Iz arhive Globusa

Tri karijere jedne obitelji

U obitelji Turković-Tribuson život bez umjetnosti potpuno je nezamisliv: otac Hrvoje teoretičar je filma, majka Snježana uspješna redateljica, a sin Goran, koji je ime dobio po ujaku piscu, profesionalan je dizajner. U takvoj sredini teško je ne biti kreativan

Teoretičar filma dr. Hrvoje Turković jedne godine objavi laganu, pomalo ogovaralačku knjigu o televiziji “Narav televizije“ (2008.), a sljedeće izrazito teorijsku, tematski pomalo opskurnu knjigu o potpuno zanemarenom i, u svjetskoj filmologiji, još neistraženom području - špicama, stilskim figurama, stilizacijama i regulacijama filmskog i književnog izlaganja – ”Retoričke regulacije“ (2009.). “Uvijek guram, samo na drukčiji način, neki problem koji me muči u doživljavanju filma ili televizije“, kratko formulira odgovor na pitanje o toj svojoj podvojenosti.

Četvrta sezona serije. Njegova supruga Snježana Tribuson, filmska i tv-redateljica, iskreno se začudi kada joj se čestita na televizijskoj seriji “Odmori se, zaslužio si“, iako je ona i u trećoj sezoni prikazivanja na Hrvatskoj televiziji bila gledanija od svih drugih tv-serija i trakavica. “Vi ste prvi koji mi kažete da vam se sviđa. Osim susjedova djeteta!“, smije se. S bratom Goranom Tribusonom, odnedavno akademikom u trapericama, upravo piše scenarij i za četvrtu sezonu, novih 15 nastavaka o obitelji Kosmički.

Njezin sin Goran Turković – da, zove se jednako kao Snježanin brat pisac, a svi ga zovu Gonzo – grafički je dizajner i s kolegom sa studija, Markom Šesnićem, u Zagrebu je prije dvije godine otvorio studio “Šesnić&Turković“ koji je preko javnih natječaja već ostvario stalnu suradnju sa Sveučilištem u Zagrebu i s Povijesnim muzejom, ali zovu ih i vinari, filmaši, i drugi. “Njih dvojica su zgodni, mladi, ugodni i simpatični dečki, pa kada naiđu na klijente koji su u institucijama, vjerojatno žene mojih godina, one ih prigrle poput mama“, kroz smijeh dobacuje Gonzina prava majka.

Sa Studijem Cuculić upravo rade Muzej A. G. Matoša u Tovarniku, i to od cjelokupnog grafičkog dizajna do dizajna izložbe u njegovoj rodnoj kući. “To je Gonzu napokon natjeralo da i pročita nešto od Matoša. Ja sam pasionirani čitač, čak više čitam nego što gledam filmove. A Hrvoju je čitanje i sakupljanje knjiga jedini hobi. Od stana je napravio knjižnicu. Užasno nas je mučilo što Gonzo nije volio čitati i čak smo mu plaćali čitanje školske lektire“, prisjeća se Snježana Tribuson.

Znanstvena karijera. Oboje predavači na filmskom odsjeku zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, Hrvoje Turković i Snježana Tribuson stanuju u zgradi Prekršajnog suda u Zagrebu, što i nije centar grada, ali sastav prolaznika pred tom zgradom nerijetko nalikuje na pravu “špicu“. Prije dvije godine, danas 25-godišnji Goran odselio se iz roditeljskog stana, što je za dečka iz Zagreba svakako neobično.

“Moj je tata uvijek tvrdio da se čovjek treba osamostaliti u osamnaestoj. Brat i ja smo otišli iz Bjelovara u Zagreb na fakultete, pa se tako i dogodilo, mada su nas financirali do diplome. A ja sada Gonzu zovem barem tri puta dnevno jer mi, priznajem, nedostaje“, kaže Snježana Tribuson dok spomenuti Gonzo ubacuje: “Ipak, budući da sam slobodnjak, vi mene još povremeno financirate.“

“Ne financiramo te nego kada dva-tri mjeseca ne primiš honorare, mi ti posudimo! I ja sam bila slobodnjak do svoje 46. godine i sjećam se dobro tih perioda čekanja honorara. Mi danas Gonzi posudimo novac ako treba, samo ponekad zaboravimo koliko smo mu dali!”, smiju se oboje. Goran Turković Gonzo lani je diplomirao grafički dizajn pri Arhitektonskom fakultetu, a već je na drugoj godini s Markom Šesnićem počeo stvarati listu klijenata.

Općenito, obiteljski i radni stil filmologa, redateljice i dizajnera Turković&Tribu­son&Turković funkcionira na nekom, u hrvatskom kulturnom krugu, neočekivano prirodnom, normalnom, vrlo jednostavnom, skromnom, vrijednom i vedrom odnosu prema sebi i drugima.

