DOBAR BIZNIS: HRVATI KOJI IZNAJMLJUJU BICIKLE Koliko zarađujemo od tog posla i je li istina da se s već jednim biciklom može zaraditi prosječna plaća!

Bicikl je zapravo idealno prijevozno sredstvo. Jeftin za održavanje, topi masnoću, smanjuje stres. Savršen je izbor za upoznavanje obrisa neke zemlje, a i lako mu je pronaći parkirno mjesto. Ako ga k tome još iznajmimo, može donijeti i koju kunu više. Jer, ako biciklizam, s obzirom na sve jači razvoj cikloturizma, može puniti europski proračun milijardama eura, zašto ne bi i naš punio tisućama kuna (teško da ćemo najmom bicikala postati milijarderi). Sve je više biciklističkih staza i ruta, utrka, privatnih iznajmljivača koji postaju “bike friendly”, pa osim smještaja nude i bicikle...

Potencijal je golem. No, pitanje je može li se živjeti od iznajmljivanja bicikala. Koliko nam zapravo bicikala treba da bismo od njih mogli živjeti, bilo na kontinentu, bilo negdje južnije? Je li zabluda da se već s jednim može zaraditi prosječna plaća, pa onaj poduzetnički i maštovitiji dio nacije sanja da će iskipati 20 bicikala tijekom sezone na Jadranu i živjeti od njih cijelu godinu? Ili moramo imati barem 100, ako ne i 200 bicikala za to?

- Najam je lijep dodatni dohodak - odgovara nam Nedeljko Zorić, vlasnik tvrtke Bicikli Zorić, inače fizičar Instituta Ruđer Bošković.

Dodatni posao

On u svojoj floti ima 24 bicikla raznih kategorija: dječje, cestovne, brdske, električne, hibride i trekking, te ih iznajmljuje za 20 kuna do 100 kuna, ovisno o vrsti bicikla i trajanju najma. Najam bicikala počeo je prije šest godina u Zagrebu jer je primijetio da bi u bicikliranju moglo biti prostora za neki biznis. Tada se, kaže, nigdje na ulici nije mogao vidjeti nikakav bicikl za najam.

- Bicikl je prijevozno sredstvo budućnosti, sredstvo kojim se dolazi do čišćeg zraka u gradu i boljeg života. Zagreb ide prema tome, ali polako. Pošto volim biciklirati, a i šarafiti po biciklima, uočio sam priliku da nešto što je hobi pretvorim u dodatni dohodak i upotpunim kućni budžet - tako počinje svoju “biciklističku priču” Zorić, koji je u posao prvo krenuo u suradnji s partnerom, koji ima prijavljen najam bicikala u Zagrebu i na Pagu te deset bicikala.

Sandra Šimunović / HANZA MEDIA

Na kontinentu, uzgred, iznajmljivači imaju određeni hendikep - vrijeme. Kritična temperatura ispod koje rijetki voze bicikl je deset Celzijevih stupnjeva, a kiša i snijeg su prilično limitirajući faktori. Iako ne svima. Sezona biciklizma traje od travnja do rujna, pri čemu su srpanj i kolovoz najjači. Istra je najrazvijenija kad je riječ o cikloturizmu, koji s više od 60 milijuna aktivnih biciklista u Europi predstavlja brzorastući trend u turizmu. U Istri iznajmljivači puno rade i ture u suradnji s turističkim agencijama, što je jedna od isplativijih verzija ulaska u biznis s biciklima. U Istri i Dalmaciji je najam bicikala sporedna stvar, osim možda na Mljetu, misli Zorić, koji ima najviše bicikala za najam, pa tamo iznajmljivači imaju i više od 100 bicikala. Osim toga, na moru je svaki dan vikend, na kontinentu nije.

Već nakon prve sezone, nastavlja Zorić, pokazalo se da se od tog oblika najma ne može živjeti. Barem ne dok se cijela priča ne izgradi. No, kako je izgraditi? Kad je on odlučio uploviti u poduzetničke vode s biciklima na kontinentu, želio je ponuditi kvalitetne bicikle jer mu kvantiteta nije bila prioritet, pa je stao na 24 bicikla. Razmišljao je o nekoliko modela kroz koje bi mogao realizirati najam: tvrtka, obrt ili udruga.

