Casanova Trećeg Rajha

Hitlerov najbliži suradnik i najvjerniji sljedbenik, zagriženi antisemit koji je stajao iza monstruoznog konačnog rješenja židovskog pitanja u Trećem Reichu i superefikasni ministar propagande kojeg su protivnici zvali “zlim genijem”, Joseph Goebbels u povijesti je ostao zapamćen po dijaboličnim propagandnim metodama koje je razvio do savršenstva. Mračni manipulator služio se nasiljem, spaljujući knjige i organizirajući brutalne ulične obračune kao onaj u Kristalnoj noći, ali i rafiniranim mehanizmima od novina i filma do govora kojima je raspirivao najniže strasti da bi Nijemce nahuškao na totalni rat do istrebljenja i poslao šest milijuna Židova u smrt. Laž će postati istinita ako je dovoljno puta ponovite, tumačio je, tvrdeći da je i sam Isus Krist bio majstor propagande.

Ali Goebbels nije bio samo izopačeni mastermind koji manipulira njemačkom nacijom nego i serijski ženskar nezajažljivih seksualnih apetita i, na neki perverzni način, opsjednut bolećivo sentimentalnom stranom ljubavi, bar kako ju je on doživljavao. Iako je bio sitna rasta, visok tek 163 cm i ne teži od 45 kg, te k tome kljast na jednu nogu zbog čega je vidljivo šepao, Goebbels je uspješno zavodio bezbrojne žene i prije, ali posebno nakon što je postao jedan od najutjecajnijih ljudi u nacističkoj Njemačkoj, dokazujući da je moć najsnažniji afrodizijak.

Portet Goebbelsa kao Casanove Trećeg Rajha, ali i kao čovjeka koji je slijepo obožavao Hitlera oslikao je njemački povjesničar Peter Longerich, profesor na Sveučilištu u Londonu, na 912 stranica svoje nove knjige pod naslovom “Joseph Goebbels: Biographie”. Biografija napokon, 65 godina nakon pada Trećeg Rajha, donosi detaljnu analizu više od 30 tisuća stranica dnevnika što ga je Goebbels, kao “najvažniji interni kroničar nacizma”, kako kaže Longerich, vodio od 1923. godine do pred sam mučni kraj u betonskom bunkeru u Berlinu gdje je sa sobom u smrt poveo i svoje šestero djece. Joseph Goebbels rodio se 29. listopada 1897. u gradu Rheydtu, u katoličkoj obitelji gdje su svakodnevni odlasci na misu i ispovijed, kao i zajedničke molitve kod kuće bili uobičajen dio života, baš kao i očev odlazak na posao u tvornicu Lennartz gdje je Fritz Goebbels radio kao knjigovođa.

Juppchen, kako su zvali Josepha od milja, oca je poslije u dnevniku opisao kao “uskogrudnog pedanta kojem je važna samo njegova bijedna malograđanska egzistencija”, zamjerivši mu što je u bilježnicama uredno vodio svaki novčić koji je potrošio tijekom života. “Ne razumijem kako se majka mogla udati za tog starog škrca”, pisao je Goebbels, ne skrivajući naklonost prema majci kojoj je bio i fizički sličan, uska lica, pomalo kukastog nosa i izbočenih prednjih zuba. “Njoj dugujem sve što sam postigao”, ustvrdio je. Njegova dva starija brata, Konrad i Hans, poslije su se okoristila Goebbelsovom političkom moći, kao i Maria, jedina od tri mlađe sestre koja je preživjela.

Kad mu je bilo sedam godina, Joseph je vjerojatno dobio napadaj osteomijelitisa, upale koštane srži, zbog čega mu se desno stopalo iskrivilo, a nakon što su su deformaciju, takozvano kopitasto stopalo, pokušali ispraviti operativnim zahvatom, stanje se samo pogoršalo. Zbog toga je Goebbelsu desno stopalo zauvijek ostalo nekoliko centimetara kraće od lijevog, kao i cijela noga, pa je morao nositi ortopedsku cipelu i metalnu protezu.

“Doživotno kljast na jednu nogu… Djetinjstvo od tada prilično neveselo. Nisam više mogao sudjelovati u igrama ostalih. Postao sam samotnjak i čudak”, bolećivo je napisao Goebbels u dnevniku, ali i dodao: “Valjda sam zato bio mezimac obitelji.”

