Bolje je imati zalihe nafte, plina i pšenice nego zlatnih poluga

Nakon što je Svjetsko vijeće za zlato (World Gold Council), koje se bavi savjetovanjem ulagača u zlato, objavilo listu 100 zemalja s najvećim rezervama zlata, najsnažnije je odjeknula vijest da na toj listi nema Hrvatske.

Srbija je sa 13,1 tonom dragocjenog metala na 59. mjestu, Slovenija je sa 3,2 tone na 79. mjestu svjetske liste, a Hrvatska nema nikakvih zlatnih rezervi. Ekonomisti tvrde da zbog toga ne treba razbijati glavu.

- Pitanje količine zlata koju ima neka zemlja u svojim rezervama danas ne predstavlja nikakvu monetarnu važnost - kaže Velimir Šonje, analitičar Arhivanalitike i bivši analitičar Hrvatske narodne banke. Odgovor na pitanje zašto je tako leži u činjenici da današnji novac nema uporišta u tom metalu kao što ga je nekoć imao.

Hrvatska je, međutim, do prije nekog vremena imala svoje zlato. Sukcesijom je prije više od 10 godina postala vlasnica 13,1 tone zlata u polugama, a onda je u dva navrata to isto zlato prodala Banci za međunarodne namire u Baselu. Vrijednost tog zlata kretala se između 135 i 168 milijuna eura i nakon te prodaje Hrvatska je ostala jedina država u okruženju bez rezervi zlata. Mnogi analitičari smatraju da bi za Hrvatsku mnogo važnije bilo da ima stabilne rezerve nafte ili plina, ili čak i pšenice, a ne zlata.

Problem Hrvatske, smatraju mnogi, nije u tome što je prodala to zlato, nego što je izabrala loš trenutak za to - kada su cijene bile najniže u posljednjih 10 godina. Doduše, lako je biti general poslije bitke, pogotovo iz današnje perspektive, kad cijene zlata lete nebu pod oblake i kada se za uncu, što je 31,1 gram, može dobiti više od 1700 dolara. Nemali je broj onih koji su skloni ocijeniti kako Hrvatska iz te prodaje nije izvukla veliku dobit jer bi danas dobila do pet puta veći iznos nego tada. Međutim, cijena zlata sklona je velikim oscilacijama jer u vrijeme krize cijene snažno skaču, a u vrijeme prosperiteta cijena se drastično smanjuje, a to je Hrvatska naučila na svojem gorkom iskustvu.

Upravo je u tome vrijednost zlata kojeg u svojim rezervama ima neka država - u prodaji za što bolju cijenu i ni u čemu više, smatraju ekonomisti. - Stvar funkcionira jednako kao i kod pojedinaca ulagača koji imaju portfelj ulaganja koji žele diverzificirati kako bi u slučaju najgoreg scenarija bio u što manjem gubitku - tumači Šonje.

Indija i Kina među najvećim su kupcima ove plemenite kovine u posljednjih nekoliko godina. Posebno Kina, koja je snažno izložena američkom dolaru, a svoje velike vanjskotrgovinske rezerve ne želi trošiti na euro s kojim se ne zna što će biti, pa ulaže u zlato. Zato je s malo više od 1000 tona u svojim rezervama danas na visokom 6. mjestu u svijetu po količini tog metala, ali on čini samo 1,7 posto njezinih ukupnih deviznih rezervi. Najveće rezerve neprijeporno ima SAD, koji u svojem legendarnom Fort Knoxu drži više od 8000 tona tog metala, ili 75,4 posto ukupnih vlastitih deviznih rezervi.

Upravo je ta država i presudila zlatu kao temelju novcu jer se prije držalo načela koliko zlata - toliko dolara, a mnoge su zemlje svoje domaće valute vezale upravo uz dolar. Bivši američki predsjednik Richard Nixon 1971. godine sasvim je napustio taj “zlatni standard” po kojem je zajamčena cijena za uncu zlata iznosila 35 dolara, čime je i središnjim bankama bio otvoren put prema neograničenom tiskanju novca. Svoje prste u to je, osim velikih ekonomskih troškova Vijetnamskog rata, uplela i Francuska, koja je u to vrijeme kupovala zlato kako bi smanjila vlastite dolarske rezerve i umanjila američki ekonomski utjecaj u svijetu. Ta je zemlja danas sa 2400 tona zlata na četvrtom mjestu u svijetu po rezervama, a većina zemalja današnje zlatne rezerve duguje povijesnom naslijeđu.