Dubravka Ugrešić nije otjerana

Jedan od najvećih živućih svjetskih rusista, umirovljeni redoviti profesor Filozofskog fakulteta u Zagrebu Aleksandar Flaker u nekoliko je posljednjih mjeseci objavio dvije knjige.

Prvi dio osebujno pisanih memoara, pod nazivom “Autotopografija” (Durieux, 2009.), svojevrsna je kulturna, politička i privatna povijest i europeizma i Hrvatske, a drugi dio - za generacije studenata ne samo slavistike, nego i komparatistike, povijesti umjetnosti, kroatistike… – kultna je knjiga “Ruska avangarda” (Profil – Službeni glasnik, 2009.).

Dok ga 86 godina prisiljava da veći dio vremena provodi u kući, sve u Aleksandru Flakeru opire se mirovanju: piše drugi dio “Autotopografije”, tjedno se susreće s kolegama s Odsjeka, doduše ne više na fakultetu, nego u svojoj dnevnoj sobi, čita mlađe hrvatske pisce, rado bi pogledao predstavu “Kauboji” u Teatru Exit, kad predstava ne bi bila mjesecima unaprijed rasprodana…

“Autotopografija” je pisana jako osobnim stilom. Je li to prvi put da tako pišete?

- Uvijek mi je bio blizak osobni diskurs, a u posljednje vrijeme i u svojim sam se znanstvenim radovima pomalo oslobađao sveučilišno-profesorskog stila. Imao sam osjećaj staračke slobode! Sad konačno smijem! Nema više stotine fusnota, nastupam ja sam…

…uz pomoć fenomenalnog pamćenja, koje seže od vašeg prvog zavičaja, Bialystoka i Lódza u Poljskoj, gdje ste rođeni 1924., do Zagreba tridesetih i partizanskih dana, kad pronalazite novu domovinu.

- Poznato je da, kad čovjek ostari, sve se više sjeća mladih godina, a zaboravlja stare. Inače, u pisanju nisam koristio nikakve dokumente, osim što će potkraj druge knjige biti spomenut moj krsni list. Naime, do devete godine uopće me nisu krstili, no kad smo se selili u Zagreb, odlučeno je – dečko mora imati nekakav dokument.

I mnogo je bilo jednostavnije otići u Evangeličku crkvu, nego tražiti izvod iz matične knjige rođenih u Bialystoku. U Zagrebu sam kasnije završio evangeličku dvojezičnu pučku školu, na hrvatskom i njemačkom. Pokazalo se da je njemačka epizoda u mom životu produktivna – ne bih ja u ratu zarobio dva njemačka časnika da nisam znao njemački.

Evangelička vjera bila je vjera vaše obitelji po ocu.

- Krštenje je bilo poklon moje mame njezinoj svekrvi jer na vjenčanje mog oca i majke, koja je bila prisilno pravoslavka, njegova majka nije baš dobro gledala. Prvo dijete, moj brat, rođen je 1913. kad je Bialystok bio pod Rusijom i kršten je pravoslavno. Majčin otac, porijeklom Poljak, bio je carski časnik, i on je morao svoju djecu krstiti pravoslavno.

U Bialystoku je majka išla u zatvorenu školu za plemićke djevojke, i tako je u punoj svijesti da su njezini preci Poljaci, da joj je djed sudjelovao u poljskom ustanku, odradila 8 školskih godina, stekla nabolju moguću rusku naobrazbu. Na maturalnoj zabavi upoznala je mog tatu. Njegovi su bili tekstilni industrijalci. Eto, sad sam vam ispričao nešto dosad nepoznato.

U Zagreb ste se preselili pod okriljem velike ekonomske krize 1931. godine. Što se očekivalo?

- Vlasnik tvornice u Lódzu, u kojoj je radio moj otac, htio je uložiti kapital i pokazalo se da bi se to isplatilo u Oroslavju, u tvornici vunenih tkanina. Moj se otac ponudio da vodi posao, sretan i zadovoljan, s obzirom na to na krizu koja je zavladala u Lódzu. A tvornicu koju je moja obitelj imala u Bialystoku srušili su boljševici… Kriza je bila i u Hrvatskoj, ali otac je uspio.

