ZA GLOBUS PIŠE IVO LUČIĆ Kako je na Jelačićevu trgu 35.000 ljudi 'čekalo tramvaj'

Prošli tjedan obilježili su prosvjedi protiv ratifikacije Istanbulske konvencije. Zagovornici ratifikacije prethodno nisu uspjeli uvjeriti njezine protivnike da ona ne sadrži rodnu ideologiju te da ne ugrožava tradicionalne društvene forme. Uz pretpostavku da se svaki prosvjednik jednako računa, uspoređujući subotnji prosvjed u Zagrebu s nekima koji su mu prethodili, poput onoga koji se vodio za reformu školstva, možemo zaključiti da je na njemu bilo oko 40.000 osoba. Policijski službenici izvijestili su da je na prosvjedima sudjelovalo oko 5000 prosvjednika, na što su organizatori skupa ustvrdili kako govore u ime 70.000 sudionika. Dio medija javio je da je “netko” odnosno “računalni softver” izračunao kako su u 12 sati i 18 minuta na prosvjedu bila 8032 prosvjednika. Nije javljeno tko je taj “netko” i zašto “računalni softver” nije brojio pola sata kasnije.

Suočeni s fotografijama na kojima se vidi da je broj nazočnih daleko veći od onoga koji su iznijeli u javnost, policija je odgovorila da su ostali “slučajni prolaznici” koji se ionako svakodnevno kreću po glavnom gradskom trgu. Takva “procjena” o desecima tisuća onih koji su neovisno o 5000 prosvjednika čekali tramvaj ili se šetali trgom sigurno neće pomoći Vladi vratiti vjerodostojnost kod dijela javnosti. Hrvatski građani odavno su prestali biti bezlična masa kojoj elita određuje oblik i sve teže trpe kada ih se pokušava obmanuti.

Prosvjednici vjeruju da nametanje Konvencije ugrožava njihov identitet i njihove interese, a dodatno im smeta što to radi vlast koju su velikim dijelom sami izabrali, koju time doživljavaju (ili su je doživljavali) sebi bliskom te se osjećaju izdano. Naročito kada imamo na umu da se takvo nešto nije moglo pročitati niti naslutiti u stranačkom programu. Zaštita žena od nasilja kao navodni razlog donošenja Konvencije pala je u drugi plan, a Konvencija s rodnom ideologijom koja ju prati postala je točka prijepora u ideološkom ratu koji u Hrvatskoj s kratkim prekidom traje najmanje 77 godina.

Svjesni te činjenice možemo se zapitati što je to danas zajedničko hrvatskom narodu i što povezuje hrvatske građane, odnosno što je osnovno obilježje našega identiteta. Odgovori na ova naizgled obična pitanja nisu nimalo jednostavni. Najlakše bi bilo odgovoriti formulama i definicijama tipa: zajednički jezik, kultura, svijest o zajedničkom podrijetlu i povijesti, država i ustavni patriotizam i slično. Ali, čim krenemo u vrednovanje i raščlanjivanje bilo kojega od tih pojmova, nailazimo na problem. Susrećemo se s najmanje dva (zavađena) pravopisa hrvatskoga jezika, kulturnim razlikama, suprotstavljenim teorijama o podrijetlu, sukobljenim interpretacijama povijesnih događaja i zaraćenim simbolima. Hrvatsko društvo duboko je podijeljeno, ali svakako nije jedino u Europi s takvim problemima.

Te podjele najčešće se manifestiraju ideološkim sukobima manjeg ili većeg intenziteta. Lako je za to što Hrvatska ima dva cehovska društva književnika odnosno pisaca, ali kako, na primjer, objasniti postojanje dviju rodnih kuća Tina Ujevića u Vrgorcu? Vjerojatno se slažemo oko toga da se Tin ipak rodio samo jedanput. Naime, “fratarska kula”, stvarno mjesto njegova rođenja, bilo je nepodobno, pa je Partija krajem 50-ih godina prošloga stoljeća odredila “Franića kulu” za podobnije mjesto rođenja velikog pjesnika.

Duboke su podjele i u viđenju karaktera i budućnosti hrvatske države odnosno u isključivim i partikularnim tumačenjima Ustava, naročito njegovih Izvorišnih osnova koje su, uz sve ostalo, i neiscrpno vrelo ideoloških sukoba. Pisane pod znatnim uplivom marksističke ideologije koja smatra da se podrazumijeva kako ona baštini “sve pozitivno” iz povijesti čovječanstva, ali i s jasno prepoznatljivim pečatom trenutka u kojem su nastale, Izvorišne osnove uključuju “sve pozitivno” iz hrvatske povijesti.

Podsjetimo se da su marksisti ideologiju definirali kao društveno uvjetovan način mišljenja koji odgovara klasnom tipu društva. U klasnom odnosno građanskom društvu egzistiraju različite ili čak suprotstavljene ideologije koje jedna drugoj ne osporavaju pravo na izražavanje i javni život. Kako bi to rekli marksisti: one na racionaliziran način izražavaju suprotne klasne interese kao svoje klasne istine. Logičkim slijedom zaključivali su da u društvu u kojem ne bi bilo klasa ne bi bilo ni klasnih istina, nego bi istina, napokon, u svojoj punini i univerzalnosti mogla biti prisutna u društvu. Međutim, umjesto besklasnog društva, marksistički su revolucionari izgradili “jednoklasno” društvo.

Slijedom toga, partikularna istina jedne klase odnosno jedne partije koja je tu klasu navodno predstavljala proglašena je univerzalnom istinom cijelog društva, a njezini promotori i zastupnici nepogrješivim i nezamjenjivim arbitrima njezine istinitosti. To što je veći dio društva bio s druge strane ideološke barikade i izopćen, nije ih puno brinulo jer takvi ionako nisu imali pravo javnosti.

