Moguća zabrana ovrhe stana u kojemu dužnik stanuje i skora presuda u ”slučaju švicarac” dva su potencijalno najradikalnija zahvata u hrvatski bankarski sustav od velike sanacije banaka 1996. i njihove kasnije privatizacije. Za razliku od spomenutih događaja iz naše prošlosti, koji su bili posljedica raspada bivše države i promjene političkog i ekonomskog sustava, promjene o kojima se sada govori dio su šireg, globalnog konteksta u kojemu će neminovno biti redefinirani uloga i doseg banaka u određivanju smjera ekonomije.
Istovremeno, redefiniran će neizbježno biti i pristup države, koja je dosad putem Hrvatske narodne banke uspjela bankarski sustav održati relativno zdravim, uz minimalno miješanje u bankarske odnose s klijentima - građanima i kompanijama. Hoće li to biti dobro ili loše?
Svaka je ovrha socijalno, pa time i politički osjetljivo pitanje. Ovrha stana u kojem netko stanuje na vrhu je ljestvice osjetljivosti. Problem se javlja kada je ovrha nekretnine dio ugovora između banke i klijenta. U slučaju hipotekarnog stambenog kredita ona to jest i teško da bilo koja zdrava politička odluka može zaustaviti izvršenje jednom potpisanog i potpuno legalnog ugovora.
Banke, međutim, mogu pristati na ”iskorak dobre volje” i u sustavu koji je opasno nagrižen dugotrajnom krizom omogućiti dužnicima meko prizemljenje putem vremenski značajnijeg reprograma duga uz minimalnu naknadu ili kroz omekšanu kamatu. I jedno i drugo osjetit će se kratkoročno na njihovim bilancama, one će manje zaraditi, ali takva bi podjela rizika najugroženiju grupu dužnika danas spasila od propasti, a dugoročno uklonila za ekonomiju poguban strah od banaka. ”Slučaj švicarac”, pogotovo zahvati li se njime i za ekonomiju izuzetno osjetljivo pitanje valutne klauzule, daleko je složeniji od samog pitanja ovrhe. Posljedice lošeg tumačenja zakona mogu biti dugoročno pogubne ne samo za bankarski sustav nego i za građane i tvrtke koje su se upustile u avanturu sa švicarcem i, na kraju, za percepciju Hrvatske kao pravno sigurnog odredišta.
Zakon o bankama (članak 73 ) vrlo je precizan kada je riječ o riziku. Tu jasno piše da ”prije nego što zaključi bilo koji ugovor koji predstavlja osnovu za nastanak izloženosti banke kreditnom riziku, banka mora procjeniti dužnikovu kreditnu sposobnost te kvalitetu i vrijednost instrumenata osiguranja svojih tražbina”.
Krediti u švicarcima nastali su kao amortizer takve (neizbježne) zakonske odredbe. Smatrajući franak najstabilnjom od svih valuta, dio banaka odlučio se kredite vezane uz švicarce ponuditi i klijentima kojima su ”obični” krediti, kunski ili vezani uz euro, u tom trenutku bili nedostupni zbog bankarske procjene njihove smanjene kreditne sposobnosti. Danas znamo da je to bila njihova loša poslovna odluka. Jednako tako loša bila je odluka građana i tvrtki koji su svoje dugoročne financijske obaveze vezali uz švicarac.
Pitanje valutne klauzule, nažalost za mnoge, zapravo je nerješivo sve do hrvatskog ulaska u eurozonu. Jasno je regulirana Zakonom o obveznim odnosima (čl. 22), a njeno ukidanje značilo bi istovremeno i smrt deviznoj štednji građana, povratak devizne trgovine na ulicu, a onda, posljedično, i ubitačnu spiralu inflacije na kojoj zarađuju samo najprljaviji slojevi biznisa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....