Longerich je uvjeren kako se Goebbelsov narcizam i želja za usponom ne mogu pravocrtno pripisati traumi invaliditeta; naprotiv, on smatra da je Goebbels uspijevao zanemariti svoj fizički hendikep upravo zahvaljujući narcizmu i potrebi za odobravanjem što ih je razvio još u najranijem djetinjstvu kroz pretijesnu vezu s majkom koju nikad nije prekinuo. Majka je Goebbelsu bila uzor prema kojemu je birao prijatelje, suprugu i prije svega svojeg Vođu. “Cijela ga nacija voli zato što se u njegovim rukama osjeća sigurno kao dijete u majčinu naručju”, rekao je Goebbels u govoru na proslavi Hitlerovog 46. rođendana 1935.

Ipak, Goebbelsov osobni ađutant tijekom 2. svjetskog rata Wilfried von Oven primijetio je da njegov šef na istaknutom mjestu među knjigama drži roman Somerseta Maughama “Of Human Destiny”, čiji glavni junak ima kopitastu nogu i zbog toga ga progone i ismijavaju u školi. Jesu li Goebbelsa ismijavali? “Moji me suučenici nikad nisu voljeli”, priznao je Goebbels koji se u gimnaziji isticao u latinskom, povijesti i književnosti. Kao autor najboljeg sastavka držao je govor na završetku škole u proljeće 1917. i učenike patriotski podsjetio kako je Njemačka “ne samo nacija pjesnika i mislilaca nego i predodređena da postane politički i duhovni vođa svijeta”. Ravnatelj ga je pohvalio, ali i pokazao se kao slab prorok kad je dodao: “Ali zapamti što ti kažem, nikad nećeš postati dobar govornik!”

Seksualnost mu se probudila u pubertetu, negdje u trinaestoj godini i od tada mu je seksualni nagon bio, izgleda, iznimno snažan. U dnevniku Goebbels spominje “mračne žudnje”, a u jednom času piše: “Moj Eros je izopačen. Svaka me žena nadražuje tako da mi krv kipi. Tražim oko sebe kao gladni vuk.”

I žene su se odazivale u velikom broju. No, s obzirom na Goebbelsovu reputaciju najvećeg Casanove Trećeg Rajha, zanimljivo je da povjesničar David Irving, stručnjak za nacizam diskreditiran zbog nijekanja holokausta i simpatija prema Hitleru, tvrdi kako je Goebbels prvo potpuno seksualno iskustvo doživio tek s 33 godine. Longerich nije tako decidiran u tome da su sve rane Goebbelsove ljubavi bile platonske, ali prvi tjelesni porivi, kako god snažni bili, sigurno nisu našli pravog oduška. Jer, u skladu s psihološkim profilom sina vezana uz majku, Goebbelsa je u adolescenciji prvo privukla zrela žena, Therese, pomajka kolege iz škole, koja je uvijek nosila svježe oprane i uškrobljene suknje – taj je erotični detalj Goebbels poslije zabilježio u dnevniku uz naznaku: “Eros se probudio. Sentimentalno razdoblje, bombastična pisma, pjesme. Osim toga, ljubav prema zrelim ženama.”

Sviđala mu se i gđa Lennartz, supruga vlasnika tvornice u kojoj je radio njegov otac, kao i djevojka njegova starijeg brata Hansa, zbog čega je otac podivljao. Prvu ljubav Goebbels je doživio s lokalnom djevojkom Lene Krage i dugo pamtio njihov prvi, čedni poljubac. Tek nakon godinu dana veze Lene mu je dopustila da ode dalje. “Uvečer u parku Kaiser poljubio sam joj grudi. Prvi put je iskusila kako je biti žena koja voli”, pisao je sentimentalni Goebbels, ali i naveo kako je “ostala čista”.