Tako se Snježana Tribuson čudi našem iznenađenju time što ona, kao autorica najpopularnije domaće televizijske serije “Odmori se, zaslužio se“, ali i redateljica filmova poput “Tri muškarca Melite Žganjar“ ili “Ne dao Bog većeg zla“, nema gard značajnog kulturnog radnika. “Imam normalan odnos prema radu. Ne smatram ga nečim užasno važnim“, komentira.

Pokušaji i "promašaji". Takav je i dr. Hrvoje Turković, filmski kritičar i naš najozbiljniji teoretičar filma, o čijim se redateljskim pokušajima, koje će on nazvati promašajima, vrlo malo zna. “Premda sam rođen u Zagrebu, veći dio djetinjstva proveo sam u Crikvenici s mamom koja je bila nastavnica. Tamo je jedina redovita kulturna manifestacija bilo kino.

Uvijek je bilo dupkom puno, morao sam se gurati da bih sebi kupio karte za projekciju u 16, a mami i njezinim prijateljicama za 20 sati. U Zagrebu sam završio posljednje dvije godine gimnazije i upisao filozofiju i indologiju da bih nakon prve godine prekinuo studij i otišao u vojsku.

Tamo sam definitivno odlučio da se želim baviti filmom. Čak sam tada napisao i svoj prvi tekst, i to o televiziji, koji je objavljen u Telegramu“, prisjeća se Turković. U Kinoklubu Zagreb položio je filmski tečaj, a po povratku iz vojske upisuje studij engleskog jezika, pa prelazi na sociologiju, no počinje i sa snimanjem filmova. “Snimio sam ukupno tri filma, od kojih su dva tehnički odmah upropaštena, a jedan je i danas u arhivu Hrvatskog filmskog saveza“, kaže.

Eksperimenti. “To su bili eksperimentalni filmovi. Ovim koji je sačuvan bio sam krajnje nezadovoljan jer, zapravo, uopće nisam vladao situacijom na snimanju. Cijela operativa u kojoj se Snježana snalazi mene je potpuno pogubila. Imao sam jednu glumicu-naturščika koja je trebala hodati, a da je kamera samo prati i povremeno zastane i gubi iz kadra.

Film je trebao biti vizualno jako profinjen, a ja sam izabrao krivu ulicu, punu automobila, kojom su prolazili ljudi i smetali nam. Onda mi je bilo neugodno tjerati curu da hoda kako sam zamislio, pa mi je bilo neugodno tražiti od snimatelja da je prati kako sam to ja htio… Sve u svemu, neugodno mi je bilo gnjaviti ljude. A natjecao sam se i na tadašnjem Fondu za kinematografiju s tri projekta, ali nijedan nije prošao, tako da sam procijenio da u toj profesiji nemam što raditi.

Pokušavao sam čak i asistirati – bio sam asistent volonter Rajku Grliću na njegovu prvom kratkom igranom filmu. Ali već sam mnogo objavljivao, bio poznat kao jezičav i oštar filmski kritičar i naravno da me nitko nije htio u svojoj ekipi. Bilo mi se bolje potpuno posvetiti filmskoj kritici, pa onda i teoriji koja me najviše zanimala“, priča Turković.

Većina od njegovih 11 knjiga o filmu nastala je okupljanjem tekstova koje je objavljivao u časopisima i po novinama. “Uvijek postoje neki provodni interesi i problemi koji me muče vezano uz doživljaj filma. Često su to neke marginalne teme utoliko što čovjeku ne pada na pamet da bi se o njima moglo pisati. Tako je, primjerice, u novoj knjizi ‘Retoričke regulacije’ moj trud bio pokazati da ono što je marginalno u filmu - špica, glazba, pretapanja - zapravo i nije marginalno, čim se tako obavezno javlja.

A sve o čemu pišem provjeravam kroz analize. Sada već pišem novu knjigu koja bi se bavila različitim tipovima konstrukcije filma, različitim tipovima izlaganja, a obično se govori samo o naraciji. Pored tri predmeta koja predajem na Akademiji, na koju me još 1977. doveo Branko Belan kako bih od njega preuzeo Teoriju montaže, najviše me veseli proučavanje i pisanje o filmskim postupcima.“

U stanu Snježane Tribuson i Hrvoja Turkovića televizor je uključen od šest ujutro. Nitko program ne gleda sustavno, ali čim ih nešto zainteresira, pogledaju. Turković kaže da ne gleda televiziju samo kada nije doma. A u posljednje vrijeme, osim kad je na Akademiji, uglavnom je kod kuće. “Naš društveni život danas izgleda ovako: dobijemo pozivnicu za neku filmsku premijeru, a Hrvoje odmah veli: Ja ne idem!“, ističe Snježana.