Tko je na vas intelektualno najviše utjecao?

- Mama. Ona je bila stalno sa mnom, i u ratu propješačila najteže rute. Imala je književne interese, napamet je znala naslove iz ruske književnosti. Brat mi je maturirao u Lódzu, ja sam kao dijete upoznao ono što je on spremao iz poljske književnosti, Sienkiewicza, Mickiewicza… Bio sam radoznao, knjige su mi bile važne, za razliku od mojeg brata kojemu je motorbicikl bio glavni.

Vama je bio najvažniji – bicikl.

- Itekako!

U ljeto 1940. provezli ste rutu Kvarner-Dubrovnik, cijelu Crnu Goru, sve po makadamu, a i plivali ste od Korčule do Orebića...

- Bila je 1940. godina, Poljska je odavno pala, Nijemci su ulazili u Pariz, rat je bio tu. Nisam bio tako bedast da mislim kako neće doći u ove krajeve. To je bila sasvim racionalna odluka – ferije su, moraš ojačati, govorio sam samome sebi, ne možeš ovu zemlju gledati samo kroz prozor nekog hotela u Primorju ili Dalmaciji, nego je upoznati direktno, i spremiti se za ono što dolazi.

I dočekao sam rat spreman. Plivanje je, pak, bilo udvoje, s mojom djevojkom Verom, a to je onda puno lakše! Naime, za vrijeme svoje biciklističke ture upoznao sam Veru, koja je također putovala biciklom, i naše se poznanstvo produbilo.

Nastavili smo živjeti zajedno u Zagrebu, što nije bilo lako, jer je Vera bila Židovka. Kad je to u ratnom Zagrebu postalo nemoguće, u Redarstvenoj ispostavi Senj lupio sam u iskaznici na njezino ime žig, prilijepio fotografiju, odnio to u Zagreb i izveo je iz Zagreba u Senj, pa na Krk.

Što je bilo presudno za vaš odlazak u partizane?

- Nisam imao drugog izbora. Bio sam Poljak, pa iako je cijela obitelj primila hrvatsko državljanstvo, kao maturant, vojni obveznik, mogao sam ostati u Zagrebu, ali kakva je bila budućnost? Završiti negdje na istočnom frontu? Osim toga, od djetinjstva nadalje osjećao sam se Poljakom. Pucati na svoj narod, protiv svog uvjerenja? Ne, rekao sam. Došao sam u Senj koji je bio pod talijanskim policijskim i vojnim nadzorom, tzv. druga zona.

U Malinskoj sam dočekao partizane. Došao sam u Crikvenicu, činilo se da ću raditi kao politički radnik, ali nisu imali povjerenja u mene – otac mi je bio industrijalac u Zagrebu… I, hajde u brigadu! Nisam imao izbora, ali to je bilo na tragu mojih uvjerenja: ako je rat, ako sam ratnik - onda to treba biti protiv Hitlera i njemu pridružene vojske.

Prije odlaska u partizane snažno ste osjećali svoje poljaštvo. No, i tu je rat nešto promijenio…

- Za vrijeme rata jako sam se srodio s Primorjem i Gorskim kotarom, to se dobro vidi iz knjige. To je kraj koji nije upoznao ustaše. Talijani ih nisu pustili da ondje prave garnizone. Najbliži ustaški garnizoni bili su u Gospiću i Ogulinu. Nakon rata sam se počeo osjećati kao Hrvat. Jer, s vremenom sam se toliko “počakavio”, primio goranski način življenja, a to je uključivalo ljubav prema šumi, pejzažu, pješačenju…

Poznavao sam sve puteljke, doživljavao ih kao dio sebe. Drugo, naučio sam preživljavati uz minimum sredstava. Kraj je bio pasivan, dodatno iscrpljen ratom, ali uspijevao sam od seljaka dobiti malo krumpira, pa čak i s tavana malo šunke… To je bilo moguće kad su vas primali kao dio sebe, kao što je bio slučaj s mojim prijateljem sve do danas, Franjom Starčevićem.

