NAJBOLJI ŠEF PODRAVKE ILI NAJVEĆI GUBITNIK? Mislio je da je oslobodio Podravku od politike, ali upravo će ga politika ostaviti usred ničega

Proglasili su ga najboljim šefom Podravke u posljednjih četvrt stoljeća, zašto onda raspravljaju o njegovom odlasku? Čini se da je misija Zvonimira Mršića, barem ako se pita velike vlasnike Podravke – državu i mirovinske fondove, obavljena.

“Zvonimir Mršić odradio je u Podravki velik posao i to je napravio dobro. Doveo je u red financije, riješio se viška zaposlenih, akvizicijama kompaniju napravio ponovo velikom i vratio je vrijednost dionici. Ipak, nije uspio ispuniti svoj vlastiti plan – Podravka i dalje nije moderna kompanija za 21. stoljeće. Ostala je u sjeni vlastite, velike prošlosti, a to danas, uz rijetku isplatu dividende, vlasnici zamjeraju Mršiću”, objašnjava mi veliki financijski investitor koji, pokazalo se, kao i većina ostalih sugovornika, čim se spomene Podravka traži diskreciju.

Razgovor o klijentu

“Svi smo u nekim razdobljima bili uključeni u poslove s Podravkom, financijska profesija ne dopušta razgovor o klijentu”, kaže. Što, međutim, kada su veliki vlasnici kompanije mirovinski fondovi? Svaka pogrešno izgovorena riječ može im nanijeti štetu i natjerati članove da razmišljaju o selidbi. A što će mirovincima kompanija koja ne isplaćuje dividendu? “Ne možemo to tako jednostavno promatrati”, kaže mi sugovornik. “Vrijednost dionice danas je veća nego kada smo kupovali.” Hoće li prodavati? Nema odgovora. Da nešto i kažu, oglasila bi se Hanfa. To bi bilo manipuliranje dionicom.

Na Mršićevu LinkedIn profilu, gdje je predstavljen kao petogodišnji CEO Podravke, između ostaloga piše da je “obnovio profitabilnost, ojačao prisutnost na novim međunarodnim regijama i donio rast kompaniji”. Dalje, piše da je “transformirao biznis iz lokalnog u međunarodni u obje divizije – prehrambenoj i farmaceutskoj” te da “istražuje i provodi ekspanziju na dodatna tržišta s visokim potencijalom”. I za kraj: “uspješno je restrukturirao kompaniju kroz štednju i bolju ukupnu produktivnost, smanjio broj radne snage za 38 posto, postigao organski rast putem izvoza, neorganski kroz akvizicije što je donijelo daljnjih 20 posto rasta prihoda”. Tko ne bi zaposlio takvog menadžera?

LinkedInov profil pokazuje, međutim, i nešto drugo – Mršić je prije svega odličan komunikator. Možda jedan od najboljih u Hrvatskoj. Uostalom, odmah nakon diplome na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti 1990. (studirao je Općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu i Novinarstvo) zaposlio se u Podravki kao korporativni novinar, a brzo zatim i kao šef službe za odnose s javnošću. Paralelno je na Ekonomskom fakultetu upisao postdiplomski iz poslovne administracije. Kao vrhunski lovac na dobre karijerne prilike znao je da u lokalnoj sredini ne može uspjeti bez politike i aktivirao se u SDP-u. Podravka je u to vrijeme, kao i cijela Podravina, bila utvrda HSS-a, ali tu su za njega lokalne strukture bile zatvorene. U SDP-u je, međutim, koketirao s Račanom, te je već tri godine prije dolaska SDP-ove koalicije bio zamjenik koprivničkog gradonačelnika, na kojoj se funkciji zadržao do 1999. U proljeće 2000. stranačke ga veze dovode u Zagreb, na mjesto šefa službe za odnose s javnošću Grada Zagreba. Tu ne ostaje dugo, već najesen se vraća u Koprivnicu na mjesto direktora Podravkine Službe za odnose s investitorima. Kontakti su uspostavljeni i 2001. postaje gradonačelnikom Koprivnice, pozicija na kojoj ostaje gotovo tri puna mandata, sve do 2011. i pobjedničkog povratka u Podravku. U tome su mu pomogle i nove veze koje je uspostavio kao saborski zastupnik (od prosinca 2003. do prosinca 2011.).