“Ne volim tu poluslužbenu atmosferu, pa si malo napregnut, pa navijaš da film bude dobar, a bojiš se da je loš, pa bi trebao nešto reći jer poznaješ ljude… Volim mala društva i straši me mnoštvo. Premijera mi je društveno nelagodna situacija, pa idem samo na Snježanine, odnosno na one na koje moram iz nekog neizbježnog razloga“, odgovara Hrvoje Turković.

Boravak u prirodi. Kako kaže, od prošlotjednog uživanja u voćnjaku boli ga kralježnica. Snježana Tribuson je, naime, nedavno kupila zemlju u Zagorju i želi se u slobodno vrijeme posvetiti uzgoju malog voća. Turković je zasadio prva dva crvena ribiza. Prvi susjed, preko brda, njihov je filmski kolega Ivan Ladislav Galeta koji ima 10.000 kvadrata zemlje i sve moguće voćke.

Osim voća, uzgaja i patke kojima je svrha jesti puževe. Na svojem je imanju stvorio cijeli eko-sustav. Tribuson i Turković nemaju tako ambiciozne poljodjelske planove. Njihov sin Gonzo u dizajnerskom studiju “Šesnić&Turković“, koji se specijalizirao za grafički dizajn, planira proširenje na osmišljavanje interijera i web dizajn.

Definitivno, ta je obitelj potpuno drukčija od one obitelji Kosmički koju su Snježana i njezin brat Goran Tribuson stvorili za televizijske potrebe. No, Turkovići i Tribusoni ionako ne pate od toga da budu na televiziji.

DIZAJN GORANA TURKOVIĆA

Nisam imao pojma što želim studirati

Mama mi je rekla: "Idi na dizajn, to je kao da radiš omote za CD-ove"

“Nisam pojma imao što ću studirati do kraja trećeg razreda srednje škole kada mi je mama rekla: ‘Idi na dizajn, to ti je kad radiš covere za CD-ove’“, priča nam Gonzo.

Mama je, naime, vidjela njegove školske bilježnice u kojima su, umjesto napisanih domaćih zadaća, bili iscrtani razni likovi, stilizacije, natpisi, a kako je Gonzo tada bio zaluđen muzikom, svirao je bubnjeve i imao svoj punk bend Masne lignje, upisala ga je, pozivajući se na dizajn omota njegovih brojnih CD-a, na tečaj crtanja.

“Hrvoje i ja smo se jako trudili da Gonzo ne poželi upisati našu Akademiju, jer bi nam naprosto bilo neugodno vidjeti ga u školi gdje oboje radimo. Meni je mama predavala u školi, pa znam o čemu govorim. To nije ugodno ni djetetu ni roditelju. Stoga smo ga, čim smo uočili neki interes za nešto drugo, na to jako poticali“, pojašnjava redateljica Snježana Tribuson.

NOVE KNJIGE HRVOJA TURKOVIĆA

NADREALIZAM JUTARNJEG PROGRAMA

Analitički pristup televiziji i filmu

U svojoj predzadnjoj knjizi "Narav televizije" Turković ispisuje razgovor voditelja Drage Celizića i Blaženke Leib kao “joneskovski dramolet“ u kojemu Celizić, kako bi se dopao gledatelju, donosi nadrealističko ozračje u jutarnji program. A u posljednjoj knjizi "Retoričke regulacije" analizira pak funkciju stilskih figura u, primjerice, Hitchcockovoj “Mahnitosti“.

REŽIJA SNJEŽANE TRIBUSON

UŽIVAM UVIJEK SURAĐIVATI S ISTIM LJUDIMA

"Posebno je zadovoljnostvo s istim ljudima raditi nešto sasvim novo"

“Mene motivira rad s prijateljima i ljudima za koje mislim da su sposobni, u koje imam povjerenja, pa zato kroz sve filmove, serije, tv-drame većinom vrtim uvijek istu glumačku i autorsku ekipu. Tako mi Ivo Gregurević nije glumio samo u jednom filmu i to zato što su u njemu svi bili naturščici. Ima nekog zadovoljstva u tome da s istim ljudima pokušavaš napraviti nešto sasvim novo.

A kada film koji sam upravo dovršila krene u kina, volim stajati pokraj vrata ili ući da čujem smiju li se ljudi. Ako se smiju, ja sam presretna! I zapravo mi je to motivacija! Ipak, zaista ne mislim da od posla koji radim treba raditi veliku priču. No, takvi smo svi u obitelji.

Ni moj brat Goran Tribuson ne priča koješta o svojem književnom radu. Dapače, nikada nam ni ne spomene ako ima kakvo predstavljanje svojih knjiga jer misli da je to gnjavaža“, kaže Snježana Tribuson.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
16. prosinac 2024 23:10