- Preko udruge bi bilo prekomplicirano jer udruga znači i članarine pa bi teško bilo izdavati račune za najam na pet dana, sedam ili 14 kroz te članarine. Osim da udruga osnuje tvrtku i taj dio posla odrađuje kroz nju. Obrt može biti sezonski, ali državu nije briga kako i kada ti posluješ. Država je pregladna. Ne vjerujem da će netko uspjeti pokrenuti biznis preko obrta osim ako nema puno kapitala - smatra Zorić, koji se u konačnici odlučio za j.d.o.o., s troškovima otvaranja tvrtke od oko 1000 kuna.

Recimo da i mi krenemo s ulaganjem (možda ušteđevinom, ako je imamo) u deset bicikala i opremu, a onda se penjemo na 20, pa zašto ne i sanjati (ili ozbiljno planirati) o 100 bicikala za iznajmljivanje jednog dana, na nekom sunčanom otoku. Ili o širenju biznisa na prodaju bicikala, pa možda, recimo, i organiziranju biciklističkih tura. Netko se razvija brže, netko sporije jer je uvijek pitanje početnog kapitala s kojim se kreće. Ulaziti u biznis s bankama i dizati kredit, nitko ne voli niti želi ako baš ne mora. No, uložiti u bicikle, opremu, mora se. Ovisno o smjeru u kojem se razvija priča, namjeni i tipu terena gdje se rentaju, bicikli se bitno razlikuju po konstrukciji i, naravno, cijeni.

Ako polazimo od nekog prosjeka, maloprodajna cijena je 3000 kuna po komadu za deset bicikala, brdskih, cestovnih i dječjih. Brdski i gradski su inače oko 3000 kuna, dječji su malo jeftiniji, oko 2000 kuna, cestovni su malo skuplji, oko 4000 kuna, a najskuplji su električni, čija se cijena kreće od 15-ak tisuća kuna. Što se opreme tiče, svjetla su, prosječno, 100 kuna, 200 kuna je kaciga (ima ih i za 100 eura), toliko stoji i brava za zaključavanje, dok su bisage najskuplje. Vodonepropusne su prosječno 800 kuna, a vodopropusne su jeftinije. Oprema nije potrebna za svaki bicikli jer nisu svi istodobno u najmu. Sve ovisi o tome iznajmljuje li se bicikl na tri sata ili tjedan dana, ali recimo da 50 posto bicikala treba biti opremljeno svime, pa je prosječna računica za opremu po biciklu 100 eura. Treba nam i neki prostor za držanje bicikala, a najbolja je verzija ako imamo vlastiti.

- Najam poslovnog prostora jako je skup. Kad sam ga tražio po centru grada, jer je za najam lokacija jako važna, tražili su me od 600 do 800 eura mjesečno. Čim se uđe u to, ako prostor nije vaš, troškovi su jako visoki - upozorava Zorić, koji je troškove smanjio i tako što sam servisira bicikle, a to može s obzirom na količinu bicikala koju ima.

Mnoštvo kombinacija

Outsourcing servisa je, kaže, teško realizirati po dobroj cijeni. No, za 100 ili 200 bicikala, to bi već trebalo učiniti, jer jedan čovjek ne može sve. Cijena servisa ovisi o tome što se radi. Po biciklu, kad govorimo o osnovnom servisu, to je oko 100 kuna. Za deset bicikala iznosio bi 1000 kuna, a na 20 već 2000 kuna, i to samo prije početka sezone. Svaki bicikl, prije nego što uđe u promet, mora biti pregledan i mora opet biti prekontroliran kad se vrati. Osim tih troškova, tu su i troškovi računa u banci, fiskalne blagajne te knjigovodstva, koje također treba uzeti u obzir. I oni se mogu smanjiti ako nam, primjerice, prijatelj ili netko iz obitelji, vodi knjigovodstvo.

Kad krenemo s najmom, kombinacija je puno: sat vremena, tri sata, osam sati, cijeli dan, tjedan dana, mjesec dana...

