TVRTKO JAKOVINA ZA GLOBUS PIŠE ZAŠTO NAM JE SOROS TOLIKO VAŽAN 'Sreća je što je djelovao u Hrvatskoj. Nesreća je samo što je možda djelovao prekasno'

Bio sam student treće godine Filozofskog fakulteta u Zagrebu kad sam prijavio sudjelovanje na konferenciji Međunarodne udruge studenata povijesti (ISHA). Skup se održavao u Utrechtu, pomoć za putovanje i zrakoplovnu kartu bila je dobrodošla. Tada sam prvi put od Otvorenog društva Hrvatska tražio pomoć i dobio novac za put do Amsterdama. S odlaskom na skup započelo je i hrvatsko članstvo u ISHA-i, organizaciji koja danas ima ogranke na više hrvatskih sveučilišta. Gotovo su svi do sada organizirali europske seminare i konferencije, deseci mladih povjesničara putovali su i družili se. U siječnju će u Zagrebu biti održana radionica “Remaking Europe” s povjesničarima koji se sredinom devedesetih još nisu ni rodili.

Otvoreno društvo Hrvatska Georgea Sorosa imalo je velik utjecaj na moj osobni profesionalni život, baš kao i život mnogih mojih kolega. Niz danas najuspješnijih povjesničara studirao je na Central European University (CEU) u Budimpešti. Niz hrvatskih nastavnika tamo je predavao, najviše nakon Mađara. Ja sam, zahvaljujući Sorosevoj donaciji, imao plaćenu školarinu na Katholieke Universiteit Leuven u Belgiji i tamo magistrirao. Nikada nitko iz Otvorenog društva nije tražio nikakve potvrde, protuusluge, nikada nisam vidio ljude koji su odlučivali o donacijama.

Pomoć tisućama

Otvoreno društvo na sličan je način pomoglo tisućama onih koji bi inače teško ili teže studirali na zapadnim sveučilištima, koji ne bi mogli doći do literature, računala, modema za računala. Otvoreno društvo osiguravalo je odlaske na znanstvene skupove, za organizaciju seminara u zemlji, novac za razvoj kurikuluma na različitim razinama obrazovanja, osiguravalo onima koji su, napose u društvenim i humanističkim znanostima, bili krajnje ideologizirani ili siromašni da se oslobode, povežu s drugima, prodišu i ne boje se. Nikada se bez Sorosa ne bi razvilo civilno društvo kakvo je u hrvatskoj nastalo, ne bi bilo jednako lako boriti se za demokraciju i normalnost.

Jedan od posljednjih projekata Otvorenog društva Hrvatska, za vrijeme njegove zadnje izvršne direktorice Andree Feldman, bila je kampanja “Bolje pakt nego rat”, koja je zagovarala hrvatsko pristupanje NATO-u. Sudjelovao sam u tome naporu i zato što sam smatrao da je to bila moja zadaća, vraćanje duga onome koji je za Istočnu Europu i zemlje bivše Jugoslavije učinio tako puno.

Reuters

SOROS I HAVEL Milijardera mađarskog porijekla i prvog predsjednika postkomunističke Češke zbližavala je ideja istinske demokratizacije u tranzicijskim zemljama

George – mnogi su ga zvali Đurika – Soros pomagao je najrazličitijim inicijativama i zahvaljujući njemu Hrvatska je devedesetih tiskala važne knjige, zahvaljujući Sorosu Feral Tribune i Novi list mogli su se tiskati, i tako je osigurao da zemlja ne potone u medijsko jednoumlje, te je pomagao niz organizacija građanskog društva. Zahvaljujući i njemu, demokracija se u Hrvatskoj nije nasukala nakon 2000. godine, već je prodisala i bila dovoljno snažna da se počnemo pretvarati u donekle sređenu zemlju.

