'GAZDOM' SU NAJAVILI PROPAST GAZDE Dario Juričan i Saša Paparella: 'U strahu od Todorićeve moći od filma su bježali i HTV i komercijalne televizije'

Sam izbor dvorišnog kafea Quahwa, u najužem središtu Zagreba, ali izmaknutog od pogleda s ulice, koji je odabrao kao mjesto za naš sastanak već govori dosta o Dariju Juričanu, zagrebačkom filmašu, autoru filma “Gazda”. Juričan ne pije kavu, Quahwa je jedna od meka zagrebačkih kavskih connoisseura, onih koji za sebe tvrde da od kave piju samo najbolje. Kada treba s nekim popiti kavu, Juričan ide u Quahwu, naruči običnu kavu s mlijekom i šećerom, ali zna da će njegov sugovornik biti zadovoljan. Na jednak način pristupa i drugim stvarima koje radi, onima koje ga doista zanimaju – nastoji doći do najboljega.

Traganje za temom

Kada je studirao komparativnu književnost i germanistiku na Zagrebačkom sveučilištu, imao je sreću da mu je teoriju i povijest filma predavao Ante Peterlić, vjerojatno najbolji filmolog u Hrvatskoj. To ga je i usmjerilo prema filmu kao profesiji. Točnije, to i još jedan događaj iz početka njegova radnog života kojega se sjeća s nelagodom – kada je, kao germanist, predavao učenicima jedne privatne srednje škole u Zagrebu, škole u kojoj se školarina plaćala, ali se i uspjeh zato smatrao zajamčenim, pokušali su ga natjerati da učenicima zaključuje ocjene više od zasluženih. To nije mogao podnijeti, rekao je da neće i završio s izvanrednim otkazom. Još je neko vrijeme predavao po zagrebačkim školama, ali ambicije su već bile negdje drugdje. Nije svoju budućnost više zamišljao kao profesorsku. Otišao je u London, gdje je na filmskoj akademiji, kao njihov stipendist, s punom stipendijom uz rad, završio jednogodišnji program za rad na filmu. Po povratku snimao je kratke igrane art filmove koji su putovali po najboljim svjetskim festivalima, prikazani su u Cannesu, Tampereu, Locarnu... Iako je s kolegama s londonske akademije odmah nakon studija odradio nekoliko filmova s velikih sportskih igara u Italiji, Kataru i Brazilu, gdje je u kratkom roku zaradio dovoljno da obitelji vrati novac posuđen uoči odlaska u London, nije imao nikakve namjere baviti se dokumentarnim filmom. Barem dok nije u Forumu, koji je tada još izlazio na papiru, pročitao članak Saše Paparelle “Ivica Todorić: Državni prijatelj br. 1”.

“Ostavio mi je poruku na messengeru, rekao da bi želio snimiti neki dobar dokumentarac i pitao o kojim se temama u Hrvatskoj ne može pisati”, ispričao mi je Paparella uz kavu u Limbu, tradicionalnom okupljalištu zagrebačke off scene, medijske zajednice i, zbog blizine FER-a, zabludjelih studenata elektrotehnike i računarstva. ”Kako tada nismo bili umreženi na Facebooku, tu njegovu poruku nisam vidio otprilike pola godine. Ipak, kada sam vidio, iako sa zakašnjenjem, odgovorio sam. Rekao sam mu da se uglavnom ne piše o Todoriću i Agrokoru i o bankama”, sjeća se Paparella. Banke su se Juričanu činile previše suhoparnima, premalo filmskima, i to je, čini se, na kraju presudilo u odabiru.

Kada smo se našli u Quahwi, rekao sam Juričanu kako mi se, kada sam nedavno za zakašnjenjem prvi put pogledao njegov film, činilo da tu ima malo novoga, da smo zapravo sve to znali, ali nikada gotovo ništa od toga nismo napisali, barem ne tako izravno. On i Paparella odradili su posao u kojemu je cijela medijska zajednica prije njih zakazala. Istražili su činjenice, napravili film i napisali knjigu. Napravili su to bez zaleđa neke velike medijske kuće, s mršavom financijskom potporom HAVC-a i novcem kojim je raspolagala njihova udruga vrlo ozbiljnog imena - Hrvatski centar za istraživačko novinarstvo i slobodu medija (prema Registru udruga, predsjednik je Juričan, a Paparella jedini član). Paparellin je predložak iz Foruma, doduše, bio rezultat istraživanja koje je financijski pomogla jedna danska zaklada za razvoj slobodnih medija.