- Prilično često se iznajmljuje do tri sata, što je 40 kuna. Tri sata je dovoljno da se obiđe centar grada. Pritom smo izašli u susret Zagrepčanima, kako najam ne bi morali plaćati 100 kuna na tako malo sati, ali i obiteljima, pa je najam dječjih bicikala jeftiniji i iznosi 20 kuna. Dnevni najam bicikla za odrasle je 100 kuna, tri do sedam dana je nešto manje, 95 kuna, osam do 14 dana je 90 kuna, a više od dva tjedna je 85 kuna. Tijekom sezone nisu svi bicikli uvijek vani, što ne ovisi o cijeni, nego o potražnji - govori Zorić i dodaje kako je bilo situacija i da je najam trajao dva mjeseca, no u tom slučaju cijena se dogovara.

Poslovni model

Naplaćuje se i oprema. Korištenje bisaga na tri sata je 45 kuna, koliko se naplaćuje i upotreba torbe za volan, a najam kacige stoji 15 kuna.

Poslovni model u priči s biciklizmom podosta zapravo ovisi o cijenama, lokaciji, opsegu ponude (prodaja bicikala, najam bicikala, apartmana i plovila, rad s turističkim agencijama...), radimo li sami (jedan čovjek ne košta ništa, ali ne može proširiti posao), imamo li dogovor s turističkom agencijom, organiziraju li se biciklističke ture uključujući najam ili slično. Sve se više može vidjeti širenje ponude kod iznajmljivača apartmana na jugu Hrvatske, koji najam bicikla uvode kao dodatnu uslugu za goste svojeg apartmana jer se to sve više i traži.

I, prema riječima nekima od njih, uz cijenu najma koja se kreće od 100 do 200 kuna te ovisi o mjestu i ostalim uslugama, imaju sasvim pristojnu dodatnu zaradu uz apartmane. Neki kažu da s desetak bicikala mogu uprihoditi dvije tisuće kuna dnevno. Dakle, u najsjajnijem scenariju - ako bismo računali da biciklistička sezona traje punih šest mjeseci, a da je tri mjeseca svih deset bicikla iznajmljeno - to bi bilo 180 tisuća kuna. Od toga vjerojatno nešto otpada na servis i zamjenske dijelove.

Ovisno o troškovima, koji variraju i ne moraju nužno biti visoki, ostaje dio za uživanje. Zorić je, s druge strane, s deset bicikala u Zagrebu ostvario prihod od 15 tisuća kuna, od čega se ne može živjeti. To su sve, uzgred, računice bez ulaganja. Prošle je, pak, godine sa 24 bicikla ostvario prihode od 50 tisuća kuna. Prosjek po biciklu je 25 dana, kaže, odnosno ako je sezona 180 dana, svaki je bicikl unajmljen 25 dana. No, prihod ionako ovisi o lokaciji, potražnji, sezoni, vremenu, kvaliteti, recenzijama i još puno faktora.

Preporuka ljudi

Priča o rentanju gradi se kroz kvalitetu, odnosno na temelju preporuka ljudi koji unajmljuju bicikle. Preporuku mogu ostaviti, primjerice, na Google Places, TripAdvisoru ili specijaliziranim portalima koji okupljaju sve iznajmljivače bicikala. Dobra je, primjerice, i platforma Spinlister, koja okuplja iznajmljivače i one koji žele malo biciklističke aktivnosti. To je vrsta gerila marketinga i ne košta ništa. Sa 100 ili 200 bicikala prihod bi nam rastao, ali rasli bi i ulaganja te troškovi. Tu su troškovi dopremanja bicikala, servis, radnici...

Jer, u tom slučaju više nije dovoljan samo jedan čovjek koji radi više poslova. No, gdje u Zagrebu plasirati tu količinu? Kontinent otpada. U Dalmaciji je isplativije raditi s tom količinom bicikala zbog jačeg turizma, a i najam je skuplji - oko 120 kuna za standardni bicikl. Više se rade biciklističke ture, surađuje se s agencijama, uz apartmane se iznajmljuju i bicikli. Ali, i tamo se treba izboriti za lokaciju. Ako čovjek gleda na najam bicikala kroz prizmu hobija i popunjavanja kućnog budžeta, to je u redu. Realno, više se novca okreće biciklističkim turama poput “island hoppinga”, tj. biciklima na brod pa s otoka na otok, ali i prodajom bicikala. To već traži puni angažman, a ne samo popujavanje budžeta uz već postojeći stalan posao.