Ako se netko od vas, dragi čitatelji, kad pročita naslov ove kolumne, zapita zašto se opet bavim temom poput ove o Thompsonu i prigovori: «Pa to smo već sto puta čitali!», evo što mu mogu unaprijed reći: samo se na prvi pogled radi o Thompsonu, a zapravo je riječ o nama, o Hrvatskoj – ovdje i danas.
Marko Perković Thompson politička je činjenica. Vama se samo čini da on pjeva, jer on svakom svojom pjesmom, svakim javnim nastupom ili pojavljivanjem šalje političku poruku. Još jedan hrvatski pjevač, Oliver Dragojević, svojim nastupima ne šalje političke poruke. Oliver pjeva, već dugo, gotovo 40 godina, „vjeruj u ljubav“. Je li Oliver manji Hrvat od Thompsona?
Prije više od četvrt stoljeća Thompson se pojavio s pjesmom «Bojna Čavoglave». Jest da smo se smrzavali zbog početka pjesme, ali to je bilo drugo vrijeme. Thompsonova autentičnost, činjenica da brani Čavoglave i izvor Čikole u dijelu Dalmatinske zagore koji su samo bolji poznavatelji znali smjestiti „blizu Otavica, gdje je Meštrovićev mauzolej“, priskrbljivala mu je simpatije.
Potom dosta dugo Thompsona nije bilo nigdje, barem se tako činilo onima koji ne prate previše pozorno glazbenu scenu. Došla je 2000. godina, promjena vlasti.
HDZ je doživio totalni potop, još više snage desnije od njega. Na tom političkom prostoru nije se uspjela afirmirati nijedna ličnost, ni kao ideolog koji bi osmislio cjelovitu političku ideju i njezinu praktičnu prezentaciju ni kao pragmatični političar koji bi prikupio znatniji broj glasova. Osobe koje su se nastojale nametnuti kao lideri mijenjale su se brzinom svjetlosti. Stranke koje su trebale zauzeti taj prostor svađale su se i dijelile, tako da više nikome nije bilo jasno što se događa, a nitko više nije ni mario. Činilo se da je izborna baza te ekstremne, folklorne desnice relativno velika, brojna, ali se na izborima to nije potvrđivalo.
Bilo je to doba ubrzane europeizacije Hrvatske koju su započeli Mesić i Račan, a potom nastavili Mesić i Sanader.
Glas dijela hrvatske javnosti zgroženog i frustriranog takvim razvojem događaja počeo je najbolje artikulirati Marko Perković. Nadimak Thompson stekao je po pušci koju je nosio, što mu je, možda zvuči banalno i apsurdno, vjerojatno pridonijelo popularnosti. Taj „sustav političkih vrijednosti”, ako se uopće u Thompsonovu slučaju i slučaju hrvatske ekstremne desnice to smije tako zvati, zapravo je vrlo jednostavan – domovina, obrana domovine, obitelj, tradicija, vjera, s izrazitim pozicioniranjem „nas“ u odnosu na „njih“. Uglavnom, taj je „sustav vrijednosti“ suprotan onome što bi trebala biti mainstream, etablirana politička kultura jedne zemlje članice Europske unije.
Osim toga, Thompsonov pastirski rock, na tragu Bijelog dugmeta, naslanjao se na folklornu baštinu, tako dragu slušateljima. I rokerski imidž članova njegova benda, nešto poput Deep Purplea, privukao je mlađu publiku. Sve je bilo izvrsno posloženo, tako da je Thompsonu popularnost, logično, rasla.
Još je 2006. Jurica Pavičić napisao da je Thompson „možda seoski fašist“, ali istovremeno i nositelj „vruće, uvredljive kontrakulture koja može zapeći“ promotore liberalnodemokratskih vrijednosti. Dvije godine poslije ja sam dodao da je Thompson „propagator ustaštva“, i ostajem pri tome. No Thompson je danas nadrastao poziciju nositelja „vruće, uvredljive kontrakulture“. On je u Hrvatskoj postao „mainstream“. I to je, zapravo, sva strahota, i – ako hoćete – sva bijeda ove zemlje.
Vjerojatno se gužva oko Thompsona ne bi stvarala da je on, kako su godine prolazile, prestao izvikivati „Za dom spremni“ na početku „Čavoglava“. I da nije idućih godina objavio niz pjesama s vrlo sličnim porukama. Navodno se slavilo hrvatstvo, a zapravo se otvoreno koketiralo s ustaštvom ili se ono podmetalo. „Ustašijada“ kod Thompsona nije bila slučajna provokacija, to je bila i to jest strategija.
Sve se to dade iščitati iz riječi pjesama. Jedna pjesma nosi naslov “Na ljutu ranu ljutu travu”, a to je bila Pavelićeva dosjetka kojom je 1941. najavio genocid nad Srbima. U njoj se kaže: „Onu istu našu košulju pripremi / na tavan je stavi, za mene je spremi. / Bit će ona opet i sinu po mjeri / kao što je bila mom djedu i meni.” U pjesmi “Moj Ivane” govori se o “kupreškom junaku/kupreškim junacima”, a to ne mogu biti drugi nego pripadnici Crne legije, koji su, doduše, 1942. obranili Kupres od partizanske ofenzive, ali su istodobno počinili niz zločina nad srpskim civilima.