Pogon u Poljskoj

Je li doista Mršić Podravku izveo iz domaćih okvira? Nije. Podravka je i prije bila snažna u istočnoj Europi gdje je imala i vlastite proizvodne pogone. Pogon u Poljskoj otvorio je 2000. Darko Marinac, svečano, uz sudjelovanje hrvatskog i poljskog predsjednika. Mršić ga je zatvorio 2015. godine, bez pompe, nakon što je nakon hrvatskog ulaska u EU postao regulatorno bespotrebnim, a trebalo je i pojačati statistiku produktivnosti koprivničkog pogona. Još davno prije Mršićeva dolaska, Podravka je bila vjerojatno prva hrvatska (pa i jugoslavenska) kompanija koja se susrela s problemom falsifikata svojih proizvoda na istočnim tržištima gdje se nije vodilo računa o zaštiti patenata. Kopirala se Vegeta, proizvod koji je za Podravku svojedobno bio jednako važan kao Sumamed za Plivu. Slično Plivi, ni Podravka kasnije nije uspjela napraviti novi tržišni blockbuster. Pliva je danas snažna tvrtka unutar velike međunarodne korporacije i najveći hrvatski izvoznik. Podravka je solidna kompanija s pomalo zastarjelim imidžom “hraniteljice radnog naroda”. Izvozi u bivše jugoslavenske republike, na ostatak europskog istoka nešto slabije nego prije, ali je zato otvorila arapsko tržište. U eri zdrave hrane juhe iz vrećice i konzervirani grašak i zimnica u staklenkama, sve što Podravka radi možda i najbolje, ipak se ne smatraju vrhunskim proizvodima.

Vegeta i Normabel

Unatoč svemu, teza da je Mršić najbolji Podravkin predsjednik Uprave u posljednjih 25 godina vjerojatno stoji. Tko je bio prije njega? Darko Marinac, šef čija je reputacija uništena “aferom Spice” i sudskim presudama za loše poslovne odluke. Prije njega bio je relativno samozatajni Ante Babić pa Zvonimir Majdančić, ali tu, putujući prema prošlosti, ulazimo u ratne godine, kada nije bilo vrijeme za menadžerske uspjehe. To je tih nesretnih četvrt stoljeća. Podravkin najveći hit i još uvijek najjači izvozni proizvod, Vegeta, nastao je davno ranije, 1959. Čak i Belupov (Podravkina farmaceutska divizija) farmaceutski blockbuster Normabel, izvedenica je Apaurina (globalno najpoznatijeg pod komercijalnim imenom Valium) koji je flambojantni hrvatski kemičar s međunarodnom reputacijom i prvi ministar gospodarstva u samostalnoj Hrvatskoj Franjo Kajfež registrirao kao patent u Jugoslaviji još 1964. godine. Kajfež je bio taj koji je “izmislio” Belupo, kao kozmetičko-farmaceutski ogranak Podravke, ali je i zbog Belupa, kao i vječnog miješanja politike u Podravkine biznise, skoro zaglavio na robiji u posljednjim godinama bivše države. U toj, bivšoj, državi Podravkin značaj mjerio se s Ininim. To je bila korporacijska perjanica gdje su se udomljavali zaslužni i odakle su se često regrutirali kadrovi, ne toliko vrsni ekonomisti, kakvi danas povremeno u politiku stižu uglavnom iz Agrokora, nego politički odabranici saveznog vrha države i partije. Pavle Gaži, podravski i jugoslavenski “direktorski karizmatik”, po nekima i jedan od Mršićevih menadžerskih uzora, danas je poznatiji kao tvrdolinijski socijalistički ministar unutarnjih poslova SRH (1982./83.), suradnik saveznih organa državne sigurnosti i opasan protivnik gotovo svih svojih nasljednika, nego kao “otac moderne Podravke”, kao što mu se tepalo sve do 1978. kada je prešao na prvu visoku političku funkciju – na mjesto saveznog sekretara za gospodarstvo u Beogradu. Sada se u sjeni mračne politike zaboravlja da je upravo Gaži okrenuo Podravku međunarodnom biznisu i da je kompanija već tada kupovala tvrtke čak i u Zapadnoj Njemačkoj. To je, međutim, bilo po mnogočemu drukčije vrijeme od današnjeg.

