PORTRET

ADRIAN PEZDIRC, mlada zvijezda ZKM-a: Svjež, znatiželjan i talentiran

"Kad su me u srednjoj školi terorizirali mediokritetskim formalnostima, glumačko učilište u ZKM-u bilo mi je 'druga mama'"
 Tomislav Krišto/EPH, surađivala Maja Kardum








Kaže da jako sliči na mamu, ali da ima tatin nos. Visok je metar i devedeset. Upravo se vratio iz Beča, gdje je, kaže, s velikim interesom pogledao izložbu dansko-islandskog umjetnika Olafura Eliassona, na čiji ga je rad uputio redatelj Saša Božić. "U Beču sam, također, otišao na generalnu probu Romea i Julije u Volkstheatreu, a bio sam i na Akademiji likovnih umjetnosti gdje imam prijatelje", priča nam Adrian Pezdirc, mladi, 25-godišnji glumac, koji je nedavno skrenuo pažnju javnosti svojom izvedbom u "Čarobnom brijegu".

Upravo je primljen u stalni angažman kazališta ZKM, a proriču mu veliku karijeru. Već zarana, na trećoj godini Akademije, primijetio ga je Tomaž Pandur te ga angažirao u svojim predstavama "Michelangelo" i "Medeja". Glumio je i u Moliereovu "Tartuffeu", kojeg je prije dvije godine s velikim uspjehom napravio Krešo Dolenčić kao diplomski ispit sa svojom glumačkom klasom.

"Volio bih proći klasična djela i klasičan pristup radu kako bih se kasnije mogao baviti dekonstrukcijom klasičnog teatra", kaže Pezdirc objašnjavajući kako je bio iznenađen kada mu je ravnateljica ZKM-a nakon premijere "Čarobnog brijega" ponudila ugovor za stalni angažman.

- Umro sam od smijeha. Nisam mogao vjerovati što mi se događa. Istina, mogao sam dobiti angažman dvije godine ranije kada sam dobio nagradu Hrvatskoga glumišta, no smatrao sam da tada još nije bilo vrijeme za tako nešto. Janusz Kica me gledao u Tartuffeu i kasnije pratio moj rad, da bi mi na kraju ponudio ulogu u "Čarobnom brijegu". Ta činjenica da te netko prati i da ti namijeni glavnu ulogu i da ti cijeli ansambl pomogne da nešto napraviš i nešto naučiš dovela me do neba. Dobio sam priliku raditi s Reneom Medvešekom, Krešimirom Mikićem, Rakanom, Uršom Raukar, Doris Šarić-Kukuljicom... To je za mene bilo fantastično, ne skriva svoje oduševljenje mladi glumac, no i otkriva kako je rad na toj zahtjevnoj predstavi bio itekako naporan.

"Jedan period sam svakodnevno radio i po četrnaest sati dnevno, jer sam paralelno radio na predstavi 'Spone' Zagrebačkog plesnog ansambla, koreografa Roberta Olivana i 'Čarobni brijeg'. Svaka uloga koju radim iziskuje drugačiju vrstu pripreme i svaka zahtijeva apsolutni mir. Koji put mi je dovoljno da ležim na podu i dišem. A ponekad mi je potrebna ozbiljna fizička sprema i trening od 45 minuta. Ne bildam, no cijelo sam vrijeme u pokretu, u nekoj fizičkoj aktivnosti. Mislim da je na glumcu nabildano tijelo neprirodna stvar", objašnjava glumac.

Iako mlad, Pezdirc je već imao prilike raditi s vrhunskim kazališnim redateljima poput Janusza Kice, Kreše Dolenčića, Tomaža Pandura, Branka Brezovca...

"Još dok sam bio na trećoj godini Akademije na audiciji sam dobio ulogu u 'Medeji' u režiji Tomaža Pandura. Dok smo radili tu predstavu Pandur mi je ponudio da sudjelujem i u njegovu sljedećem projektu, Michelangelu u HNK. Tomaž je čovjek kao i Kica koji te tijekom rada aktivno pita što ti se sviđa, koje je tvoje promišljanje u predstavi i aktivno te uključuju u stvaranje. Isto kao i Bobo Jelčić. Ti režiseri odnos postavljaju tako da oni ne mogu bez tebe, a ni ti bez njih. S Brankom Brezovcem bilo je mnogo kompliciranije raditi: on te guši činjenicom da si mu jako potreban", priča mladi glumac koji je sudjelovao u Brezovčevoj predstavi "Pomutnja" koja je svoju premijeru imala u New Yorku.

