Prije 30 godina Mihajlo Komasović bio je jedan od glavnih mozgova stvaranja najprestižnije svjetske ergele lipicanaca, prije 20 godina iz ratnog je kaosa spasio stotinjak konja, a prije nešto više od tri godine iz izbjeglištva u Srbiji s konjima se vratio kući – u Lipik. Da, već je toliko prošlo od dana kada su izgladnjeli bijeli lipicanci – proglašeni simbolom hrvatskoga ponosa i pobjede dobra nad zlom – 12. listopada 2007. iz Srbije stigli u Hrvatsku. I, da, to je taj Mile koji ih je na početku rata i odveo u Srbiju. Dok su ga neki zbog toga smatrali izdajnikom, on se, kako je najbolje znao i umio, brinuo o lipicancima, izbjegavao zamke ljudi iz novosadskog podzemlja koji su ih htjeli prisvojiti i potajno pregovarao s hrvatskim vlastima oko povratka. Sada živi u Lipiku i kao poslovođa u ergeli svako jutro u šest sati dolazi u štalu kako bi ih nahranio. Prijevozno sredstvo mu je bicikl jer si ne može priuštiti automobil.
“To je tako kada si pošten”, komentira Mile, navikao da nekima u Hrvatskoj nije po volji to što je Srbin, kao što su ga i u Srbiji neki ružno gledali kao izbjeglicu. Ipak, svakome u Lipiku, ističe, može pogledati u oči.
Nakon izbjegličke kalvarije konji su smješteni u obnovljenu štalu u Lipiku, brzo su se oporavili, stigao je 2008. i prvi podmladak, a onda je, otkriva Komasović, početkom 2009. mnogo toga krenulo nizbrdo, što je 39 mladih konja platilo životom. U lipičkoj štali danas živi 55 lipicanca, a iz Srbije ih je vraćeno 45.
U ožujku 2009. u Lipiku je osnovan Hrvatski centar za konjogojstvo u sklopu kojeg je djelovala i državna ergela na čije je čelo postavljen dr. Mato Čačić. Istog mjeseca je kupljen arapski pastuh iz ergele Višnjica koji je, po svemu sudeći, sa sobom donio i virus herpesa kojim su se zarazile kobile u visokom stupnju bređosti. Kako nisu bile cijepljene protiv tog virusa, njih 26 je pobacilo.
Nakon što je krajem ljeta lipička ergela formalno spojena s đakovačkom, Čačić je početkom prosinca, nezadovoljan, napustio Lipik i otišao u Zagreb na mjesto višeg savjetnika u Hrvatskoj agenciji za poljoprivredu. Odbio je bilo što reći za Globus.
Novo poduzeće pod nazivom Hrvatski centar za konjogojstvo – Državne ergele Đakovo i Lipik, službeno će početi s radom 1. siječnja, a kao v. d. ravnatelja vodi ga Pavo Sabolski, dosadašnji ravnatelj ergele u Đakovu. U Lipiku su ga, priznaje, dočekali brojni problemi i dugovi, pa se odmah bacio na sređivanje stanja. Nova državna tvrtka dobila je i novo upravno vijeće na čijem je čelu Mladen Pavić, odnedavno glasnogovornik Vlade.
“Upravo sam osnovao povjerenstvo koje treba utvrditi sve okolnosti oko pobačaja kobila”, kaže v. d. ravnatelja Sabolski.
“Pozabavit ću se pitanjem odgovornosti pojedinaca. O tome nikad nije provedena istraga, a tragedija je što su pobacile stare kobile, za koje je vrlo upitno hoće li se ponovno ždrijebiti. Možda je njihov genetski materijal nepovratno izgubljen. Ako do sada reda nije bilo, ja ću ga uvesti”, govori Sabolski.
Već je, kaže, angažirao nezavisnog revizora koji je pročešljao dokumentaciju o poslovanju ergele Lipik i HCK-a. Bit će zanimljivo vidjeti na što su u Lipiku u godinu i pol dana potrošili desetak milijuna kuna iz državnog proračuna.
Otkriva nam kako je ergela Lipik, u kojoj je 70-ak konja i 27 zaposlenih, ove godine potrošila 4 milijuna kuna, otprilike isto kao i ergela Đakovo u kojoj je 200 konja i 39 zaposlenika. Cijeli proračun za ovu godinu u Lipiku su potrošili u prvih sedam mjeseci pa su sada od države dobili dodatnih 700.000 kuna, što još uvijek neće biti dovoljno za podmirivanje svih dugova za hranu koja dobavljačima nije plaćena nekoliko mjeseci.
“Dvije ergele su 2010. od države dobile ukupno oko 11 milijuna kuna, a u 2011. im je, kao zajedničkom poduzeću, predviđeno 7,8 milijuna za redovne troškove i još 2,2 za kapitalne investicije, što je ukupno 10 milijuna”, otkriva Sabolski koji je u Lipiku već uveo mjere štednje u korištenju službenih mobitela i automobila.
Odlučio je da će lipička ergela, po uzoru na Đakovo, ubuduće sama proizvoditi hranu za konje. Trava i zob će se uzgajati na zemljištu površine 50 hektara, čime će se znatno smanjiti troškovi. Broj konja će biti smanjen pa će u štali ostati samo lipicanci, njih 50-ak, te dva ili tri arapska konja i dva ponija. Također se planira dovođenje većeg broja turista. Uredit će se suvenirnica, muzej i drugi sadržaji koji će biti smješteni u obnovljenim objektima u neposrednoj blizini štale koji su u ratu teško stradali i koji su i danas u ruševnom stanju.
