BIZNIS SMRTI Kako se zarađuje na šinterajima

Ubijanje pasa u Hrvatskoj dobar je posao. Od tog se posla može dobro i udobno živjeti, što dokazuje činjenica o čak 17 otvorenih šinteraja koji usmrćuje životinje nakon isteka 60 dana. Brojku od 60 dana života odredio je Zakon o zaštiti životinja, koji je dozvolio praksu usmrćivanja, a godinama zakonodavac to gleda i ne poduzima ništa. Iako odredba zakona propisuje da se životinja može usmrtiti ako je nije moguće dalje držati i udomiti, to “možda” pretvorilo se u “usmrtit će se”.

Najnoviji slučaj tog “biznisa smrti” koji je šokirao i zgrozio javnost, zbog čega je hrvatski Facebook proteklog tjedna bio preplavljen apelima da se životinje udome, zbio se u Velikoj Gorici gdje se prosvjedovalo protiv lokalnog skloništa za napuštene životinje koje se nalazi u obližnjem Pokupskom Cerju. Bio je to prvi prosvjed takve vrste u našoj zemlji, a okupljeni građani pobunili su se protiv vlasnika skloništa Predraga Barabe koji, tvrde, samovoljno ubija pse i ne želi surađivati s građanima koji ih žele udomiti.

Prosvjed je kulminacija problema koje duži niz godina aktivisti imaju upravo s tim šinterajem, a i policija je pročešljala Barabino poslovanje. Iz Općinskog državnog odvjetništva u Velikoj Gorici kažu kako su policajci provjerili rad skloništa, no da zbog trajanja istrage ništa ne mogu reći.

S Pokupskim Cerjem usko je vezana udruga 60+. Osnovana je prije dvije godine, a nastala je upravo na zasadima tog skloništa. Vodi je Željka Štor, koja je godinama prije pse iz tog šinteraja spašavala netom prije sigurne smrti. Procjenjuje da ih je dosad izvukla oko 250. Prije je situacija, kaže, bila drugačija. Vlasnik skloništa surađivao je s udrugom – ako je to bilo potrebno, doveo bi pse u Zagreb udomiteljima, pustio bi da pas živi koji dan duže od roka, ako su mu najavili da imaju udomitelja, znao je dozvoliti im da po pse dođu i nakon što je službeno radno vrijeme završilo...

Nije to bila ljubav, kaže Štor, ali su tad znali da Baraba samo radi svoj posao i pritom im nastoji pomoći, jer mu nije cilj da se svi psi ubiju. No, krajem 2013. godine sve se odjednom promijenilo. “Ukinuo nam je sve te male povlastice koje smo imali, sve te sitnice koje su nam nekad bile ključne da spasimo nekog psa. Nismo se posvađali, nije bilo sukoba, pa ne znamo zbog čega je odjednom promijenio ponašanje. Oborio se na udrugu: optužio nas je da izvozimo pse u zemlje zapada, da ih prodajemo, svašta nam je govorio. Zbog toga je glavu izgubilo mnogo pasa, a među njima je i nesretni pas Bubi. Baraba je rekao da mu se nisu svidjele žene koje su ga došle udomiti, pa ga je zato radije usmrtio. Zbog toga bi trebao kazneno odgovarati i otići u zatvor na godinu dana, jer to je ubojstvo psa”, kaže Štor.

Sigurna je da ju je upravo Baraba prijavio veterinarskoj inspekciji, koja joj se u jednom trenutku pojavila na vratima s pitanjem kako je moguće da ona ima čak 45 pasa. Štor se smije, kaže da nikad u životu nije imala 45 pasa i objašnjava: ako se psu kojeg se spašava pronađe privremeni smještaj, ona ga iz azila uzima, čipira, prijavljuje sebe kao vlasnicu i pas potom ostaje na privremenom smještaju dok ne dobije novi dom. Vlasnici podatke mogu promijeniti tek nakon što ih cijepe protiv bjesnoće, što je otprilike tek nakon godine dana. To je osoba koja ju je prijavila dobro znala, ali ju je htjela zaplašiti.

“Sigurna sam da on stoji iza brojnih prijava i policiji i veterinarskoj inspekciji, koji su mi dolazili na posao i kod kuće, što je bilo jako neugodno. No, neću prestati spašavati pse, bez obzira na sve inspekcije koje mi netko može poslati”, odlučna je Štor.

