sudu) da Modrić – koji se, po vlastitim riječima i po riječima brojnih svojih zagovornika, bez ostatka “bori za Hrvatsku” – nije svoju tvrtku za consulting smjestio u Luksemburg, a ne u Hrvatsku. I da nije nedavno iz nje isplatio španjolskim poreznim službama sitnicu od milijun eura zbog porezne prijevare, sve pod prijetnjom oštrijih sankcija.

Zašto se novac koji se vrti u Luksemburgu nije mogao vrtjeti u Modrićevoj domovini? Najtragičnije od svega u ovoj priči jest to da će Modrićeve postupke podržati veći dio javnosti: ako bi se ljudi pitali, vjerojatno bi većinom rekli da se, eto, “Luka samo dobro snašao”. Javnost, jednostavno, ne vidi oštru suprotnost između opraštanja Modriću i urušavanja pravnog i financijskog poretka u državi.

Hrvatska politika i diplomacija ovih su se dana snažno angažirali u nastojanju da dokažu kako su Hrvati u BiH neravnopravni, jer su im, eto, drugi izabrali člana Predsjedništva BiH.

Tko o čemu, a HDZ o nepoštenom izbornom procesu!

Nema dvojbe da se nijedni izbori u devedesetima, dok je HDZ bio na vlasti, ne mogu smatrati poštenima. U javnost su naknadno izlazile informacije o lažiranju rezultata na pojedinim izbornim mjestima ili čak u čitavim izbornim jedinicama. Vidjelo se da su neke osobe prijavljivane u Hrvatskoj samo da bi stekle glasačko pravo – primjerice, na jednoj adresi u Novom Zagrebu tobože je boravilo više od 2000 ljudi, itd. U anketi prije izbora 1995. godine na pitanje “hoće li izbori biti pošteni” samo je 14% ispitanika odgovorilo s “da”: s “uglavnom da” odgovorilo je njih 38 %, a s “ne” njih 16 %. Čak 32 % ispitanika “nije znalo” hoće li izbori biti pošteni!

Ne treba zaboraviti u kakvoj se atmosferi vodila predsjednička kampanja 1997. – Franjo Tuđman prvo je konstatirao kako su njegovi protukandidati Zdravko Tomac i Vlado Gotovac “smušenjaci i bezglavnici”, a onda je pripadnik Tuđmanove tjelesne straže Tomislav Brzović za vrijeme skupa u Puli udario Vladu Gotovca željeznom kopčom opasača po glavi i teško ga ozlijedio, vičući pritom: “Živio Ante Pavelić!” i prijeteći nazočnima da će ih sve pobiti. Sud je Brzovića osudio na 1,5 godinu zatvora uvjetno, uz rok kušnje od tri mjeseca, a u vojsci je nakon šest mjeseci suspenzije vraćen na dužnost.

Umjesto da osudi atentat Tuđmanov izborni stožer tvrdio je kako je Gotovac “predsjednički kandidat judeomasonskoboljševičke struje u HSLS-u”, ideološka pesnica vladajućih Maja Freundlich za napad na Gotovca optužila je američke tajne službe, a HTV je atentat na Gotovca jedva spomenuo.

Nemaju li i danas mnogi hrvatski građani iz susjednih zemalja lažno prijavljene adrese u Hrvatskoj, pa onda dolaze glasati na hrvatskim izborima i na taj način donose prevagu (uglavnom HDZ-u)? A što se tiče izbornog procesa u BiH, i HDZ BiH i hrvatska politika imaju putra na glavi. Još je 2009. Europski sud za ljudska prava zatražio od vlasti BiH promjenu izbornoga zakonodavstva nakon što je pozitivno presudio u tužbi Sejdić-Finci. Sve tri velike stranke u BiH, uključujući Čovića i njegove suradnike, napravile su sve da se u tom pogledu ništa ne promijeni.

Mislio sam u ovoj kolumni ne spomenuti predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović, ali jednostavno nije išlo. Ovih je dana na novinarsko pitanje o nizu afera koje potresaju državu odgovorila kako misli “da se od afera ne može živjeti… Mislim da ova koncentracija na afere, koliko god one bile važne kao predmet istrage pravosudnih tijela, u javnom prostoru nije dobra i da dalje utječe na iseljavanje stanovništva iz Hrvatske”.

Nije li dvolično i nemoralno da se odgovornima za iseljavanje iz Hrvatske proglašavaju mediji koji pišu o aferama, a ne sudionici tih afera koji su, po svemu sudeći, počinili kaznena djela? Predsjednica nam, dakle, želi nametnuti “lakirovku”, a ja sam mislio da je to koncept koji je izumro sa socijalizmom (odnosno s Tuđmanom).

Nedavno je predsjednica formirala grupu koja će “brendirati” Hrvatsku i stavila se na njezino čelo. Predlažem stoga da se napravi spot u kojem bi predsjednica, kao hrvatski zaštitni znak, iz gledališta ili iz svlačionice govorila kako je na nogometnim utakmicama u Hrvatskoj atmosfera “dostojanstvena”, a u pozadini bi se trebala čuti publika kako skandira “za dom spremni”.

Otkako su se prije dva-tri tjedna zaredale istrage i hapšenja vezana za curenje podataka iz policijskih i USKOK-ovih istraga, vlasti nas uvjeravaju da se dosljedno i principijelno bore protiv kriminala. Stoga i ja prijavljujem jedan slučaj: naime, na mojoj redovitoj nogometnoj rekreaciji petkom jedan od suigrača u povodu rođenja kćerkice častio je društvo ćevapima i pićem.

Jedan od igrača iz protivničke (gubitničke) ekipe naknadno je ustvrdio da “zbog saznanja da će biti čašćenja nakon utakmice za njega i njegove suigrače nije bilo dileme o ishodu susreta” (htio je reći – pustili smo utakmicu). Molio bih da institucije obave svoj posao, odnosno da mog prijatelja Z. V. (ime poznato autoru) uzmu u obradu, jer se, kao što se vrlo dobro zna, u sportu u Hrvatskoj, a pogotovo u nogometu, svako ustanovljeno kazneno djelo skrupulozno istraži i procesuira.

Baš me zanima što bi rekao Vlado Gotovac (umro 2000.), kojem nitko ne može poreći moralnu principijelnost, da vidi današnju Hrvatsku. Naime, ulazak u predsjedničku kampanju on je 1997. prihvatio kao “izraz otpora koji se pruža nedemokratskom razvitku Hrvatske, razaranju morala, vođenju vanjske politike zbog koje Hrvatska iz dana u dan dolazi u sve veće teškoće”.

Eto to su samo neki od brojnih primjera dvostrukog morala. Počnimo stvari nazivati pravim imenom – ne radi se ni o čemu drugom nego o najbestidnijoj pornografiji.