NA KRILIMA SUVERENIZMA U GOSPODARSKI PAD Ako želite da kruh bude skuplji, škole lošije, a korupcija još raširenija - budite suverenist

Kako bi se razumjele, korisno je stvari nazivati pravim imenom. Zagovaranje povećanja suverenosti, u mekoj ili tvrdoj varijanti, zapravo je zagovaranje izolacionizma. Suverenisti, meki i tvrdi, zapravo su izolacionisti. Rast suverenosti podrazumijeva rast izolacionizma. Mislim da suverenost/izolacionizam ne mogu biti dobri. Nisu dobri kada se određuje trasa planinarskih staza. Skoro je sigurno da su štetni kada utječu na školsku lektiru ili nastavu povijesti. I bez ikakve sumnje su loši kada je u pitanju narodno gospodarstvo. O lektiri ne znam ništa (iako o tome imam svoje mišljenje), o povijesti i planinarskim stazama znam ponešto, no najviše znam o narodnom gospodarstvu pa ću se time ovdje baviti.

Suverenizam/izolacionizam u odnosu na narodno gospodarstvo znače jačanje već postojećih granica, a ne njihovo slabljenje. Svjesnim odlukama povećavaju se prepreke prekograničnom prometu ljudi, novca i ideja. Smanjuje se otvorenost. S rastom suverenizma/izolacionizma rastu razlike između gospodarskog prostora u zemlji i onoga vani. Bez obzira na način kojim se izolacionizam jača, posljedice su uvijek iste. Unutarnji uvjeti poslovanja namjerno su različiti od onih vani i te se razlike održavaju i s vremenom povećavaju. “Prometni znakovi” koji usmjeravaju poslovne odluke pojedinaca, tvrtki i države drugačije su postavljeni u zemlji nego izvan nje. U takvim je okolnostima racionalno i na profesiji utemeljeno u zemlji donositi drugačije odluke nego drugdje. Posljedično, razlikuju se i relativne cijene (koliko grincajga dobijemo za kilu kruha, koliko metara stana za prosječnu plaću) i oportunitetni troškovi (koliko nas košta to što proizvodimo grincajg umjesto sira i vrhnja) od onih drugdje. Drugim riječima, proizvodnja i potrošnja roba i usluga u Hrvatskoj usmjeravaju se prema drugim pravilima nego u svijetu. Što se gospodarstva tiče, drugog tumačenja suverenosti nema. I onda dobijete Uljanik i IDS, ali i Hitnu u Metkoviću i MOST, LNG i HDZ, ili rafineriju Sisak i SDP, a svi zajedno dobijemo šlampave garancije u brodogradnji.

Povećanje suverenosti, odnosno izolacionizma, što se narodnog gospodarstva tiče u svakom svojem obliku vodi zaostajanju rasta proizvodnosti i rastu tehnološkog jaza, rastu nejednakosti (ako su bogati vlasnici tvornica) i nedvojbeno i izvan svake sumnje nepotrebnom gubitku neto dohotka. Rast suverenizma također pogoduje eroziji vladavine prava, rastu kroni kapitalizma i korupciji, njihov rast je vjerojatna ali ne i nužna posljedica. Drugim riječima, ako hoćete skuplji auto, skuplji kruh i mlijeko i lošije škole uz više korupcije, budite suverenist/izolacionist. Ili, drugačije rečeno, rast suverenizma, mekog ili tvrdog, ima neizbježnu cijenu: hoćete veću suverenost platit ćete je relativnim rastom siromaštva. Nema ali... i možda... To je rezultat koji ekonomisti poznaju već više od 200 godina.

U vezi sa strankama i pojedincima, u Hrvatskoj imamo dvije vrste ekonomskih izolacionista/suverenista. No u tome vlada velika zbrka jer su rijetke stranke koje su otvoreno suverenističke, a što se pojedinaca tiče, zbrka je još kudikamo veća. Zbrka je tolika da neke “meke” suvereniste čak nazivaju i kejnzijancima, što je naprosto oksimoron. Jedino što je sigurno jest da izolacionizma ima posvuda i da broj suverenista raste.

Korisno je pritom razlikovati dvije vrste suverenista/izolacionista, odnosno pobornike “tvrdog” i “mekog” suverenizma. Ostalima, koji su u manjini, pitanje izolacionizma nije važno i na njega se ne obaziru ili mu se tek vrlo rijetko usprotive.