Zakon o zaštiti životinja propisuje, naime, da sve jedinice lokalne samouprave moraju osnovati azil koji će zbrinjavati napuštene pse ili moraju sklopiti ugovor s nekim azilom. U većini slučajeva, azil nije azil, nego šinteraj – najobičnija prljava klaonica, u kojoj psi u groznim uvjetima provedu dva mjeseca bolesni, puni parazita, a onda ih usmrte. Ne kastriraju se, zajedno se drže mužjaci i ženke, pa kad netko i uzme psa iz azila, može se dogoditi iznenađenje. Jedna žena lani je, primjerice, udomila kujicu iz šinteraja Pokupsko Cerje, a ona joj se ubrzo oštenila. Šokiranoj ženi veterinar je rekao kako procjenjuje da je kuja ostala skotna upravo u skloništu.

Najgore je što svojim sredstvima sve to financiraju svi porezni obveznici, jer se pseće tvornice smrti plaćaju iz općinskih i gradskih proračuna. Neki gradovi nemaju drugog izbora nego sklopiti ugovor sa šinterajem, no mnoge načelnike i gradonačelnike jednostavno nije briga. Psi ne glasaju na izborima i zašto bi njih bilo briga da sklope ugovor s no kill azilom? Naime, od 23 azila u našoj zemlji, samo ih je 6 no kill: to su oni u Osijeku, Čakovcu, Zagrebu, Virovitici, Bjelovaru i Varaždinu. Od tih azila samo je jedan osnovao grad – sklonište u Dumovcu, u Zagrebu. Svi ostali izrasli su iz udruga, koje ih vode. Gradovi im uglavnom osiguravaju dovoljno sredstava za cijepljenja i sterilizacije, no i dalje su u teškim situacijama.

Primjerice, prije nekoliko mjeseci u općini Mala Subotica pokraj Čakovca psić Duncan danima je umirao uz prugu, a kad smo kontaktirali načelnika da vidimo zašto ga netko nije zbrinuo, priznao nam je kako njegova općina zapravo nema sklopljen ugovor ni s jednim skloništem.

“Ma dajte, sigurno mi nismo jedini u županiji koji nemaju sklopljen ugovor. Cijena koju nam je azil ponudio je previsoka i zato ugovor nismo sklapali. Za zakon ne znam, taj propis da moramo imati azil ili sklopljen ugovor s nekim azilom, to mi zaista nije poznato”, rekao nam je tada Vladimir Domjanić, načelnik općine.

Nije jedini – mnogi gradovi i općine nisu sklopili ugovore, a drugi plaćaju šinteraje “po glavi”. To u surovoj hrvatskoj stvarnosti znači sljedeće: ako dovoljno ljudi zagnjavi tajnicu u općini s dojavom da je vidjelo napuštenog psa, ona će nazvati neki obližnji šinteraj, koji će poslati svoje hvatače. Općina će platiti iznos, a životinja će zauvijek nestati s ulica grada.

Na svu sreću, u mnogim gradovima postoje aktivisti, koje prolaznici puno češće nazovu umjesto općine ili šinteraja, pa spase životinju. U jednom gradu prije nekoliko godina zabilježen je nevjerojatan slučaj: jedna aktivistica je u pidžami u rano jutro jurila pokupiti psa. Trčala je ulicom bosa, jer ju je uhvatila panika da će prije nje doći radnici šinteraja, koji će psa ubiti. Uzela je kujicu u naručje i krenula prema kući. Na putu je vidjela kombi šinteraja, prisjeća se, i osmjehnula im se s toliko sreće da je sigurna da su shvatili da ih je tog puta preduhitrila.

Upravo taj slučaj pokazuje paradoks cijele situacije: porezni obveznici plaćaju šinteraje koji usmrćuju životinje, a građani ih spašavaju, a onda od istih poreznih obveznika skupljaju novac kako bi životinju oporavili i udomili. Situacija varira od grada do grada – negdje je bolje, a negdje gore, no dovoljno je znati da postoje online aukcije za prodaju stvari, koje doniraju ljubitelji životinja, a koje se onda prodaju dalje i novac se uplaćuje na račun udruge koja azil vodi. Od tog se novca kupuje hrana i plaćaju operacije. Kad god se dogodi neki grozan slučaj – primjer je prošlotjedni pronalazak kujice File u jednom selu pokraj Varaždina – azili mole novac. Fila je pronađena s plastično-metalnom uzicom koja se doslovno urezala u njen vrat i otvorila veliku ranu, a aktivisti skloništa udruge Spas iz Varaždina odmah su je zbrinuli. Pritom su sve koji mogu zamolili da im pomognu s plaćanjem troškova njenog oporavka, jer novca jednostavno nemaju. Azili su, a to je stara priča, puni iscrpljenih volontera koji pokušavaju namaknuti sredstva ni iz čega i koji su očajni zbog prekapacitiranosti i nesretne sudbine odbačenih, zlostavljanih i ozlijeđenih pasa o kojima brinu.