Sadašnje stanje u ergeli Lipik Sabolski usprkos svim problemima smatra zadovoljavajućim. Konji se redovito cijepe protiv raznih zaraznih bolesti uključujući i virus herpesa koji je prouzročio pobačaje kobila.
Voditelj ergele Damir Jakšić kaže kako su isplaćene zaostale plaće. Plaćen je i dio dugovanja za hranu te nema bojazni da će konji ostati gladni.
“Kad se virus proširio, ta bolest još nije bila dokazana i kobile se nisu mogle cijepiti jer cjepivo nije bilo legalno na tržištu”, objašnjava Jakšić.
Pokazuje nam štalu u kojoj žive pastusi. Smješteni su svaki u svom ograđenom prostoru. Da su zajedno, potukli bi se. No, prema ljudima su vrlo pitomi. Uz devet bijelih lipicanaca, tu je i smeđi arapski punokrvnjak Elton, rođen 1993. u Nizozemskoj. On je po svemu sudeći donio virus.
“To nije dokazano”, ističe je Jakšić koji smatra kako je taj konj bio vrlo isplativa investicija jer mnogi vlasnici kobila dolaze u Lipik kako bi ih on oplodio i za to plaćaju. Eltona financije ne zanimanju, ali smo čuli da jako uživa u svom poslu.
Komasović smatra da zabrana uvoza cjepiva za zaštitu ždrebnih kobila od virusa nije nikakvo opravdanje jer je on još u studenome 2007., čim su lipicanci došli u Hrvatsku, predlagao da ih se cijepi. Neposredno nakon povratka iz Srbije, oždrijebilo se osam kobila. Iste su godine bređe ostale sve 32 kobile, od kojih je 26 pobacilo.
“Doveli su Eltona u ergelu bez propisane karantene. Dopustilo da se uništi cijela jedna generacija ždrebadi. Iz genetike naših kobila mogu nastati vrhunska grla, no za to treba nekoliko godina. Treba poštivati pravila uzgoja i kobile pariti s vrhunskim pastusima, a zadnjih je godina dovedeno nekoliko pastuha problematičnoga porijekla. Možemo biti jedna od najekskluzivijih svjetskih ergela lipicanaca čiji će konji na tržištu biti iznimno traženi”, kaže nam Komasović.
Kobile žive u zajedničkoj velikoj prostoriji. Većina od njih 20-ak je bređa. Podmladak bi trebale donijeti na svijet na proljeće. Oko podneva vrijeme krate žvačući slamu. U ženskoj zajednici vlada mir koji ne uspijeva pomrsiti ni živahna crna hrvatska ovčarka Gara koju zaposlenici ergele nazivaju i gazdaricom. Svako malo kujica utrči među kobile, provrti se kao da ih broji i iziđe, ni najmanje se ne obazirući na dvije domaće šarene mačke koje spavaju na ulazu u štalu koju je davne 1843. dao sagraditi grof Izidor Janković. On je bio i osnivač ergele koja je 1938. dobila status državne.
Neke od kobila su starije od 20 godina, što znači da su pri kraju životnog vijeka. Većina lipicanaca živi oko 25 godina. Mlado nose 11 mjeseci. Lipicanci se oždrebljuju crni, a do dobi od 6 mjeseci, kada se odvajaju od majki, većina posve pobijeli. Neki zauvijek ostaju crni. U Lipiku je samo jedna crna lipicanka. Svakog konja Komasović poznaje u dušu. Ponovno će ih obići oko 16 sati, kada je u štali na rasporedu popodnevni obrok.
“Mjesečno na hranu trošimo između 20 i 25 tisuća kuna, što je godišnje najviše 300 tisuća kuna, a u izvještaju za 2009. godinu navodi se da je hrana koštala 509.000 kuna”, upozorava Komasović. Vodstvo ergele je, kaže, prošle godine evidentiralo da su konji pojeli pošiljku mrkve od 40.000 kuna koja nikada nije ni stigla.
Stanjem lipičke ergele nije zadovoljan ni veterinar Milan Božić koji je početkom 80-ih godina vodio tim za revitalizaciju ergele. Naime, 50-ih je godina ergela bila ukinuta, a najbolji konji su završili u Sloveniji, u Lipici, po kojoj i nose ime. Od 1981., kada su iz Lipice dovedeni konji, do 1991. stvoren je vrhunski genetski materijal.
“Iako su se iz Srbije konji vratili u lošoj fizičkoj kondiciji, Komasović je uspio sačuvati kvalitetnu genetiku. Danas je to homogenizirano genetsko stado na kojem treba dalje raditi. No, nisu zadani ciljevi uzgoja i izostao je stručni rad. S obzirom na milijune koje je država izdvojila, ergela je mogla biti u mnogo boljem stanju, a za to je odgovoran bivši ravnatelj Čačić”, naglašava Božić.
Gradonačelnik Lipika Antun Haramija ističe kako je Grad vrlo zainteresiran za opstanak ergele.
“Bivši ravnatelj Čačić je vrlo ambiciozan čovjek koji je mnogo napravio, ali očito nije dobro predvidio troškove. Ima smisla ulagati samo u vrhunska grla. Umjesto 80 možemo imati 40 lipicanaca ako su vrhunski. Moramo premostiti ovu krizu”, kaže Haramija o zajednici bijelih konja koja se u posljednjih pola stoljeća čak dvaput rađala iz pepela.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....