Najcrnja dijagnoza

Kaže mi da ga to najviše pogađa. Ako smo, objašnjava mi, doista svi sve znali, a nitko nije reagirao, nije li to najcrnja dijagnoza društva u kojemu živimo. Ima i on pitanje za mene: “Jeste li sami sa sobom na čistu – je li lex Agrokor dobra stvar, ili niste sigurni?” Kažem mu da je lex bio vjerojatno jedini mogući potez koji je Vlada mogla povući kada se, nakon Moody’sova rušenja kreditnog rejtinga i istupa ruskog ambasadora, shvatilo da je Agrokorov pad neizbježan. On je skeptičan, misli da nije došlo do pravog razrješenja, ali, kaže, pitanje je koliko se u tom trenutku moglo napraviti. Podsjeća me na jedan od zanimljivijih članaka objavljenih nakon uvođenja lexa koji je napisala ravnateljica Ekonomskog instituta Maruška Vizek, koja tamo iznosi sličan stav. Usput mi spominje kako je Ekonomski institut Zagreb jedna od rijetkih institucija koja je prihvatila knjigu “Gazda” za svoju knjižnicu. “Barem mi je nisu vratili poput ostalih”, kaže.

Kao što se film nije uspio probiti u komercijalnu mrežu, tako ni knjiga koju potpisuje Saša Paparella nije mogla ući u Algoritam (iako je bilo jasno da mreža koju su napravili Algoritam i Profil propada, kaže), Ljevak, Školsku knjigu i na kioske Tiska. Pomogao im je u prodaji jedino VBZ i, naravno, Superknjižara koja internetski prodaje sve što može nabaviti. Film u početku nije prošao ni na HTV-u, ali ni na hrvatskim komercijalnim mrežama. Uzela ga je Al Jazeera u travnju, tik uoči Agrokorova poniranja, platila honorar i uložila velik novac u marketing. Oni su to prepoznali kao važno. I Al Jazeera je međutim imala problem kada je prikazivanje htjela oglasom najaviti u medijima. Odbili su ih svi redom, kaže, samo je Večernji list, nakon ozbiljnog nagovaranja, na kraju pristao objaviti oglas.

Spremnost na laganje

Juričana je još nešto šokiralo kada je radio “Gazdu”: “Nevjerojatno je koliko su ljudi spremni otvoreno lagati i kako to rade amaterski. Ne znaju to sakriti. Kada ih suočite s njihovim vlastitim izjavama iz prošlosti, zbune se. S Todorićem se nikada nije uspio susresti uživo. Svaki put kada je zatražio razgovor, zaustavljen je već na pragu ureda službe za odnose s medijima. Ipak se smatra najboljim “todorićologom” u državi. “Ušao sam mu u psihu, danas već predviđam njegove poteze, najčešće točno”, kaže Juričan.

I njegov autorski tihi partner Paparella navodi kako je bio iznenađen kada im je suradnju uoči završne montaže filma odbilo nekoliko mladih montažera. Otvoreno su rekli kako se nikada ne zna kada će im netko iz Agrokora zatrebati ili, možda, ponuditi posao.

Paparella, kojega Juričan smatra svojim istraživačkim partnerom i novinarskim mentorom, iskusan je novinar sa šarenim pedigreom redakcija u kojima je bio zaposlen – od Slobodne Dalmacije, Jutarnjeg lista, Nacionala, Republike, Večernjeg i Foruma... Danas je zaposlen u Poslovnom dnevniku i ne bi stigao dane provoditi u arhivima, sudskim i državnim. Zato projekte ne potpisuju zajednički, nego ih dijele na pisane, koje potpisuje Paparella, i filmske, gdje je kao autor naveden Juričan. Paparella ga je naučio kamo treba ići, s kim razgovarati i što tražiti, ali Juričan je u prašnjavim zakutcima arhiva proveo godine. Započeo je sa starom Vjesnikovom dokumentacijom, zaorao po sudskom registru, Poslovnoj Hrvatskoj, Fini, Gruntovnici, Državnom arhivu... Nitko do njega nije skupio cijeli Todorićev arhivski materijal na jednom mjestu. Paradoks je, kaže Paparella, da nakon što je prikazan film i objavljena knjiga, nitko nije pitao može li zaviriti u tu njihovu godinama prikupljanu i sistematiziranu arhivu. Već u knjizi ima dosta toga čega u filmu nema, jer se formom ili vremenski nije uklopilo, ali arhiva je krcata podacima iz kojih se jasno vidi kako se manipuliralo pravilima. Todorić sve ima dokumentirano. Sve što je radio on je zapravo radio legalno jer cijeli sustav se savijao prema njegovim potrebama. Zašto to danas nikoga ne zanima? Začuđen je i što je značajan dio dokumenata nestao iz arhiva. Kažu – bačeno je. Kako takvi materijali mogu biti bačeni?