U svemu tome profitiraju vlasnici šinteraja – iako svi oni tvrde kako im je ubijanje pasa samo dodatni biznis uz njihov postojeći veterinarski, činjenica je da se tim dodatnim poslom bave zbog zarade. Gradovi i općine plaćaju im solidna sredstva da bi uklonili, cijepili i potom ubili lutalice koje su zatekli na ulicama.

Mnogo je ružnih priča koje su se u medijima pojavile o situacijama u šinterajima, koji se nazivaju VHS-ovima, odnosno Veterinarsko-higijeničarskim servisima. Svi se sjećaju mučnih fotografija nesretnih, mršavih pasa iz karlovačkog šinteraja u Utinju koji spavaju u praznim zdjelicama hrane, a zidovi su zamazani nečisti kojoj je (možda bolje) ne znati porijeklo. Smrdljivi i nečisti boksovi pretrpani štencima, istraumatizirani i neuhranjeni psi koji nisu razdvojeni po spolu i starosti, pa se pare i kote u kavezima, pa čak i oni bolesni s krvavim proljevima. Psi koje nitko ne liječi, koje nitko ne prošeće, a na svima je jasno vidljivo da žive u čistom užasu, od kojega normalnim ljudima zastaje dah.

To je stravična slika koju su početkom rujna u karlovačkom Skloništu za pse u Utinji zatekle aktivistice iz Zagreba. Taj šinteraj godišnje od grada Karlovca dobiva 700 tisuća kuna.

“S Karlovcem imamo sklopljen ugovor, a plaćaju nam po psu 2500 kuna. Ne, situacija nije kao na slikama: životinje kod nas dobiju svu skrb koju mogu dobiti. Kompjuteri svašta rade i ako hoćete nekome nauditi, lako to možete učiniti. Posebno u vrijeme kada se radi gradski proračun”, kaže suvlasnica VHS-a Vesna Lemić, koja kaže kako bi ona bila najsretnija da s gradom dogovore da se životinje ne usmrćuju nakon 60 dana.

Ona je jedina vlasnica VHS-a koja nam se javila. Kontaktirali smo, redom, vlasnike As-Eka, Vetama, Ottove kućice i Pokupskog Cerja, ali neki su na godišnjem, drugi su od nas tražili da im pošaljemo mail na koji nisu odgovorili dok treće nismo uspjevali dobiti.

Mnogo prst krivnje upiru u gradove, koji na javnim natječajima odaberu najjeftinije ponuđača i s njim sklope ugovor da će zbrinjavati napuštene životinje. Aktivisti kažu da grad može neke stvari uvjetovati: primjerice, da se životinje ne usmrćuju.

No, gradovi smatraju kako su sklapanjem ugovora odradili svoj dio posla, iako to zapravo nije točno. Brojni šinteraji čak ni ne održavaju svoje web stranice, upozoravaju aktivisti, što po zakonu moraju, jer na taj način oni reklamiraju pse koji se kod njih nalaze i na taj im način mogu pronaći udomitelje. Pošto to ne rade, izravno krše zakon. Trebalo bi ih tužiti, a jednako tako trebalo bi tužiti i grad koji je s takvim šinterajem sklopio ugovor i nelegalno troši sredstva iz proračuna, smatraju aktivisti. Još je slučajeva iz šinteraja šokiralo javnost. Koprivnička udruga Argus objavila je fotografije iz šinteraja Ottova kućica u Koprivnici. Na slikama se vide neočišćeni boksevi puni izmeta, a na jednoj se vidi kako su psi do smrti izgrizli drugog psa, čemu je razlog neadekvatno smještanje u isti kavez. Voditelj azila Ratimir Juršetić tada je negirao nered, ali je rekao da slučajeva kanibalizma ima jer su psi “vukovi i napadaju se kad nikoga nema u skloništu”. Te godine Ottova kućica je samo od Koprivnice dobila oko 430 tisuća kuna, a ima sklopljene ugovore i s drugim općinama.

Azil As-Eko vlasnika Damira Vrvila iz Šibenika svima je postao poznat kad je njegov vlasnik tražio da se zatvori ilegalni azil u Zadru, a glasno se nagađalo da to želi jer će pokušati dobiti koncesiju za zbrinjavanje napuštenih životinja tog grada. Bilo je dramatična i situacija na Marjanu, kad su zaposlenici azila hvatali slobodnoživuće mačke, pa je umalo došlo do fizičkog sukoba s građanima, koji nisu željeli da se mačke odvedu. Računica je jasna: živa mačka 984 kune, pas 1660 kuna.