Ključna pjesma, nema sumnje, jest „Jasenovac i Gradiška Stara“. Da ne biste ostali u bilo kakvoj dvojbi o tome tko je Marko Perković Thompson, evo njezinih riječi:
«Jasenovac i Gradiška Stara, to je kuća Maksovih mesara. / Kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure. / U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila. / Oj, Neretvo, teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu! / Ko je moga zamisliti lani da će Božić slavit partizani. / Ko je reka, jeba li ga ćaća, da se Crna legija ne vraća. / Gospe sinjska, ako si u stanju, uzmi Stipu, a vrati nam Franju. / Oj, Račane, jeba ti pas mater i onome tko je glasa za te! / Sjajna zvijezdo iznad Metkovića, pozdravi nam Antu Pavelića.”
O tome da je Thompson tu pjesmu pjevao postoje videozapisi. Kad su oni 2004. nađeni, Thompson je isprva negirao njihovu autentičnost, a potom je priznao da je pjesmu „pjevao svagdje po hrvatskim trgovima i dvoranama”. No, ni tada ni poslije, sve do danas, zbog svega toga nije mu palo na pamet da se ispriča.
„Jasenovac i Gradiška Stara“ ustaška je pjesma još iz vremena Drugoga svjetskog rata. Anonimni autor teksta vrlo je dobro upućen u događaje – oni „Maksovi mesari“ su ustaše koji su pod vodstvom Vjekoslava Maksa Luburića masovno ubijali u Jasenovcu. A i stihovi “U Čapljini klaonica bila, puno Srba Neretva nosila. / Oj, Neretvo, teci niza stranu, nosi Srbe plavome Jadranu” opisuju masovne ustaške zločine oko Čapljine i šire, u dolini Neretve, i u Hercegovini, u lipnju 1941.
O tim bi se zločinima moglo puno pisati, ali je dovoljno navesti onodobno svjedočanstvo mostarskog biskupa Alojzija Mišića: „Ljude se hvatalo ko zvjerinje. Klalo, ubijalo – žive u ponor bacalo. Ženske, majke s djecom, odrasle djevojke, djecu žensku i mušku bacali su u jame… U Ljubinju samo u jednu jamu je bačeno 700 šizmatika. Od Mostara i Čapljine odvezla je željeznica 6 punih vagona žena, majka i djevojaka, djece ispod 10 godina do stanice Šurmanci, gdje su izvagonirani, odvedeni u brda, žive matere s djecom bacali su u duboke propunte. U selima župe Klepci ubijeno je 3700 šizmatika. Jadnici, bili su mirni. Dalje ne nabrajam. U samom Mostaru na stotine ih se vezalo, odvodilo izvan grada pa ko živine ubijalo.”
Je li i biskup Mišić „mrzitelj Hrvatske“ kad govori o ustaškim zločinima? To ne znam, ali znam da Marko Perković Thompson nije ni revizionist ni negacionist, dakle osoba koja negira ustaške zločine, nego on čini nešto mnogo, mnogo gore – on ih slavi (glorificira), veliča!
A sad se vraćam na bit političkog konteksta: preskočit ću političke postupke i izjave Zlatka Dalića i Luke Modrića (jer se isključivo o politici radi - zanemarimo, barem za trenutak nesumnjivo izvrsne domete dotične gospode u drugim domenama). Preskočit ću i izjavu Janice Kostelić, državne tajnice za sport, da o Thompsonu na dočeku nogometaša u Zagrebu “ne misli ništa”.
Naime, mnogo je veći skandal ponašanje predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja se prošli tjedan opet bavila Thompsonom, pjevačem „kojeg voli slušati“. Prethodno je u Jasenovcu nedvosmisleno osudila ustaški režim i ustvrdila kako su „mnogi Hrvati, poginuvši za slobodu i ljudskost, svrstali našu domovinu na ispravnu stranu povijesti“. Neki su se ponadali da je to znak da predsjednica mijenja politiku – da se odmiče od revizionizma i približava antifašizmu, kako joj, uostalom, i Ustav nalaže. No, KGK je trebalo samo dva dana da odustane od „novog kursa“.
Naime, u intervjuu za Deutsche Welle predsjednica je rekla da ne zna da je prije Thompson pjevao nekakve pjesme. Pa ona bi, kao prva osoba u državi, morala znati da je Thompson slavio konkretne ustaške zločine u Jasenovcu i Hercegovini! Zašto postoji predsjedničin Ured i svi njezini savjetnici? No, predsjednica se osvrnula na Thompsonovu pjesmu «Lijepa li si» te zaključila: „Apsolutno odbijam da nju netko karakterizira kao nacionalističku pjesmu i da je uperena protiv nekoga.” Volio bih da nas KGK poduči malo o zemljopisu – koja je to Herceg-Bosna u pjesmi spomenuta uz Dalmaciju, Liku, Zagorje itd.? Je li to negdje u Istri, ili je možda u Slavoniji, kod Našica ili u Požeškoj kotlini? Ili se ipak u toj pjesmi dovodi u pitanje integritet i suverenitet BiH?
Tko tu koga pravi majmunom? Imao je pravo Žarko Puhovski kad je nedavno zaključio da KGK ne zna tko joj glavu nosi.
Thompson ne treba više ništa ni pjevati ni govoriti. On je svoje rekao. Svoje je rekla i hrvatska politika, s najvišega mjesta, kad je branila tog slavitelja ustaških zločina. Ali, najgore od svega – sve su rekli i hrvatski građani, jer je jučer objavljeno da je nakon svih mogućih izjava i ponašanja na nogometnim utakmicama u Rusiji popularnost KGK u proteklih mjesec dana porasla 11 posto.
Kolinda raste u očima svojih glasača, ali pridonosi uneređivanju i primitiviziranju hrvatskog društva, od nas radi samozadovoljnu, samodovoljnu državicu na rubu EU, koju zapadni svijet marginalizira i smatra dijelom balkanskog polusvijeta.
Do boli je banalna, ali i istinita konstatacija da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje.