Izabrati možemo između tri varijante “tvrdih” izolacionista/suverenista. Tako s jedne strane imamo nacionalne suvereniste (tako su sami sebe nazvali, skraćeno nacional-suverenisti) koji misle da Hrvatska može i sve zna bolje sama i da joj drugi ne trebaju govoriti što da radi, a sve to u skladu s nacionalnim interesima za koje nacional-suverenisti misle da postoje i da ih oni najbolje poznaju. S druge su strane zagovornici “socijalizma u jednoj zemlji” (tako ih ja nazivam u pomanjkanju bolje etikete) koji smatraju da je u maloj Hrvatskoj moguće napraviti korjenite promjene i sve potpuno pretumbati, bez obzira na ono što se događa u ostatku svijeta. Treću skupinu čine “refleksni suverenisti” (da parafraziram Vladimira Pertota) kojima je cilj visokom se razinom suverenosti obraniti od vanjskih izrabljivača i urotnika, odnosno prvenstveno novčara i političara/birokrata. Svima je njima zajednička ideja da sami mogu bolje: suvereni, izolirani i zaštićeni, naravno bez diktata Bruxellesa i Strasbourga.

Što se stranaka tiče, u štalu “tvrdih” izolacionista spada mješovito društvo poput Hrasta ili Nezavisnih za Hrvatsku i takvih, Radničke fronte i njihovih istomišljenika, a tu je i Živi zid i njima slični. Svi su oni jako bučni. Pojedinaca, naravno, ima na cijelom političkom spektru jer koji pošteni ‘rvat nije suverenist?

I “meki” se suverenisti/izolacionisti javljaju u nekoliko oblika mada je pritom riječ o varijantama koje je unatoč razlikama najprikladnije zajedno zvati “vulgarnim intervencionizmom”. Jedni među njima pretjeruju s mudrim rukovodstvom i “industrijskom politikom” jer oni znaju kako birati nacionalne šampione i lokomotive rasta i znaju da sami najbolje znamo odrediti kako najbolje trasirati put u sretnu budućnost. Drugima pak treba suverenost kako bi fiskalnom slobodom oporezivanja ispravili nepravde i preraspodjelom postigli ekonomsku pravdu i čuvali postojeća radna mjesta. Naravno, i oni “znaju odgovor”. I jedni i drugi tvrde da bi se s malo više suverenosti i malo manje otvorenosti i danas moglo bolje, a kamoli ne sutra. I dok su s “tvrdima” stvari prilično jasne, među “vulgarnim intervencionistima” ima sivila i izolacionizma raznih intenziteta, a nerijetko i zanimljivih ideja i poluistina koje treba raskrinkati u ozbiljnoj raspravi. U ovoj štali također vlada šaroliko društvo, prepoznatljivi su BM 365, svakako IDS ili HNS, ali ima ih u priličnom broju i u HDZ-u i SDP-u.

Dakle, u Hrvatskoj izolacionizma/suverenizma ima jako puno i vjerojatno raste, a vjerojatno nećemo pogriješiti ako svemu tome dodamo još i etiketu provincijalizma i lokalizma (za što je pristojna riječ protekcionizam). Hrvatskom se šire “izmi”. Ima ih toliko da ih valja ozbiljno shvatiti i analizirati. Prvo, treba pokazati zašto je riječ o varijantama ekonomskog izolacionizma. A zatim jasno reći da sve to ima nezaobilazni ekonomski trošak.

Poznata je uzrečica da čak kada bi se sve ekonomiste uspjelo posložiti jednog na drugog ne bismo dosegnuli rješenje. Ovo vjerojatno vrijedi za sve ekonomske teme osim za protekcionizam, odnosno suverenizam/izolacionizam. Oko toga među ozbiljnim ekonomistima vlada opći konsenzus od početka 19. stoljeća, dakle već oko 200 godina. Rješenje su s ovim u vezi ipak uspjeli dosegnuti. Međunarodna trgovina, to jest otvorenost, uvijek je dobra i svako postavljanje prepreka podrazumijeva neto gubitak. Neto gubitak je u dohotku jer uz otvorenost se u istim uvjetima može postići veći dohodak, više roba i usluga za potrošnju (više sira i vrhnja, više kolača, bolji zubari i jeftiniji auti). Ekonomska suverenost/izolacionizam uvijek je inferiorno rješenje.

Zato zbog širenja suverenosti/izolacionizma trebamo biti zabrinuti općenito, a u Hrvatskoj posebno (jer čitatelji Globusa u njoj žive). Narastajuća sklonost izolacionizmu u neskladu je s jedinom stvari oko koje se ekonomisti slažu. Svako zatvaranje sigurno predstavlja gubitak umjesto mogućeg boljitka. Prvo, zbog gubitka nastalog uslijed ograničenja slobode trgovanja i, drugo, zbog gubitka uslijed manje stope rasta.