No, Lenu je zaboravio kad je na studiju u Bonnu upoznao sestre svojeg kolege Kölscha - prvo Agnes pa Liesel. “Ljubio sam Agnes grudi”, opet se hvalio Goebbels, ali jednaku pozornost poklanjao je i Liesel. Ljubavni trokut potrajao je sve dok se Goebbels i Kölsch nisu 1918. premjestili na sveučilište u Freiburg. Tamo su upoznali Anku Stalherm, studenticu ekonomije, koja im je obojici zavrtjela glavom. Ljepotica duge plave kose, zelenoplavih očiju i vitkih nogu, 23-godišnja Anka bila je dvije godine starija od Goebbelsa i, iako joj tjelesno nije bio privlačan, pala je na njegov intelekt – ili upornost. Goebbels joj je pisao pjesme i duga laskava pisma kakva vole primati romantične djevojke, svirao serenade na klaviru i jednom na orguljama u katedrali u Ravensburgu, čitao joj svoje epove i drame. Prvi put ju je poljubio u lipnju 1918., ali samo u obraz. Poklonio joj je buket crvenih ruža koje je ona, kako mu je napisala, dan poslije još držala u naručju. “Kako zavidim tim ružama”, slatkorječivo joj je odgovorio Goebbels i pisao joj kako je lud za njom – wahnsinnig.

Goebbels je slijedio Anku u München gdje je zbog financijskih teškoća morao založiti odijela i sat “kod jednog drskog Židova, za sitne novce”. Ali veza je, i dalje po svemu sudeći platonska, počela pucati: on se politički okretao ljevici i pisao drame o borbi radničke klase, što se nije sviđalo kćeri bogatog industrijalca, kao uostalom ni Goebbelsovo siromaštvo. Nije pomoglo ni pismo na četiri stranice u kojem njezino ime zaziva ravno 24 puta.

“Anka me ostavila. I to je promijenilo moj stav prema ženama”, zapisao je Goebbels. Čudnovata poluveza s Ankom potrajala je još desetak godina, premda se ona zaručila i udala, ali to nije značilo da je zapostavljao druge žene. U Heidelbergu, gdje je pripremao doktorat, družio se između ostalih s mladom Šveđankom, zgodnom Belgijankom i lijepom violinisticom, a kad mu je Ankin zaručnik priprijetio da joj ne smije više slati pisma, Goebbels je ženskom liku stvorenom prema Anki u autobiografskom romanu “Michael” namijenio gorku sudbinu. (U stvarnosti ga je Anka nadživjela; umrla je 1955. od raka.)

Profesori u Heidelbergu bili su mu Židovi Friedrich Gundolf i Max von Waldberg, koji mu je bio mentor za disertaciju o malo poznatom romantičom pjesniku Wilhelmu von Schützu; Goebbels je doktorat obranio 1921., a kad mu je 1943. sveučilište svečano obnovilo titulu, oprezno su zaobišli Waldbergovo ime. Goebbelsa na studiju kao da nije smetalo Waldbergovo židovstvo, kao što ga, bar ne javno, to nije smetalo ni kod Theodora Wolffa, urednika uglednog Berliner Tageblatta, kojem je mladi i nadobudni doktor znanosti poslao gotovo 50 članaka (svi su mu do jednog odbijeni). No, kad mu je učiteljica Else Janke s kojom je u to vrijeme uživao u “tihoj, platonskoj ljubavi” priznala da joj je majka Židovka, Goebbels je to loše primio.

“Otkrila mi je svoje podrijetlo. To je uništilo njezinu privlačnost”, zapisao je Goebbels koji je, kako je Njemačka tonula u tešku krizu dvadesetih godina, sve više “pripadao onoj množini koja je za katastrofu htjela optužiti Židove”, piše Longerich. Počela su se oblikovati njegova politička uvjerenja: potvrđujući inherentnu bliskost svih totalitarnih svjetonazora, Goebbels se iz izrazitog ljevičara (“Ja sam njemački komunist”, jednom je napisao) glatko trans­formirao u budućeg nacista i sanjao o diktaturi: “90 posto ljudi su ništarije, 10 posto donekle dobri. Zato ovih 10 posto mora vladati nad onih 90 posto. Tajna diktature.”

A kad je u ljeto 1925. upoznao Hitlera, Goebbels je bio opčinjen: “Taj čovjek ima sve što je potrebno da bude kralj”, kao najveći kompliment zapisao da je to “budući diktator” te mu se zavjetovao na vjernost. Hitler ga je nagradio promovirajući ga u gauleitera, partijskog čelnika zaduženog za Berlin, gdje je Goebbels dao maha svojem talentu za propagandu, između ostalog i kroz novine Angriff koje je uređivao. Kako je rasla popularnost i moć Nacionalsocijalističke partije, jačao je i Goebbelsov položaj, ali mučili su ga slabo zdravlje, kao i tračevi da je homoseksualac koji su se počeli širiti jer nije imao stalnu partnericu. To ga je gotovo pretjerano užasavalo: “To je tako prljavo, prljavo! I mora se radikalno iskorijeniti!”, pisao je o homoseksualizmu nakon što je otkriveno da je nekoliko istaknutih nacista slabo na isti spol.