Ima toga još: Dejan Todorović iz osječkog Vetama (koji je izgubio koncesiju za Osijek, ali još pokriva brojne gradove i općine u Slavoniji i Baranji) u 2010. godini Osijeku je uredno naplatio plaće za zaposlene, uklanjanje lešina s cesta i zbrinjavanje pasa, a to zbrinjavanje je koštalo milijun kuna. Tad su udomili 33 psa, a ubili 123. Novinari su izračunali kako im je po psu grad platio gotovo deset tisuća kuna. Te su godine dospjeli u žižu interesa kada ih je sud kaznio s deset tisuća kuna zbog ubijanja šest pasa bez prisutnosti veterinara i bez naloga suda ili policije. U Osijeku već godinama pozitivnu pažnju plijeni azil udruge Pobjede. Sklopili ugovor s gradom na dvije godine, no to je bila duga i teška bitka. U jednom su trenutku u gradu radila dva azila – no kill udruge Pobjede i kill azil Vetam. Vetam je u jednom trenutku od grada dobivao 1,8 milijuna kuna godišnje za uklanjanje lutalica s ceste.

“Događalo se da istovremeno idemo po psa i da njegov život ovisi o tome tko je brži. Ako smo to bili mi, pas bi poživio. Ako su to bili oni, onda je postojala velika šansa da će ga ubiti. Mi smo ove godine financirani sa 200 tisuća kuna, pa usporedite taj iznos s onim što je Vetam prije dobivao. No, ne tužimo se: nama nije cilj zarada, što nekima očito jest”, kaže Ivana Crnoja, predsjednica udruge Pobjede.

U Prijateljima životinja kažu: bez obzira što zakon daje dozvolu, on ne naređuje ubijanje i zato nijedno sklonište nema opravdanje za ubijanje pasa. Zakon traži da se životinje udomljavaju, da se ljudi educiraju i da se na taj način smanji broj odbačenih pasa, ali to se ne događa. No, ne zna se tko kontrolira provedbu tog zakona: Ministarstvo poljoprivrede tvrdi da to nije u njihovoj nadležnosti, iako su oni donijeli Zakon o zaštiti životinja, a upravo njihovi veterinarski inspektori službeno kontroliraju sve situacije u kojima se nalaze životinje. Kontrola nije ni u nadležnosti policije.

“Ministarstvo poljoprivrede, nadležno za skloništa, nema čak ni evidenciju koliko pasa je bilo u svakom skloništu i što je bilo sa tim psima. Pitali smo ih zašto to nemaju, ali kažu da nemaju uvjete za tu evidenciju. Veterinarska inspekcija bi trebala detaljno češljati sva skloništa, ali oni to uopće ne rade i zato se događaju strašne stvari, koje porezni obveznici plaćaju”, tvrdi Luka Oman, predsjednik udruge. Naš je zakon prepisan iz Austrije, pojašnjava, samo što kod njih nema opcije “60 dana”. Oman tvrdi kako je prvi prijedlog tog zakona bio sedam dana života psa u skloništu, no nakon pritisaka udruga, produžen je na dva mjeseca. Udruge su tražile pola godine, no taj je prijedlog odbijen. Upravo mogućnost usmrćivanja dovela je do pojave hrvatskog fenomena zvanog šinteraj business.

“Susjedna Slovenija ima samo no kill skloništa i ne može se dogoditi da netko na račun ubijanja pasa sagradi vikendicu. Čak i da ne volimo pse, svi porezni obveznici trebaju se pitati zašto njihov novac odlazi onima koji životinje ubijaju, umjesto da se posao pošteno obavi. Kada bi se zabranilo ubijanje u azilima, situacija bi se bitno promijenila”, ističe Oman.

Nije Hrvatska jedina zemlja koja ubija pse. Svakih 10 sekundi se u Americi usmrti savršeno zdrav pas. Za Hrvatsku nema podataka koliko ih se ubije dnevno, no nema sumnje da je brojka velika. I nemojte misliti da se novac poreznih obveznika troši kako bi se pse ubilo na isti način na koji se usmrćuje vlasničke pse – koji najprije dobiju injekciju koja ih smiri i zbog koje ne osjete kada im je ubrizgana smrtonosna tekućina. Ne: svi mi financiramo usmrćivanje pasa koje izgleda posve drugačije. Sjetite se fotografija mršavih pasa koji spavaju u praznim zdjelicama, a u očima im se čita užas u kojem žive – mislite li da su oni usmrćeni polako i bezbolno?

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: