Ima ona divna stara basna o vrijednom korporativnom menadžeru i lijenom Dalmatincu, znate je sigurno, kad je marljivi bankarski menadžer s cinober kravatom i žutom fasciklom naišao na Dalmatinca gdje u hladu na obali dokono žvače grančicu koromača i onako, za svoj gušt, lovi ribu.
Upitao menadžer Dalmatinca što radi s ulovljenom ribom, a ovaj mu odgovorio da pozove prijatelje na marendu. Silno se korporativni menadžer iznenadio inertnošću lijenog Dalmoša, pa ga pitao zašto ulov ne proda na ribarnici. Već za dva-tri tjedna zaradio bi dovoljno za dobar ribički štap za bolju ribu, koje bi mogao skupo prodavati konobama, a zarađeni novac uložiti u podvodno odijelo i pušku, pa ulov plasirati finim zagrebačkim restoranima. Dalje bi bilo lako: od zarade bi mogao kapariti ozbiljan brod, ulov prodavati Talijanima, pa kupiti koćaricu, profit investirati u ribarsku flotu, ući u posao s Japancima i povoljnim kreditom Europske banke za obnovu i razvoj kupiti najprije tvornicu sardina, a onda i cijelu nacionalnu riboprerađivačku industriju.
Ukratko, završio je bankarski menadžer svoj biznis-plan, bio bi tako besramno bogat da bi se po cijele dane mogao izležavati u hladu na obali i loviti ribu samo za svoj gušt.
- Ne razumin – odgovorio mu je, jasno, Dalmatinac. - Ja se i ovako izležavan i lovin ribu za svoj gušt.
ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....