Goebbels se i dalje vrtio oko brojnih, uglavnom vrlo mladih djevojaka. Tamara koja je radila u uredu stranke vrlo mu se sviđala; neiskusnom gauleiteru samo nije bilo jasno zašto se jednom mjesečno loše osjeća. “Histerična Dora” prijetila je da će se zbog njega otrovati, Eva Ott poklonila mu je klavir za novi stan, “nevinašce Hannu” vodio je u kino – nisu mu je sviđali hollywoodski filmovi koje je opisao kao “židovski kič”, ali je cijenio rusku kinematografiju, posebno djela Sergeja Eisensteina. Tu su Johanna, Jutta i Anneliese, blizanke Erika i Traute te mlađahna Xenia s kojom provodi noć “ustreptalu od sreće”. Je li ljubav konzumirana ili ne, teško je reći. “Volim Xeniu jer je tako mlada i nedirnuta”, pisao je Goebbels i čak fatalnoj Anki lagao u pismu da mora na put premda je zapravo ručao s Xeniom. Ali čim su ga telefonski obavijestili da je Hitler stigao u Berlin, gauleiter je zaboravio i Anku i Xeniu i odjurio na sastanak s Hitlerom, jasno pokazujući kako su mu posloženi prioriteti. Upravo na tom sastanku Hitler mu je ponudio da preuzme Ministarstvo propagande i tako mu dao strahovitu moć, a nedugo nakon toga Goebbels kao da je i seksualno sazrio i smogao hrabrosti za prvi puni odnos – to očito označavaju brojke u zagradi kraj dnevničkih bilježaka o tome kako ga je posjetila Olga Forster, zaručnica Arnolta Bronnera, i “ludo me voljela” (1,2) te pet dana poslije opet (3,4,5).

Nakon toga stranice dnevnika ispunjenje su imenima bivših ljubavi s kojima je sad iskusni Goebbels vjerojatno morao raščistiti račune, ali i žalopojkama na račun ženskog roda: “Žene su krive za sve… Miješaju se u sve i to zovu emancipacijom”, pisao je konzervativno Goebbels.

A onda se pojavila plavokosa 29-godišnja ljepotica Magda Quandt. Magda se udala za bogatog industrijalca Gunthera Quandta kad joj je bilo 20 i ubrzo ga prevarila s njegovim najstarijim sinom Hellmutom, možda s nećakom bivšeg američkog predsjednika Herberta Hoovera i sa studentom prava, nakon čega joj je Quandt dao razvod, apanažu od 4000 maraka mjesečno i raskošni stan od sedam soba u Berlinu gdje se 1930. priključila nacističkoj partiji. Brojevi u zagradama u Goebbelsovu dnevniku otkrivaju da je s Magdom vodio ljubav – devet puta u šest tjedana, ne baš adekvatno za njegovu kasniju reputaciju pastuha. U proljeće 1931. donio je odluku: “Moram prestati trčati za suknjama i okrenuti se samo jednoj ženi”, napisao je, unatoč ljubomori zbog njezine prošlosti i sumnji da Magda ima drugog ljubavnika, i upoznao je s Hitlerom.

Očaran Magdom, Hitler je, čini se, dogovorio njezin brak s Goebbelsom kako bi je imao u svojoj blizini kao blagi utjecaj, ali ne i teret supruge, a na taj neobični aranžman pristali su i Magda – “Za Adolfa Hitlera učinit ću sve!”, rekla je – i Goebbels, koji je samo zahtijevao da mu se u menage a trois dopuste izvanbračni izleti, premda je bio nedvojbeno lud za Magdom. “Hitler je volio Magdu, ali mi ju je prepustio… sa suzama u očima rekao mi je da budem sretan cijeli život i da mu ostanem dobar prijatelj”, raspekmezio se Goebbels opisujući vjenčanje u prosincu 1931.

No ni brak ni djeca nisu ga spriječili u ženskarenju kojem se posvetio s jednakim žarom kao i svojim dužnostima ministra propagande. Nakon što je Hitler 1933. došao na vlast, Goebbels je preuzeo kontrolu nad medijima, uključivši i filmsku industriju, pa je put do željene uloge glumice vodio preko njegova kreveta. “Glumica L. K. bila je kod mene jedan sat i opet se osjećam kao muškarac”, pisao je Goebbels. Dok je nizao afere sa zvijezdama, tajnicama i suprugama prijatelja, zbog svoje pohote dobio je nadimak “Bock von Babelsberg”, jarac iz Babelsberga, četvrti gdje su bili smješteni filmski studiji.

