Zašto bi Hrvati glasali za lošu kopiju kad se nudi original

Ispisat će sad novinski komentatori stotine stranica, satima će u televizijskim studijima politički analitičari oko stolova od fiberglasa palamuditi pokušavajući objasniti što se ove nedjelje dogodilo na izborima za Europski parlament.

Upregnut će se nacionalni umovi tražeći odgovor na pitanje kako su to Milanovićevi socijaldemokrati doživjeli ovakvu katastrofu, a HDZ na čelu s Tomislavom Karamarkom, mjesecima uvjerljivo najnepopularnijim političarom u državi, odnio još jednu izbornu pobjedu – četrnaestu ili petnaestu, tko to više uopće broji – i to samo mjesec-dva nakon što je uhvaćen u pljački i osuđen kao zločinačka organizacija!

HDZ je pri tom prvi put u cjelokupnoj povijesti hrvatske demokracije osvojio Zagreb, ono što nisu uspjeli ni Tuđman s cijelom svojom vojskom, policijom i državnim obavještajnim aparatom, ni Sanader sa svim svojim kumovima, nećacima, kuvertama i tajnim računima.

Očajni SDP, da ne pričamo dalje, u Bruxelles je uspio gurnuti čak i glasovitu Marijanu Petir, koja još prije samo godinu dana nije mogla dobiti izbore ni u svome selu Mustafinoj Kladi u općini Velika Ludina, a sada će sjediti u Europskom parlamentu!

Razbijat će tako svoje učene glave profesori s fakulteta političkih nauka, tumačiti to gospodarskom krizom, globalnim i europskim procesima, strateškim greškama Milanovićeve vlade, unutarstranačkim sukobima u SDP-u, rezignacijom lijeve polovice biračkog tijela, disciplinom desne, trle-brle, truć-truć, a riječ je zapravo o tome, i samo o tome, da Hrvati nisu budale.

Ne daju se, naime, hrvatski glasači tako jeftino prevariti.

Ako oni, naime, na vlasti žele nacionalističko-lopovski kartel, ako žele da im vladaju crnokošuljaši s Bleiburga, Pavelićevih zadušnica i Thompsonovih koncerata, ako žele ozbiljne kriminalce s blindiranim BMW-ima u garažama i prepariranim gnuovima u podrumima, polupismene katoličke fundamentaliste, kumove, netjake i domoljubnu inteligenciju, ako dakle žele ustaše, udbaše i ukraše, zašto bi – zaboga – pored živog originala glasali za lošu kopiju?

Zašto bi, naime, pored žive i zdrave korumpirane desnice, glasali za stranku koja s korumpiranom desnicom stidljivo koketira?!

Zašto bi Hrvati, zaista, glasali za stranku čiji gradonačelnici i župani državnim parama organiziraju piknike, roštilje i svadbe u provincijskim hotelima, pored žive i zdrave stranke čiji ministri i premijeri tim parama kupuju cijele te hotele zajedno s pripadajućim općinama?

Zašto bi glasali za stranku čiji ministri svojim prijateljima i kumovima namještaju posliće od jebenih par hiljada eura i opraštaju poreze od milijun-dva, pored žive i zdrave stranke čiji ministri svojim prijateljima i kumovima namještaju autoceste, mostove i cijela gradska naselja, opraštajući poreze veličine županijskih budžeta?

Zašto bi glasali za stranku čiji gradonačelnici nemušto plješću na pozdrav “Za dom spremni!”, pored žive i zdrave stranke čiji članovi “Za dom spremni!” viču otvoreno, jasno i glasno?

Zašto bi glasali za stranku koja se klanja domoljublju ratnih zločinaca, pored žive i zdrave stranke koja je te zločince naoružala, organizirala i godinama skrivala?

Zašto bi glasali za stranku koja se unjkavo ulizuje biskupima, pored žive i zdrave stranke kojoj biskupi pišu program?

Zašto bi, najzad, Hrvati glasali za stranku u kojoj će se svako malo otkriti poneki bivši skojevac i komunistički omladinac, pored žive i zdrave stranke kojoj su i prvi predsjednik i utemeljitelji i ideolozi listom nekadašnji boljševici, KOS-ovci, udbaši i partijski komesari, a pola članova bivši komunisti?

Nisu, rekoh, Hrvati budale. Barem ne dovoljno da glasaju za stranku koja će unjkavo braniti demagoške nacionalne interese, pored stranke koja je demagoške nacionalne interese izmislila i patentirala.

A Milanovićev SDP cijelu je prvu godinu svoga mandata, suočen s poharanom, opljačkanom i spaljenom državom kakvu im je ostavila prethodna vlast, potrošio ustrajno dokazujući kako je tek nastavak HDZ-a drugim sredstvima. Nijednom se ne zapitavši zašto bi itko glasao za Marinu Lovrić Merzel pored živog Božidara Kalmete, zašto bi itko zaokružio Branka Šegona pored živog Milijana Brkića, ili Ivu Baldasara pored živog Dujomira Marasovića, i zašto bi uopće itko htio na vlasti Zorana Milanovića pored živog Tomislava Karamarka?

Nesporazum je, pitate li mene, proizašao iz popularnog, široko uvriježenog i petrificiranog mišljenja kako su Hrvati razočarani u ponudu iz demokratskog supermarketa, malodušni jer su svi političari isti, pa su na izborima, eto, prisiljeni zaokruživati – manje zlo.

To s kolokvijalnim, mitološkim “većim” i “manjim” zlom jedna je od opakijih zabluda hrvatske političke analitike. Slobodnima od te zablude, neće vam se ispostaviti pitanje jesu li Hrvati u nedjelju kaznili SDP razočarani u “manje zlo”, već je pitanje: što ako oni žele upravo to mitološko, kolokvijalno “zlo”?

Zašto bi onda – shvaćate sad – birali manje?