Logika je Otvorenog društva bila da demokracija, sloboda i poduzetništvo mogu postojati samo u državama sa snažnim civilnim društvom. Sve što je takvo pluralno društvo gradilo, trebalo je podupirati. Od 1979. američki milijunaš mađarskog podrijetla to je počeo činiti, a sa završetkom Hladnog rata počeo se najviše baviti Istočnom Europom.

Veze s Hrvatskom

Prvi izravni susret Georgea Sorosa s našim prostorom bio je preko pojedinaca. Predrag Matvejević koristio je stipendiju koju je Soros davao još osamdesetih. Budimir Lončar, od kraja sedamdesetih veleposlanik SFRJ u Washingtonu, sa Sorosem se družio desetljećima, spavao u njegovoj rezidenciji u South Hamptonu, u kući koju je američki multimilijunaš kupio od slavne Mađarice Zsa Zse Gabor. Bio je i na znamenitom vjenčanju Jagode Buić i potpredsjednika Svjetske banke Hansa Wuttkea, koje je također bilo u rezidenciji jugoslavenskog veleposlanika. George Soros dugo je živio sa ženom iz visokog društva New Yorka Svetlanom Stone, podrijetlom iz Jugoslavije. Tako se zbližio i s mnogima s toga prostora, bez obzira na to što je njegova vizija, pa i akcija, bila izravno usmjerena protiv komunističkih režima.

Vjerojatno je nesreća za sve bila da je Soros na prostor europskog jugoistoka, zapravo, zakasnio. Prvi razgovori vođeni su već 1987. godine u Dubrovniku, a onda je stvoren i jugoslavenski savjet Otvorenog društva, na čijem je čelu bio zagrebački profesor Žarko Puhovski, s izvršnom direktoricom Sonjom Licht. Soros je namjeravao otvoriti sveučilište, najprije s idejom da ono dođe u Dubrovnik, pa u Tvrđu u Osijeku. Rat u Jugoslaviji te je planove onemogućio, pa je CEU (Central European University) otišao u Prag i naposljetku u Budimpeštu.

Mada podrijetlom iz Mađarske i silno vezan za prostor Srednje Europe, Soros u tome smislu nije djelovao usko, nije protežirao one koji bi mu, eventualno, bili još bliži. Sada se iz Budimpešte sveučilište seli vjerojatno ne u Rumunjsku, gdje ga zovu – dijelom, pretpostaviti je, da oponiraju Mađarima – nego u Beč. Beč je još uvijek u regiji, ali sve predstavlja i poraz nekadašnjih zemalja Istočne Europe. Ono što se nekada nalazilo na Istoku očito može lako potonuti u nedemokraciju i stvoriti uvjete u kojima se ne može funkcionirati slobodno i kritički, po idejama otvorenog društva. Iz Hrvatske, naravno, nije bilo ponuda da se Soros možda vrati nekima od svojih izvornih ideja i smjesti u opustošenoj Slavoniji ili možda uz obalu Jadrana. Vjerojatno je bliskost sa sadašnjim idejama koje cvjetaju u Mađarskoj prevelika.

Reuters

ZAKON PROTIV SOROSA Orbanov zakon koji je trebao spriječiti djelovanje Central European Universityja u Mađarskoj proljetos je izazvao masovne demonstracije u Budimpešti

S Božom Marendićem, tadašnjim ministrom financija, šefom diplomacije Budimirom Lončarom i predsjednikom SIV-a Antom Markovićem Fundacija Otvoreno društvo sklopila je prvi sporazum 1991., u trenutku kada se Jugoslavija raspadala. Potom su oni koji su bili u inicijalnom savjetu postali odgovorni za Otvorena društva u državama nastalima raspadom Jugoslavije: Rastko Močnik u Sloveniji, Zdravko Grebo u Bosni i Hercegovini, Žarko Puhovski u Hrvatskoj itd. Poslije Puhovskog slijedili su Miko Tripalo, Ivan Prpić, Ivo Banac, Josip Kregar.