Magda je to trpjela do jedne mjere, uvjerena da je Goebbels nikad neće ostaviti, ako ni zbog čega drugoga onda zbog obećanja Hitleru, premda je berlinska kraljica trača Bella Fromm razglasila kako Magda ima popis više od trideset žena s kojima je njezin muž spavao. Ali kad se Goebbels 1936. ozbiljno zaljubio u češku glumicu Lidu Baarovu koja je nastupala u njemačkim filmovima, do te mjere da je počeo razmišljati o razvodu, prekidu političke karijere i samoubojstvu, Magda je lupila šakom o stol i pozvala Hitlera u pomoć.

Ionako iritiran Goebbelsovom vezom s “inferiornom ženom slavenske krvi” koja se protivila svim zakonima o rasnoj čistoći i superiornosti Nijemaca, Hitler je zapovjedio Goebbelsu da glumicu odmah ostavi. Na premijeri njezina novog filma, plaćena rulja je u kino dvorani urlala: “Van s ministrovom kurvom!”, nakon čega je Baarova dobila slom živaca i to je bio kraj njezine karijere u nacističkoj Njemačkoj. Goebbels nikad više nije ni pokušao kontaktirati s njom. Pobjegla je u Prag, a umrla je 2000., u Salzburgu, nakon mnogih selidbi i bjegova, doživjevši 86 godina. Znatno više od Goebbelsa čija je erotomanija splasnula ubrzo nakon početka 2. svjetskog rata, kad je služenje Hitleru postajalo sve zahtjevnije.

KAKO SU JOSEPH I MAGDA GOEBBELS UBILI SVOJE ŠESTERO DJECE

Pomogao je zubar s injekcijama morfija, a Magda s cijanidom

Dok su ruski vojnici krajem travnja 1945. ulazili u Berlin, svi u bunkeru u kojem se skrivao Hitler s najbližim suradnicima znali su da se bliži kraj – svi osim šestero djece Josepha i Magde Goebbels. Svi su ih nagovarali da pobjegnu dok još ima vremena i spase djecu. Slavna njemačka avijatičarka Hanna Reitsch je rekla: “Zaboga, gđo Goebbels, djeca ne mogu ostati tu makar morala letjeti 20 puta da ih izbavim.”

Ali Goebbelsovi su bili neumoljivi u svojoj odluci. Nakon što su se 30. travnja ubili Hitler i Eva Braun, Magda je pozvala službenog zubara dr. Helmuta Kunza i zatražila da joj “pomogne ubiti djecu”. Kunz se branio da ne može jer je nedavno izgubio vlastite kćeri, petogodišnju Maike i jednogodišnju Maren koje su poginule u bombardiranju, ali Magda je inzistirala. Tako je 1. svibnja uvečer Kunz dao djeci injekcije morfija, a zatim je Magda ušla u sobu s tabletama cijanida. Izgleda da ipak nije mogla sama obaviti čedomorstvo pa je u pomoć pozvala dr. Ludwiga Stumpfeggera, jednog od osobnih liječnika Heinricha Himmlera.

Tako su svoj prekratki život završili 12-godišnja Helga, 11-godišnja Hilda, 9-godišnji Helmut, osmogodišnja Holdine, 6-godišnja Hedda i najmlađa, četverogodišnja Heide – čija imena su počinjala na H, u čast Hitleru.

Tijela njihovih roditelja koji su počinili samoubojstvo i tijela djece koja su ležala u krevetima na kat – djevojčice su imale mašne u kosi – našli su pripadnici Crvene armije koji su ostatke nakon nekog vremena spalili i pepeo bacili u rijeku Elbu.

Od sve Magdine djece preživio je samo sin iz prvog braka, tad 24-godišnji Harald Quandt koji je tad bio u zarobljeništvu u Italiji. Nakon smrti svojeg oca naslijedio je golemo industrijsko carstvo koje je uključivalo farmaceutske i automobilske tvornice te postao jedan od najbogatijih ljudi u Njemačkoj. Poginuo je u padu privatnog aviona 1967.