Istinskoj Uniji Europe potrebno je proširenje eurozone na sve članice

Razvoj EU je kontinuirani proces koji evoluira prelaskom u daljnje faze integracije, uz istodobno širenje na tržišta novih članica, koje dijele iste vrijednosti i zajedničke interese, a ujedinjene veličinom i ekonomskom snagom uspješno pariraju SAD-u i Kini.

Ekonomska integracija od početka je temeljena na carinskoj uniji te financijskoj integraciji kroz liberalizaciju tokova kapitala. Harmonizacijom mikroekonomskih politika EU je prerasla u ekonomsku uniju, ali je za jačanje jedinstvenog tržišta postala nužna koordinacija nacionalnih politika na makroekonomskoj sferi potom u poljoprivredi, industriji, transportu, tržištu rada i drugim područjima.

Stvaranjem valutne unije europodručja Europa je ušla u prvu fazu makroekonomske integracije, koja je za potrebe korištenja jedinstvene valute zahtijevala viši stupanj ekonomske konvergencije članica. Tome je trebalo pridonijeti ispunjavanje kriterija iz Maastrichta. Za gubitak monetarnog suvereniteta te trajnost konvergencije nužna je usklađenost nacionalnih stopa inflacije, poslovnih ciklusa i dugoročnih kamatnjaka s ponderiranim prosjekom eurozone prema kojem se vodi politika ECB-a.

Međutim, u praksi se nerijetko zaboravljalo da zemlje trebaju ispunjavati konvergencijske kriterije i tijekom članstva u valutnoj uniji (voditi razumne fiskalne politike), kao i da kriteriji nisu potpuni jer nedostaju oni koji se tiču očuvanja financijske stabilnosti i sprečavanja neravnoteža u bilanci plaćanja. Zajednički karakter monetarne politike nije bio dovoljan da spriječi razvoj makroekonomskih neravnoteža i stvaranje financijskih mjehura u uvjetima slobode tokova roba i kapitala, fiksnog nominalnog tečaja i monetarne ekspanzije - uz istodobnu suverenost članica u vođenju fiskalne politike i nedovoljnu mobilnost radne snage. Prekasno su i tek kao odgovor na krizu, formirani kriteriji procedura za ispravljanje makroekonomskih neravnoteža i prekomjernog budžetskog deficita.

Iako su razdoblja krize eurozone prijetila dezintegracijom, kriza je i ojačala težnju europskih lidera da EU postane “istinska ekonomska i monetarna unija”. Čest nesporazum bio to što su sve članice EU 28 formalno dio Ekonomske i monetarne unije, dok samo 19 članica eurozone čine tzv. punopravne članice EMU-a - a one se zbog jedinstvene valute spontano brže integraju nego što su to spremne prihvatiti ostale članice.

Od 2014. europodručje je i bankovna unija, u okviru koje za sada funkcionira samo “jedinstveni mehanizam nadzora” (SSM) za 123 sistemski važne banke u eurozoni koje su pod izravnim nadzorom ECB-a, dok bi “jedinstveni sanacijski mehanizam” (SRM), temeljen na “bail-in” principu, trebao funkcionirati od sljedeće godine. Radi očuvanja stabilnosti u uvjetima financijske integracije na razini cijele EU, već su usvojena jedinstvena pravila za banke, Direktiva o oporavku i sanaciji banaka te harmonizirani sustavi osiguranja depozita u svim članicama EU (koji bi, eventualno, trebao prerasti u zajednički solidarni fond osiguranja depozita na razini Unije, odnosno barem eurozone).

Time se nastoji očuvati stabilnosti u okolnostima kada banke posluju globalno, a veličinom aktive višestruko premašuju kapacitete nacionalnih ekonomija za njihovo spašavanje i adekvatnu kontrolu.

Kako bi se daljnji tijek integracije odvijao u stabilnim okvirima, nužno je poštovati fiskalna pravila uz ujednačavanje relativne razine javnih rashoda, deficita i javnog duga, pa i socijalnih prava u svim članicama. Radi povećanja konkurentnosti te postizanja održivog i uravnoteženog rasta, potrebna je dublja koordinacija fiskalnih politika uz harmonizaciju poreza i razvoj fiskalne unije - ili barem formiranje određenog fonda zajedničkog fiskalnog budžeta na razini eurozone (pa i cijele Unije). Kroz centralno upravljani budžet financirale bi se strukturne reforme nužne za veći rast članica koje “zaostaju” - provodilo bi se fiskalno izravnanje te suzbijali šokovi s kojima se zemlje povremeno suočavaju. To bi omogućilo zajedničku emisiju javnog duga eurozone uz jedinstvenu cijenu zaduživanja, dok bi dosadašnja praksa nespremnosti na solidarne transfere između članica bila zamijenjena sustavom djelomičnih zajedničkih poreznih prihoda kao zakonske obveze.

Srednjoročni planovi o fiskalnoj uniji danas se prije svega odnose na članice eurozone. U kontekstu širenja valutne unije realno je očekivati da će fiskalna unija dugoročno uključiti sve članice EU. Na dugi rok, kroz veću integraciju ekonomskih politika, to bi omogućilo stvaranje političke unije - “sjedinjenih europskih država”, ali gdje formiranje “top-down” sustava kontrole ne bi smjelo narušiti demokraciju i pravo svih članica da sudjeluju u odlučivanju.