Godinu dana Paparella i Juričan nalazili su se svaki petak, ispijali kave i radili nacrt kako bi taj njihov film trebao izgledati. Najteže je, sjeća se Juričan, bilo odabrati teme. Agrokor je velika zvijer, trebalo ga je raščlaniti. Kao prva tema nametnuo se Konzum, gdje je Juričanov otac radio sve do mirovine. Skrenuli su na Janu (Juričan je putovao i u New York da provjeri kako se Jana distribuira, provjeravao u NATO-u Todorićevu izjavu da je Jana njihova službena voda i dokazao da nije...). Kulmerov dvorac i poljoprivreda nametnuli su se također kao ključna poglavlja.

Budžet

Nakon godinu dana poslali su sinopsis s priloženim “trailerom” HAVC-u, i prošli. Tek tada je, kaže Juričan, nastala panika. Sada se nešto moralo napraviti. Ima­li su oko 350.000 kuna budžeta, i to su rastegnuli na tri godine. Radili su postupno i svako malo priređivali zatvorene, radne projekcije, slušali sugestije, mijenjali. Nešto što je nekoć na filmskoj traci bilo nemoguće, poboljšavanje u hodu, sada je s elektronskim načinom snimanja postalo dio radnog procesa. Paralelno se radila i knjiga, pisao ju je Paparella, jer odmah je bilo jasno da veliki dio prikupljenog materijala ne može ući u film. Ne zato što se ne bi smjelo, nego zbog zakona samog medija. Na kraju, kada im je uzmanjkalo novca za finiš, potražili su ga i dobili putem crowdfundinga.

Danas završavaju novi film koji bi se prvi put trebao prikazati 15. siječnja. Tema je opet gazda, ali i sada je taj gazda model, manje određeni čovjek, iako je priča, naravno vezana uz osobu. Ovaj put to nije Todorić, nego njegov prethodnik, ”hrvatski prototajkun” Miroslav Kutle, s kojim je zapravo sve započelo. Kutle je bio prvi gazda hrvatskog biznisa, kaže mi Juričan, koji opet dane provodi u državnom i sudskim arhivima, novinskoj dokumentaciji, registrima koncesija, dok Paparella radi na knjizi.

Novi lik

Kutlina Globus grupa možda nije bila država u državi, kao što je to sve donedavno bio Todorićev Agrokor, ali prvi je u Hrvatskoj stvorio konglomerat kompanija čvrsto povezan s politikom. Kao što “Gazda” nije bio film o Ivici Todoriću, nego o korumpiranom sustavu koji je omogućio rast Todorićeva koncerna, tako će se i ovaj film baviti manje Kutlom, a više prvim, često mračnim i opasnim danima tranzicijskog poduzetništva i privatizacije u Hrvatskoj. Već tada, sredinom devedesetih, stvarala se sprega između državnih službi, pravosuđa i politički utjecajnih poduzetnika. Još ranije, ratna i poratna država koristila se ljudima koji su mogli pomoći u kontaktima s podzemljem (jer trebalo je naoružati vojsku u državi pod embargom), a ti su ljudi očekivali i određene, nimalo ugodne protuusluge.

U razgovoru Juričan djeluje potpun benigno, kao čovjek koji ima beskrajnu količinu vremena na raspolaganju i jednako toliku dozu iskrenosti i dobronamjerne znatiželje. Malo o kome spreman je reći nešto negativno, malo koga posramiti. Ukratko, ni u jednom trenutku dok smo razgovarali u Quahwi nije pokazivao svoju drugu stranu koju ističu njegovi prijatelji, a posebno Paparella: Juričan je hiperorganizirana osoba, odličan menadžer koji je gotovo svakoga sposoban animirati da mu pomogne i uvući ga u projekt, on je uspješan poduzetnik čija jedna udruga, koju je osnovao 2016. producira njegove filmove i izdaje knjige, a druga, Blank, koju je osnovao 2003. i gdje je zapravo zaposlen (i u kojoj nije toliko osamljen), ima primarni zadatak da odgaja mladu generaciju filmaša i taj posao radi prilično uspješno - svake godine nekoliko članova Blanka uspije ući na akademiju. Dosad su producirali više od sto filmova i postavili sustav koji je otvoren svakome tko se želi baviti filmom. Udruga je, kaže, ispunila svoju misiju, a on je dosanjao svoj san.