U Hrvatskoj je George Soros djelovao od 1992. pa do našeg ulaska u europske integracije, kada se smatralo da je zemlja postala sposobna sama graditi društvo koje će biti otvoreno, slobodno, pluralno, miroljubivo, gdje će alternativni mediji moći postojati i djelovati bez pomoći sa strane, da će ih država sama podupirati, jer pluralnost je zalog sretne budućnosti. Zadaća onih koji su bili u upravnim vijećima i izvršni direktori bila je osigurati da Soros najpametnije potroši svoj novac i na najbolji način pomogne razvoj slobode i demokracije.

Budući planovi zaklade

George Soros, koji trenutno na Forbesovoj listi najbogatijih na svijetu zauzima 20. mjesto, u svoju je donaciju, nakon višegodišnjih priprema, prebacio 18 milijardi dolara, čime je Zaklada Open Society postala druga najizdašnija uopće u SAD-u. Od nastanka do sada, George Soros već je bio uložio 14 milijardi dolara u različite projekte koji su trebali pomoći ideji izgradnje otvorenog društva. Dugo se vremena smatralo da će Soroseva zaklada biti aktivna dok je on na životu. Stav se počeo mijenjati prije desetak godina, kada je u New York Review of Books najavio da bi ga zaklada trebala nadživjeti. Christopher Stone, harvardski profesor prava i stručnjak za velike organizacije civilnog društva, dao je ostavku kao predsjednik Zaklade, a novi će direktor biti Patrick Gaspard, bivši američki veleposlanik u Južnoafričkoj Republici. Kako je riječ o Kongoancu rođenjem, politički i aktivistički profiliranom, može se očekivati da će novi financijski impuls biti nešto drukčiji nego što je bilo djelovanje Sorosa posljednjih desetak godina.

Na divljačke napade Soros dugo nije gotovo uopće odgovarao. Nije to posebno vehementno činio ni devedesetih, ali ni sada, kada su u Mađarskoj vodili kampanju s antisemitskim tonovima, optužujući ga da podržava imigraciju. Napadali su ga i Poljaci, Rumunji, osobito grubo i sada poražena politička desna opcija u Makedoniji bivšeg premijera Nikole Gruevskog.

Interes za Aziju

Sada se možda pasivni odnos promijeni. Otvoreno društvo i dalje je prije svega zainteresirano za Srednju Aziju, odnedavna za Jugoistočnu Aziju. Soros je u jednom trenutku shvatio da bi trebalo pomagati i samim Sjedinjenim Državama, još u vrijeme predsjednika Georgea Busha. Sada se, od izbijanja gospodarske krize i suočenja s dramatičnim demokratskim posrtanjima, Europa očito ponovno vraća u fokus. “Open Society Initiative for Europe” sa sjedištem u Barceloni, što je također bila ciljana, namjerna odluka da se sjedište takve organizacije pomakne na jug u odnosu na Bruxelles i bori protiv diskriminacije, za prava emigranata, razvija nove modele participacije građana u donošenju odluka, povezuje bottom up-inicijative, te bi se moglo naslutiti kojim putem Soros možda kreće, ali i što su po njegovom sudu najveći promašaji europskih demokracija.

Soros je bogatstvo stekao brzo. Prosječno na njujorškoj burzi zarađuje 20.000 dolara u minuti, ali, kako se hvalio, nikada nikome ne naplaćuje proviziju veću od 15 posto. Katkada se sam pitao: “Jesam li ja na Olimpu?” Mogao si je priuštiti sve, mogao je doći do bilo koga. Nikada, opet, nije izgubio ljudskost, prestao biti hedonist, nikada se nije zaustavio u uživanju u hrani i životu, druženju s ljudima. Nikada nije zaboravio one koji su mu prvi pomogli. Nakon što je iz Mađarske emigrirao u London, a onda došao u New York, kratko prije nego što je državna pomoć za emigrante bila potrošena, na niz je bankarskih ustanova poslao svoje poslovne prijedloge. Pozitivno su mu odgovorila sedmorica bankara, zahvaljujući kojima je u godinu dana postao milijunaš. Od tada pa desetljećima kasnije Soros se svake godine nalazio sa sedam bankara kojima je od tada uvijek trebalo više pomoći nego njemu samom, ali kojima nikada više u životu ništa nije nedostajalo.