Što je presudilo da baš ruska avangarda postane vaš glavni interes?

- Kad sam se upisivao na Filozofski fakultet, želja mi je bila polonistika, no tog smjera nije bilo. Slavistika je značila ruski jezik i književnost. Jezik sam mogao staviti za šešir, govorio sam ga od djetinjstva. Nisam doduše znao pisati ruski, ali naučio sam.

Za tri sam godine završio studij, a onda je došlo pitanje orijentacije, privlačili su me odnosi ruske i hrvatske književnosti. Postupno sam definirao što nikako ne želim – ne socijalistički realizam i ne realizam općenito. Socrealizam je bio nacionalna propaganda, a realizam je bio umnogome istražen.

Prirodno su se nametnule dvadesete godine i zabranjeni materijal, zatvoren u bibliotekama, istrgnute stranice iz časopisa gdje su se spominjali “heretici i sanjari”. Teškom sam mukom dolazio do slika, danas općepoznate slikare poput Maleviča nalazio sam u podrumima muzeja i galerija.

Koje je vaše najveće otkriće, što vam je bilo najzanimljivije?

- U književnosti, moje prvo i veliko otkriće bio je Majakovski, ali ne Majakovski iz sovjetskih udžbenika, nego kao autor najveće ljubavne poeme u ruskoj književnosti, kao satirik, komediograf, kao antibirokrat. Otkrio sam drugog Majakovskog i njegovu sudbinu sve do suicida. Majakovski mi je u književnosti bio najzanimljiviji, slikara je bilo više.

Moje osobno otkriće bio je Filonov, izvanredno zanimljiv, jako “ruski” slikar. Puno sam puta od Ministarstva kulture morao tražiti dozvolu da ga idem vidjeti u Lenjingrad, upućivali su me na muzeje Dostojevskog i Puškina umjesto toga, vraćali me natrag u Moskvu, vrlo bezobrazno… Kad sam na kraju sve dobio i fotografirao, na granici su mi, kako je to znalo biti, sve osvijetlili.

Jeste li uspjeli upoznati nekoga od tih umjetnika?

- Uvijek sam se klonio poznanstva s autorima. Fokusirao bih se na tekst, sliku, pa da vidimo što imamo. No, unatoč svemu, dosta sam sati proveo u Moskvi s Jurjem Olešom, uz dobar konjak u restauraciji Nacional, naočigled sviju, jer oko njega se uvijek skupljalo društvance koje nije vodilo nikakve političke razgovore, ali su se znali dobro našaliti i dobro popiti. Kasnije sam ga prevodio.

Zbližio sam se i s kustosom Ruskog književnog muzeja u Lenjingradu, Evgenijem Koftunom, koji mi je omogućio da pogledam sve što su imali duboko skriveno u podrumima. Doveo sam ga u Zagreb, gdje je sudjelovao na sjednicama Pojmovnika ruske avangarde. To su moje osobne veze, bez kojih ni moj rad ne bi bio kakav jest, kao ni bez moje velike upornosti.

Danas su to, zahvaljujući velikim dijelom i vama, općepoznate stvari. Zato u nedavno izišloj “Ruskoj avangardi 2” imate drugi rakurs…

- On se temelji na usporedbi s europskom književnošću. Inače, knjiga je odlično oblikovana, tehnički urednik Mihajlo Arsovski potrudio se slijediti matricu Ruske avangarde 1. Dvije je godine trajala izrada, oblikovanje knjige.

Imate li danas mogućnosti otkrivati što novo nastaje u ruskoj književnosti?

- Ne. Jednostavno sam došao do zaključka da postoji mlada generacija koja stalno putuje, nabavlja knjige i već ima interes upoznati nešto što je za mene prekasno. Ja radije čitam Antu Tomića.