"Gdje god da putujem, pokušavam što više hodati. Hodajući, najviše vidite. Kada sam došao u New York, kupio sam tenisice i propješačio grad, koji me zaprepastio i zastrašio u smislu hladnoće i distanciranosti koja se pokušava, na van, prikazati otvorenošću. Koja je posve lažna. Pričali su mi prijatelji koji tamo žive da nakon onog njihova deklarativnog 'best friends', 'stay in touch', 'write me', kada se razbolite, samo nestanu. Osobno, jako sam europocentričan i što više putujem, to se više vraćam Zagrebu. Rim je, zaista, jedini grad gdje bih mogao živjeti nakon Zagreba."

Od početka Akademije, prva osoba koja ga je prepoznala bila je Mare Sesardić. "Ona je s nama radila pokret. Na mene je snažno djelovala, bila je zarazna ta njezina ogromna posvećenost poslu. I promišljanje, osvješćivanje onoga čime se baviš, i to na više razina. Mare je dvije godine radila s nama i to mi je bilo veoma dragocjeno", govori Pezdirc i nastavlja: "Nevjerojatno mi je bilo raditi i s Bobom Jelčićem jer on mi je nakon tri godine 'torture' na Akademiji dao pravu slobodu. Na Akademiji vas uče da je tekst prvo polazište iz kojega krećeš raditi. I svi se onda grčevito drže teksta. Kod Bobe ima više slobode u tom pogledu".

Adrian Pezdirc odiše mladenačkom znatiželjom i svježinom, no istovremeno je i posve profesionalno formiran. Zanimalo nas je što je na njega u životu presudno utjecalo.

"Ima tu nekoliko važnih elemenata. Moja mama, prvenstveno. Potom, moja ekipa iz kvarta gdje sam odrastao, a to su Srednjaci. S dečkima iz kvarta prošao sam srednju školu. Potom glumačko učilište ZKM koje sam polazio od sedmog razreda osnovne. Kada su me u srednjoj školi terorizirali s mediokritetskim formalnostima, ZKM mi je bio druga 'mama'. Formirali su me, također, gubici u životu. Ostao sam bez tate i sestre. Tatu sam izgubio kada sam imao šesnaest, a sestru prošle godine. Nakon takvih događaja imate manje strahopoštovanja i neki autoriteti prestanu vam biti važni. Shvatiš da ne možeš utjecati na život i pomiriš se s činjenicom da je to prirodna stvar. Prije toga mnogo sam se nervirao i davao se više nego što je bilo potrebno i izgorio bih na nebitnim stvarima. No, nakon toga krenuo sam pravocrtno. Formatirala me, također, mamina hrabrost i počeo sam je doživljavati kao prijateljicu", iskreno priča Pezdirc, koji se, unatoč privrženosti obitelji, brzo osamostalio.

"Kada sam počeo zarađivati, preselio sam se. Prvo sam putovao, a zatim kupio bicikl. Imao sam dvadeset i dvije i prvo sam živio s cimerom, bio je to dramaturg i dramatičar Dino Pešut. Mi smo generacija s faksa, a bili smo dobri i nadopunjavali se. On s nevjerojatnim znanjem i širinom koju ima, a ja sa znatiželjom i životnim znanjem, tu smo se skompali."

Svoj "put ka zrelosti" pojašnjava nadalje ovako: "Nekoliko dana prije 25. rođendana shvatio sam da sve što sam naučio više ne vrijedi. Neke stvari u smislu odnosa prijateljstava i ljubavi mijenjaju se i otvaraju se nova poglavlja. Od rane mladosti imao sam jako malo slobodnog vremena. No, to je stvar odluke. Nitko me nije silio na to. Inače, mislim da su površnost i odustajanje bolest moje generacije. A isto tako, odustajanje i od prijateljstva i ljubavi.

Također, Adrian nam otkriva i priču svoje obitelji. "Mama je psiholog, a otac je, kao agronom, radio u Plivi. Ja sam najstariji od djece. Iza mene je sestra Iskra koja je sada na petoj godini medicine, a 'brije' na kirurgiju, na Liječnike bez granica i Afriku. Bila je već dolje i radila s njima. Pokojna Sunčana i Vjeran su blizanci. Vjeran je sada upisao fakultet. Njega zanimaju jezici, a krajnji mu je cilj diplomacija. Mama je 'u sjeni' sve to vodila, ali nekako, veoma opušteno. Mama nas je odgajala u slobodi izbora. I podržavala je ono što smo voljeli i za što smo imali smisla. Odlično mi je kod moje braće i sestara da smo nenametnuto odlični prijatelji.

Moj otac je bio iz Slovenije, iz Metlike. Moj djed po ocu, koji je imao bogat život, i danas mi je inspiracija. Baš kao i mamina majka, koja je iz Osijeka. Baki su tri puta dolazili dati joj posljednju pomast, a danas šetajući dolazi mami na ručak. Odluka da budeš dobro - to je moj ideal.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 16:45