Prvi su uzrok neto gubitka neostvarene prednosti međunarodne razmjene. Svako ograničavanje i sprečavanje slobodne razmjene roba i usluga na međunarodnom tržištu podrazumijeva neto gubitak za narodno, ali i za svjetsko gospodarstvo. Tome je tako i nema nikakvog ali. To je općeprihvaćeni rezultat koji je početkom 19. stoljeća prvi put dokazao David Ricardo. Ako neka zemlja ograničava svoje veze sa svijetom, njezini građani snose trošak neto gubitka blagostanja. Neto gubitka zato što neki uspiju ostvariti dobitak, no cijelo društvo je nesumnjivo na gubitku. Što su veće prepreke, to je gubitak veći. Uz iste uvjete i uz veću otvorenost mogli bismo imati više.

Kakve prepreke može postaviti Hrvatska? Članstvo u EU nije prepreka suverenizmu/izolacionizmu. Stvari doduše komplicira, ali ostavlja dosta slobodnog prostora. Izolacionizam je ostvariv i u uvjetima carinske unije (recimo necarinskim preprekama poput fitosanitarnih uvjeta, dugih čekanja, kampanja “Kupujmo hrvatsko”, zaštite postojećih radnih mjesta, lukavo prikrivenih subvencija itd.), pomoću fiskalnih mjera (kao što su pogodovanje svojima, porezi, u ovo spada i selektivna tolerancija nenaplaćenih poreza itd.), naglašavanjem monetarne samostalnosti (recimo tečajima ili kontrolom banaka, vanjskotrgovinskom politikom itd.) i industrijskom politikom (povlađivanjem vlastitima, čuvanjem strukture, biranjem perjanica ili lokomotiva rasta, preciznim planiranjem itd).

Druga razina gubitka uslijed izolacionizma tiče se stope rasta. Svi računi nedvojbeno pokazuju da postoji statistički jaka veza otvorenosti i stope rasta. Te dvije veličine uvijek idu zajedno, ako raste jedna, raste i druga. Nema zemlje koje je postigla visoke stope rasta (i postala razvijena) a da nije bila otvorena. Ipak treba iznijeti dvije ograde, ekonomisti ne mogu bez toga. Prva je da otvorenost i rast uvijek idu zajedno, no međusobni utjecaj nije nedvosmisleno ustanovljen. Neki rezultati pokazuju da izvoz vodi k stopi rasta, a drugi obrnuto, odnosno da je on posljedica rasta. Postoji jedan stari račun za Hrvatsku koji je pokazao da izvoz slijedi rast, no ostaje pitanje je li račun još uvijek valjan. To bi svakako trebalo istražiti. Druga ograda tiče se otvorenosti u njezinu širem značenju i činjenice da je upravo otvorenost jedan od temeljnih faktora rasta kojim se objašnjavaju drugi čimbenici. No u okvirima rasta važno je znati da je otvorenost složenija i izolacionizam mnogo lakše ostvariv. U slučaju međunarodne trgovine radi se samo o uvozu i izvozu roba i usluga, a ovdje je riječ o puno više toga. Riječ je o otvorenosti ne samo prema robama i uslugama nego i prema seljenju ljudi i - što je najvažnije - ideja (koje često putuju s ljudima). Injekcija poduzetničkog duha izbjeglica iz Kine i Indije dobro bi nam došla, ovako ovisimo tek o natprosječnoj poduzetničkoj kulturi Hercegovaca.

Prema tome, ako izolacionisti/suverenisti/protekcionisti/provincijalci, meki ili tvrdi, dobiju prevagu, dohodak će biti nepotrebno manji pa ćemo vlastitim izborom biti siromašniji, stopa rasta bit će skromnija, a sustizanje razvijenih još upitnije. Neće biti kolača ni kruha, trava s druge strane izgledat će sve zelenija, no bit ćemo svoji na svome.

Naravno, mnogi suverenisti nisu bedaci, naprotiv. Znajući da je napad najbolja obrana i da sugovornika treba diskreditirati. Prvo će kričati o neznanju jer izolacionizma ima drugdje. Da, u Americi postoji duga tradicija izolacionizma ali on se tiče kontinenta (i uz Monroeovu doktrinu dvaju kontinenata) a hrvatski se tiče četiri milijuna ljudi, grada veličine Philadelphije. Drugo, odmah će svako zagovaranje otvorenosti koje se temelji na dva standardna rezultata proglasiti nesputanim neoliberalizmom, izvorom svih zala, a možda će otići još i dalje i govoriti o tržišnom fundamentalizmu. Jasno, to su besmislice jer ovdje govorimo o otvorenosti, a ne o stupnju regulacije tržišne razmjene. Usput, napomenimo još i to da u nas vlada terminološka zbrka jer ono što mi zovemo neoliberalizam, zapravo je liberalizam s kraja 19. i početka 20. stoljeća, a današnji liberalizam priznaje mnoge tržišne neuspjehe i podrazumijeva priličnu razinu državne intervencije. No kako intervencijom suzbiti neoliberalne zahtjeve bez ugrožavanja otvorenosti, druga je tema.