Koga još od suvremenih hrvatskih književnika čitate?

- Mislim da svakoj književnosti treba jedan Ante Tomić. U svakoj književnosti postoje visovi, postoji podrum, smeće, i postoji ta srednja književnost. To je taj prodor koji je grupa FAK izvršila u hrvatskoj prozi i on se i danas drži, Ferić, Tomić, Jurica Pavičić, Edo Popović… Pazite, kad kažete “kvartovska literatura”, to već ukazuje da se sami žanrovi oblikuju negdje u “sredini”.

To nije književnost koja je pisana za superzahtjevnu čitateljsku publiku, neka ta publika po stoti put čita Krležu, neka čita vrhunske strane autore, ali tu smo i mi, “prosječni čitatelji”. Recimo, kazalište: jeste li imali sreću dobiti ulaznicu za “Kauboje” u Teatru Exit? Ni nećete, nema!

Sve je unaprijed prodano, iako traje tri sata. To je upravo to. Priznajem da je u HNK savršena predstava i veliki spektakl bila predstava “I konje ubijaju, zar ne”. Ali to nije to, to nije srednji tip teatra koji nam treba, kao što je recimo “U posjetu kod gospodina Greena”, s Perom Kvrgićem, u kojoj je gluma tako izvanredna da se tome ne možete oduprijeti. I to je smisao kazališta.

Čitate li ono što Dubravka Ugrešić, prije 90-ih vaša glavna suradnica na Pojmovniku, danas piše i objavljuje?

- Otkako je ostala u inozemstvu, ne. U pitanju su, s jedne strane, moji osobni odnosi, s druge činjenica da je ona namjerno napustila ovu sredinu. Ona nije protjerana, nitko je nije tjerao, otišla je na stipendiju u Berlin i tako je to počelo.

Počela je suradnju s njemačkim novinama i nakladnicima, a tek se sada pomalo vratila i ovamo. Ja joj želim svu sreću, ali mi smo se jednostavno razišli. Nisam bio spreman prihvatititi njenu publicistiku… Razišli smo se onoga trena kad je ona svoj publicistički posao shvatila kao svoj “rat” u inozemstvu, počela se reklamirati kao disident, emigrant…

Sad pišete drugi dio “Autotopografije”.

- Redoslijed je u prvoj knjizi kronološki. Druga knjiga bit će kronološka samo u jednom dijelu, onom koji se odnosi na moj studij i rad sve do mirovine, koji se zove “Universitas studiorum”. Druga tema u knjizi je Europa, s putovanja uglavnom vezanih za moja predavanja na europskim sveučilištima, a treća cjelina, spremna za tisak, su “Pisma u Ameriku”. To je moj doživljaj Amerike, sveučilišta na kojima sam predavao u više navrata, npr. na Yaleu.

Jesu li unutra, primjerice, i ’68. ili ’71., kao godine važne za Zagrebačko sveučilište?

- Naravno, taj blok čini najveći dio knjige. Sveučilišni život prikazan je kroz prizmu mene kao sudionika, bez želje da dajem sumarne političke ocjene. Recimo, ’68., na jednom velikom studentskom zboru, Inoslav Bešker i ja sastavljali smo rezoluciju tog zbora, on u ime studenata, ja u ime nastavnika.

BOGATA BIBLIOGRAFIJA

Dvadesetak knjiga

Aleksandar Flaker objavio je 20-ak knjiga, među kojima su i “Proza u trapericama”(1976.), “Stilske formacije” (1976.), ”Poetika osporavanja” (1982.), “Ruska avangarda” (1984.). Sastavio je više antologija i zbornika, među kojima “Heretici i sanjari” (1954.) i “Hrvatska književnost u europskom kontekstu” (s Viktorom Žmegačem, 1978.) “Pojmovnik ruske avangarde” (s Dubravkom Ugrešić, u devet svezaka, 1984.-1992.) i mnoge druge.