“Podravka je jedina hrvatska multinacionalna prehrambena kompanija s uredima u 24 zemlje diljem svijeta i prisutnošću brendova i proizvoda na 68 internacionalnih tržišta. Nadzorni odbor povjerio nam je upravljanje kompanijom i mi smo šansu koja je pružena mom timu i Podravki iskoristili”, rekao je Mršić u rujnu prošle godine u velikom intervjuu za Jutarnji, nedugo nakon što je kompanija nakon deset godina prvi puta isplatila dividendu dioničarima. “Podravka je danas potpuno druga – drugačija kompanija i napokon smo pokazali koji je njezin stvarni potencijal”, rekao je.

Prodor na Bliski istok

Zajedljivi financijaši, međutim, granicu Podravkina potencijala vide na daleko višoj razini od cilja koji su si postavili Mršić i njegovi suradnici. Osvajanje Bliskog istoka i Afrike za njih je samo jedan od mogućih trgovačkih pothvata, Podravki, međutim, po njima nedostaje sposobnost da proizvodnju okrene prema inovativnoj budućnosti. Na svojim putovanjima arapskim svijetom Mršić je tamošnjem tržištu ponudio primarno Čokolino i Vegetu, stare provjerene izvozne zicere.

Podravkin rast, kažu analitičari dionice, isključimo li iz statistike akviziciju slovenske kompanije Žito i prodaju Lipičkog studenca, zapravo stagnira. Prihod od vlastitih brendova porastao je 2015., godine za koju je isplaćena dividenda, samo 0,7 posto, s time da je segment prehrane rastao 1,3 posto, ali su turbulencije na ruskom tržištu srušile prihode farmaceutsko-kozmetičke divizije. Belupo je pao 5,8 posto, statistiku divizije spasila je predmršićevska bosanska akvizicija iz 2008. godine, Farmavita, čiji su prihodi rasli, pa je ukupan pad farmaceutike stao na 4,1 posto.

Kada se rezultati žele prikazati boljima no što jesu ili se želi sakriti neki loš detalj u poslovanju uprave neke kompanije, mijenjaju se statistički parametri koji se prikazuju. Upravo to analitičari zamjeraju Mršićevim korporativnim žderačima brojki, koji su i sami u prošlogodišnjem godišnjem izvješću napisali da 2014. i 2015. godina “nisu usporedive”. Takva kategorija u zdravoj analitici ne postoji, jer analitiku apriori čini besmislenom, a u svakom slučaju umanjuje slavljenički duh izvješća koje stiže uz godinu kada korporacija objavljuje navodno povijesno rekordne rezultate rasta dobiti.

Uzdanicom Podravkina rasta, komentirao je tada, po objavi rezultata, Forbes, lako bi se mogla proglasiti dječja hrana da se rast prihoda od 5,4 posto ne odnosi i na druge dijelove potkategorije u koju Podravka ubraja dječju hranu pa su tu slatkiši, zamrznuto povrće i mediteranska hrana, što zamagljuje stvarni rezultat dječje hrane iako je predvodnik potkategorije. Navodi se tek da najveći rast imaju Čokolešnik u Sloveniji i prodaja kašica Lino u regiji Adria. Podravka je na domaćem tržištu u 2015. godini, koja je zadnja analitički obrađena, ostvarila 1,45 milijardi kuna prihoda, 1,3 posto više nego 2014., ali taj podatak iz tablice u kojoj su prihodi razvrstani po zemljama nije razrađen tako da bi se vidjeli doista usporedivi pokazatelji u dvije godine. Također po zemljama više ne razvrstavaju prihod detaljno pa je nemoguće znati kako se na hrvatskom tržištu lani prodavala, primjerice, Vegeta. Ono što se u izvješću može pročitati jest da Podravki ne idu slastice i snackovi jer im je prihod pao 2,4 posto. U mesnom su programu rasli jedan posto zahvaljujući kupljenim PIK-ovim paštetama i konzervama, a bez toga pad prihoda bi bio 2,7 posto.

CIJELI TEKST MOŽETE PROČITATI U TISKANOM IZDANJU GLOBUSA