Više nismo zadnja točka Europe na kojoj se posluje bez pravila

Çirağan Palace u Istanbulu, sredinom listopada 1995. Sastanak na visokoj razini. S hrvatske strane veleposlanik Hidajet Biščević i Nadan Vidošević, tada još predsjednik Hrvatske gospodarske komore u usponu, i tridesetak top-menadžera, podjednako iz državnih i privatiziranih kompanija.

Nakon dva dana Ankare, to je svima bio završni krug razgovora, ručak sa spektakularnim pogledom na Bospor bio je rezerviran za one koji su sklopili posao i za nekoliko predstavnika visoke turske politike.Tada su naši građevinari dobili prvi veliki poratni projekt na krajnjem istoku Turske - gradnju brane i dijela regulacije vodotoka. Važno: na put su krenuli spremni, znali su se predstaviti, reference su imali otprije. Gospodarski savjetnik veleposlanstva otvorio je niz vrata koja bi bez njega vjerojatno ostala zatvorenim.

Otprilike godinu dana prije toga, u Grenobleu, bilo je drukčije. Jedan od prvih poratnih HGK-ovih organiziranih letova iz Zagreba bio je krcat novom kremom hrvatskog biznisa. Uglavnom su to bili trgovci, tu i tamo poneki predstavnik nakon rata preživjelih ostataka proizvodnog sektora. U Trgovačkoj komori u Grenobleu HGK je hrvatskim poduzetnicima organizirao “matchmaking”, susret s potencijalnim partnerima iz južnog dijela Francuske. Jedan na jedan, pa tko se dogovori.

Fokusirani na biznis

Na biznis fokusirani francuski sugovornici postavljali su precizna pitanja o financiranju projekata, rokovima, kvaliteti ponude... i većinom ostajali bez odgovora. Nespremna hrvatska poslovna elita taj put nije znala iskoristiti priliku. Komori je to bio prvi takav pokušaj iskoraka. Iz hrvatskog veleposlanstva u Parizu, u Grenoble nije došao nitko. Na ponovljenom, uzvratnom susretu u Zagrebu odziv domaćih bio je mršav.

Dvije gotovo identične situacije, jedna s odličnim rezultatom, druga bez rezultata. Po čemu se razlikuju? Po tempiranju događaja, odabiru ciljnog tržišta i pripremljenosti sudionika. Ratna Hrvatska još nije bila spremna za posao s Francuskom. Hrvatski poduzetnici navikli na snalaženje nisu imali pripremljene odgovore na konkretna pitanja. Komora je pripremila logistiku, ali izostao je iskorak u finu, poslovnu diplomaciju kakav se dogodio već godinu dana kasnije u Ankari i Istanbulu.

Kako stojimo danas? Nesumnjivo bolje nego u vrijeme izleta u Grenoble, ali ne tako dobro kao za vrijeme optimističnog ručka u luksuznom hotelu Kempinski u istanbulskom Çirağan Palaceu. Duga ekonomska kriza ostavila je dubok trag na odnosima sa starim poslovnim partnerima. Hrvatski ulazak u Europsku uniju promijenio je uvjete poslovanja, učinio ih je strožima i uniformnijima. Hrvatska, iako nije unutar Schengena, danas više nije zadnja točka Europe na kojoj se posluje bez pravila, barem ne legalno.

Zemlja za hrabre

Ako ikad, gospodarska diplomacija danas je ključna za proces obrane hrvatske teško stečene europske pozicije. Nakon već druge velike političke krize zaredom (četvrte pribrojimo li nizu nagli odlazak Ive Sanadera i ne manje grub rastanak s Radimirom Čačićem, ministrom gospodarstva u Vladi Zorana Milanovića, kojemu je na povratku s diplomatske misije u Katar u zrakoplovu dojavljeno da ga je mađarski sud osudio), s utegom Agrokora, ohlađenim odnosima sa susjedima, s odgođenim ulaskom u eurozonu i lošim kreditnim rejtingom, Hrvatska je ponovo zemlja za najhrabrije, riziku sklone ulagače.

Kada je Zdravko Marić bio u Washingtonu na proljetnoj skupštini Svjetske banke i MMF-a, ulagače i bankare najviše je zanimao mogući krah Agrokora. Hrvatska gospodarska diplomacija niz poratnih godina svodila se na predstavljanje makroekonomskog potencijala države, kune kao stabilne valute i sigurnog bankarskog sustava. Hrvatsku su predstavljali ministri financija, guverneri HNB-a i predsjednici uprava najvećih banaka. Velike kompanije poput Plive, Ine, Končara, Ericssona Nikole Tesle, HT-a, kao i privatni konglomerati poput Atlantic Grupe, pa i Agrokora, najčešće su svoje putove utabali mimo kanala za njih prespore državne diplomacije. Mali poduzetnici ostali su na suhom ili vezani uz HGK, čiji je odjel za međunarodne poslove, na sreću, često bio življi i ambiciozniji od same te institucije.

A nije da nije bilo pokušaja. Hrvatska politika u Japanu je vidjela partnera i potencijalni izvor investicija za visoke tehnologije u Hrvatskoj. Japan je, međutim, bio zainteresiran za hrvatsku tunu i vino i, eventualno, ulazak u industrijske komplekse poput Plomina 3 i Luke Rijeka. Naravno, nije Tokio bio jedini gdje se pokazala pogreška u konceptu gospodarske diplomacije, i nisu sva veleposlanstva bila neuspješna za hrvatske biznise. U Kini i Rusiji diplomacija po tradiciji ima snažnu ulogu, kao i u arapskim državama, gdje je su hrvatski proizvodi danas sve prepoznatljiviji