Incestuozna veza: Država bankama postaje rizični dužnik

Hrvatska država bankama na svojem teritoriju zakonom je zabranila da jednom dužniku, i svim osobama koje s njim zajednički djeluju, posude više od jedne desetine svojega jamstvenog kapitala. Država tako prisiljava bankare da smanje rizik da će s plasmanima, koje neće moći naplatiti, upropastiti novac svojih štediša, kreditora i dioničara.

Narodski rečeno, država prisiljava bankare “da ne meću sva jaja u istu košaru”, računajući na to da, ako se neke košare pokidaju i jaja u njima razbiju, mala je vjerojatnost da će se to istodobno dogoditi sa svim košarama i svim jajima.

Isto tako, država zakonom prisiljava bankare da za svakog svojeg zajmoprimca, odnosno dužnika, procijene vjerojatnost (opasnost) da on neće vratiti svoj kredit i da prema toj procjeni iz svojeg jamstvenog kapitala stave na stranu stanoviti postotak tog plasmana s kojim će pokriti gubitke ako oni doista nastanu.

Ali, ništa od toga hrvatska država nije propisala za samu sebe!

Hrvatskoj državi hrvatske banke, ako žele, mogu posuditi baš sav novac s kojim raspolažu, a za te pozajmice ne moraju rezervirati ni kune za slučaj da ih hrvatska država ne vrati. To je tako bez obzira što su specijalizirane inozemne agencije procijenile da je rizik da hrvatska država neće biti u stanju vratiti svoje dugove tako velik da su te dugove proglasile “smećem”, odnosno “subinvesticijskim” ulaganjem na koje je, primjerice, inozemnim mirovinskim fondovima zabranjeno riskirati štednju svojih članova.

Tu incestuoznu vezu hrvatske države i hrvatskih banaka (koja, dakako, nije nikakva hrvatska specifičnost), kad to već nije htjela učiniti hrvatska država, dokinula je Europska unija.

Europska unija propisala je Uredbom 575/2013 da banke u Uniji, pa tako i banke u Hrvatskoj, rizik da im država neće vratiti kredite (ili iskupiti obveznice) moraju tretirati na posve isti način kao i rizik da im kredite neće vratiti poduzeća.

Drugim riječima, Europska unija naredila je da hrvatske banke ni hrvatskoj državi ne smiju posuditi više od stanovitog dijela svojega jamstvenog kapitala te da i za hrvatsku državu moraju izdvajati obaveznu pričuvu u skladu s objektivnom procjenom rizika da ona neće biti u stanju vratiti svoje kredite (ili iskupiti trezorske zapise ili obveznice).

Konkretno, hrvatske se banke od 1. siječnja 2018. godine hrvatskoj državi ne smiju “izložiti” za više od četvrtine svoga jamstvenog kapitala, a u skladu s njezinim lošim međunarodnim rejtingom, za pokriće eventualnih gubitaka na tim plasmanima moraju izdvojiti u pričuvu jednu petinu tih plasmana.

Problem je, međutim, to što su hrvatske banke sada Republici Hrvatskoj posudile oko 50 milijardi kuna više nego što bi smjele po tim odredbama, a rezervirale nisu nijednu jedinu kunu.

Da bi se uskladile sa zakonom, hrvatske bi se banke u sljedeće dvije godine nekako trebale riješiti tih 50 milijardi kuna i trebale bi stvoriti rezervacije koje bi im sadašnju ukupnu adekvatnost kapitala od 20 posto smanjile za dva do četiri postotna poena.

No, što će se dogoditi s hrvatskim javnim dugom ako hrvatske banke u sljedeće dvije godine krenu prodavati čak 50 milijardi kuna toga duga? Tko bi ga uopće mogao kupiti? Po kojoj cijeni? O tome je bolje ni ne misliti.

Problem, srećom, nije još veći jer hrvatske banke će hrvatskoj državi smjeti i dalje posuđivati bez izdvajanja rezervacija ako su oni u hrvatskoj valuti, u kunama. Europska unija shvaća da ni Hrvatska, kao ni bilo koja druga država, ne može “bankrotirati” tako što neće moći vraćati svoj dug u vlastitoj valuti, iz jednostavnog razloga što, kad joj zagusti i ako tako odluči, može sama “naštampati” beskrajno puno tog novca. Zato se države, naime, i stvaraju - da bi mogle emitirati vlastiti novac.

Problem bi bio još manji kada bi se i kunski krediti i kunske obveznice s deviznom klauzulom također tretirale kao i “čiste” kunske. Tada bi u hrvatskim bankama povrh zakonskih ograničenja u plasmanima hrvatskoj državi “preticalo” “samo” oko 34, a ne čak i više od 50 milijardi kuna.

Hrvatska narodna banka, zadužena za provedbu Uredbe 575/2013/EU u Hrvatskoj, voljna je kunske plasmane s deviznom klauzulom interpretirati kao obične kunske, ali hoće li konačno biti tako, ne ovisi samo o njoj. Ovisi i o knjigovodstvenoj politici samih banaka te o politici inozemnih vlasnika hrvatskih banaka.

Ali, ovisi i o hrvatskim revizorima hrvatskih banaka, kao i inozemnim vlasnicima hrvatskih revizora. A oni će se naći u čudu jer tako nešto kao što je “devizna klauzula” kod financiranja države ostatak Europske unije ne poznaje. Ona u EU postoji samo u Hrvatskoj!

Za hrvatski financijski sustav moglo bi biti pogubno ako se svi ti sudionici financijskog tržišta ne bi usuglasili do kraja ove godine. No, ne sumnjamo da će HNB, bankari i Vlada biti u stanju riješiti problem “prekomjernog” i “nedovoljno osiguranog” bankovnog financiranja države, tim lakše što su ga počeli rješavati na vrijeme. Ali, posljedice Uredbe 575/2013 će u svakom slučaju biti dalekosežne.

Za početak, “nulti rizik države i neograničena izloženost banaka državi su prošlost”, kako je u petak u Opatiji na konferenciji Tržišta novca rekao Ivan Gerovac, član Uprave PBZ-a.

Ali iza Uredbe 575/2013 krije se i dublja namjera Europske unije od reduciranja incesta banaka i država. Njome EU posredno, preko bankovne regulative, tjera hrvatsku vladu da se više zadužuje u vlastitoj valuti, a cijelu zemlju na deeuroizaciju, odnosno rekunizaciju.

To je, međutim, suprotno željama i nastojanjima hrvatskih monetarnih i izvršnih vlasti za što bržu potpunu zamjenu kune eurom pa će zanimljivo biti gledati čija će volja prevladati.