U socijalističkom društvu, kakvo je na putu u komunizam gradila Komunistička partija Jugoslavije, istina je bila sve ono što je odgovaralo njezinim interesima, zapravo interesima njezina vodstva. Kako se ta klasna odnosno partijska istina nametala kao općedruštvena i jedina, tako je ona po definiciji postajala laž. Ta laž nije opstajala sama po sebi, samo vještinom ideologa i manipulatora, nego je branjena moćnim represivnim aparatom.

Tajne političke policije, komiteti, fakulteti, zavodi i instituti proizvodili su i branili klasnu, odnosno partijsku istinu i nametali je radničkoj klasi i narodnim “masama” čija su bili avangarda i kojima su “rukovodili”. Pisana, otpjevana ili izgovorena riječ bila je važno oružje revolucionarne Partije koje je korišteno u ideološkoj borbi. Od pjesme u krčmi do najvećih glazbenih ostvarenja; od parole na zidu, letka i novinskog teksta pa sve do najvrjednijih knjiga i natuknica u enciklopedijama bili su kontrolirani koliko god je to bilo moguće. “Riječ je oružje” tvrdio je boljševički funkcionar i pisac Anatolij Lunačarski objašnjavajući da revolucionarna vlast ne može dopustiti slobodu propagande putem tiska kao što ne može tolerirati ni mitraljeze i revolvere.

Radovan Zogović, jedan od zloglasnih komunističkih propagandista, pisao je da je dužnost svakog umjetnika biti “vojnik s perom u ruci”, uz tvrdnju da je pisati isto što i pucati. Jedan njegov stih u “Pjesmi o biografiji druga Tita” glasi “Mašinko, mašinko moja, piši”. Inače, opjevani “drug Tito” bio je gorljivi zagovornik demokracije, ali ne one zapadnjačke “formalne”, nego socijalističke, kako je on tvrdio: “stvarne”, u kojoj “nema mjesta za protivnike sistema” i gdje “ne može svatko govoriti što hoće”.

Danas se “istina” također brani autoritetom vlasti, kontrolom medija, političkom korektnošću i strahom od optužbi za “govor mržnje” i društvenog izopćenja. Mnogi su sveučilišni profesori, “umjetnici” i novinari, a posebno glasnogovornici i stručnjaci za odnose s javnošću i danas “vojnici s perom u ruci”. Pokazuje se da u nekim zemljama zapadne demokracije to postaje čak i veći problem nego u većini bivših socijalističkih država u kojima su se marksizam i socijalizam uglavnom presvukli u postmodernizam i globalizam.

Oblaci represije sve su gušći i sve više zaklanjaju horizont slobode. Nekadašnje partijske komitete zamijenile su europske komisije i vijeća koji s istim žarom, iako na drugi način, nameću svoje poglede i vrijednosti. Međutim, razvojem tehnologije koja svima omogućava uvid u događaje, kao i njihovo predstavljanje i tumačenje, izgubili su snagu, a temelji moći su uzdrmani. Ljudi ipak više vjeruju svojim očima nego priopćenjima “nadležnih institucija”. Teško ih je uvjeriti da nema nečega što vide, makar to bila rodna ideologija ili prosvjednici na trgu.

Još teže ih je razuvjeriti u bit i smisao toga što su vidjeli i pokušati im prodati priču o “slučajnim prolaznicima” koji “čekaju tramvaj”. Snimke učinjene mobitelom objavljene na društvenim mrežama omogućuju svakome izravan uvid u događaj. Zato je danas negiranje stvarnosti težak i prilično uzaludan posao, a pokušaji njezine krive interpretacije uglavnom su kontraproduktivni.

Žar s kojim su pojedinci ovih dana branili ispravnost ratifikacije sporne Konvencije ravan je onom kojim su nekada branjene partijske dogme i revolucionarne istine. Mržnja s kojom branitelji ili osporavatelji Konvencije opisuju svoje neistomišljenike također ima duboke korijene, što vrlo jasno pokazuje i revolucionarna retorika, ali i simboli s kojima predstavljaju i identificiraju sebe i druge. Jedni druge uglavnom vide kao “đavolji okot” odnosno “zatucane mračnjake”, uz dodatak niza nešto modernijih epiteta tipa “komunjare”, “fašisti” i slično.

Konačno, sve je to samo još jedna bitka u ratu dviju ideoloških pozicija, odnosno dviju identitetskih politika; prve tradicionalne, nacionalne, konzervativne i suverenističke protiv druge globalizacijske, anacionalne, relativističke i postmodernističke. Vrlo važan aspekt tog rata svakako su i znatna proračunska sredstva koja država, ukoliko ratificira Konvenciju, mora izdvojiti “nevladinim udrugama” za ispunjenje obveza koje će uslijediti. Te su udruge od protivne strane percipirane kao instrument kontrole i slabljenja države, i to od onih sila koje toj državi nikada nisu bile sklone.

Za razliku od političkih stranaka, koje su unutar sustava parlamentarne demokracije svjesne svoje partikularnosti i smjenjivosti, ideologije odnosno “pogledi na svijet” nisu sklone kompromisima. Zato će se ideološki i identitetski rat u Hrvatskoj kao i drugdje nastaviti i u budućnosti bez obzira na to tko bude na vlasti, na stranke i njihove političke programe. Zadatak je države uspostaviti pravila igre i mehanizme rješavanja društvenih prijepora i sukoba, jer sve je to demokracija, a u njoj mora biti mjesta i za one koji su “protiv sistema” odnosno protiv Istanbulske konvencije.