Tijekom devedesetih George Soros često bi dolazio u Zagreb, razgovarao satima s osobama koje su bile u Savjetu Otvorenog društva Hrvatska. Kako se prisjećao Gvozden Flego, koji je bio član Higher Education Support Programma (HESP-a), žalio se na nerazvijenost turizma u Hrvatskoj jer su i naši najbolji hoteli imali trake za telefaks od samo trideset metara. On bi svaki dan iz New Yorka dobivao i po pedeset metara materijala, izvješća s burzi. Podatke bi pregledao u petnaestak minuta. “Oko odmah primijeti razliku, a um je brzo preradi i vidi je li promjena pozitivna ili negativna”, govorio bi.

Uloga Mike Tripala

Tijekom devedesetih u Hrvatskoj je Soros bio divljački napadan. Devedesetih je razgovarao s Tuđmanom sve kako bi se smanjili napadi na ono što radi. Miko Tripalo je opet razgovarao s Tomislavom Merčepom da se prekinu neprestane prijetnje koje su pristizale zaposlenicima Ureda u Zagrebu. “Uh, oprosti, da sam znao da si ti u tome, ne bih prijetio”, rekao je Tripalu Merčep, ali zazor prema Sorosu nikada nije nestao. U isto vrijeme, nije to sprečavalo i neke Vladine ustanove, primjerice tadašnji Županijski dom Sabora, da se obrate za pomoć američkom multimilijunašu za računala. Konačno, pisao je Mate Granić u svojim sjećanjima – preko uglednog hrvatskog profesionalnog diplomata Soros ga je obavijestio da je s milijun dolara spreman pomoći njegovu predizbornu kampanju. Granić je to odbio.

Podršku Sorosa kasnije su odbijali i ministri financija u Račanovoj Vladi, sve u strahu da će biti napadani od desnice. Tako smo izgubili svi. Više puta svi smo izgubili ne samo kada smo odbili vjerovati Georgeu Sorosu – on je poslovni čovjek, njegove zasluge i potezi nikada nisu uvijek samo sjajni i dobri, zbog spekulacija Talijani su izgubili puno, Malezijci također – već kada smo prestali vjerovati u ideje otvorenog društva. Poslovnim potezima Soros se mogao pokazati vrlo neugodan: malezijski ga je premijer nazvao papirnatim zmajem s drvenim mačem, a dobio je oganj i željezo. Izbor zato nije između Sorosa i Hrvatske, nego između slobode, liberalne vizije i vizije svijeta onih koji su njegovi kritičari. Svi koji su zagovornici iliberalne demokracije, kojima se sviđa klerikalizacija poljskog vodstva, totalitarna vladavina mađarskog predsjednika, inače bivšeg Soroseva stipendista, koji su antisemiti, koji se boje izbjeglica kao što je to bivši makedonski premijer, koji su zagovarali ideje bivšeg Trumpova savjetnika Stevea Bannona stoje s jedne strane. S druge strane su oni koji se ne boje uspjeha, otvorenih granica, koji su za otvoreno obrazovanje, dinamičnost, oni koji ne vjeruju u židovsku urotu za svjetskom dominacijom. Hrvatska je više puta između takvih mogućnosti nepogrešivo birala krivo ili se suzdržavala misleći da postoji kompromis između lomače i slobode, cenzure i glasnog i jasnog govora. Kompromis vodi u istom pravcu, u diktaturu različitih stupnjeva. Šteta samo što nam prave vrijednosti stalno trebaju biti posredovane, umjesto da ih mi osjetimo kao vlastite. Kritičko mišljenje i ambiciozni planovi - to je ono što nam treba.