CIJEPANJE UNIJE

DVIJE EUROPE Zapad u strahu od novog konzervativizma Istoka

Bruxelles je zabrinut: od Baltika do Jadrana jačaju nacionalizmi i otpor liberalnom kapitalizmu, pravo na pobačaj dovodi se u pitanje, gej zajednica živi u strahu, a ekstremizam cvate. Jesu li zapadne vrijednosti zaista odbačene?
 Snimke: Reuters








Pariški Le Monde, koji formira stav francuske intelektualne elite, objavio je krajnje pesimističnu analizu političke scene Hrvatske nakon izbora, a ona ponovno iz zaborava vadi sliku koju su francuski mediji imali o Hrvatskoj na početku rata devedesetih. To je stav da se tu zemlju mora držati na distanci zbog gotovo urođene sklonosti ustaštvu. Za nekoliko mjeseci na kanalu Arte bit će emitiran dokumentarac berlinskog autora koji će slično opisati Hrvatsku, “kao mjesto gdje se slavi etničko čišćenje, a sezonski radnici održavaju na životu mašinu turizma koja pomaže da fašizam cvjeta”.

Kad si mala nacija na rubu velikog carstva, nikako se ne možeš izvući niti iz vlastitog živog blata, niti od toga kakvu percepciju o tebi imaju velike nacije. Hrvatska je devedesetih prošla kroz nekvalitetnu, kradljivu tranziciju koja je rezultirala klijentelističkom verzijom postsocijalizma koji se nije još realizirao kao moderni kapitalizam. Većina ljevice u Hrvatskoj kritizira taj klijentelizam sui generis kao neoliberalni kapitalizam, iako se od liberalizma kod nas ništa nije vidjelo. Dakle, predmet kritike nije artikuliran i definiran, nego se koristi paket pojmova koji omogućuje da se u njih kanalizira frustracija. Ljevica je, organizirana oko SDP-a, nakon osam godina vodstva Zorana Milanovića smušena i na rubu samourušavanja, a Milanovićevu vrlo lošu politiku na razini EU tek treba analizirati. Dovoljno je reći da u Bruxellesu u kolektivnoj memoriji europskih institucija još nije zamro šok od toga kako se Hrvatska legitimirala nakon što je Milanović po hitnom postupku ishodovao Lex Perković. U Bruxellesu je moneta vjerodostojnost, a takvima smo se propustili, prilikom ulaska u veliki svijet, pokazati. Da bi neutralizirao taj dojam, i da se ponovno afirmira na europskoj sceni, bivši premijer je isprovocirao društvenu podjelu i polarizaciju oko ćiriličnih natpisa u Vukovaru.

Sada kad smo u Europskoj uniji, partneri dubinski analiziraju jedni druge i – da se izrazimo starim socijalističkim pojmovima – upućuju jedni drugima konstruktivne i drugarske kritike. Ovo o Hrvatskoj i Milanovićevoj vladi ionako je više-manje poznato u Bruxellesu i glavnim gradovima članica Unije.

No, nepoznato im je s čime će nastupiti nova Vlada, kako ekonomski, tako da čekaju proračun, ali i ideološki. Jako je puno upita u vezi s tim što zapravo hoće skupina veterana koje zovemo branitelji, i koliki je njihov utjecaj. Ako pitaju mene, odgovaram što mislim, a to je da su branitelji u situaciji očaja i praznine jer je njihov životni scenarij ispunjen, a to što vide pred sobom ne odgovara slici koju su prije imali pred sobom.

Odatle, kako ja to vidim, slijedi iracionalnost nekih zahtjeva koje ispostavljaju cjelini društva. Dakako, branitelji su i vrlo različita populacija, a ovaj vidljivi dio, nekada i namjerno, da bi se psihološki olakšala provokacija, smješta sebe u krajnju desnicu.

E, to je ideološki izazov za novu vlast i to je pitanje koje se postavlja – kako misle to riješiti? Vjerojatno na način na koji Nicolas Sarkozy misli neutralizirati krajnju desnicu Nacionalne fronte u Francuskoj. Tamo su Marine Le Pen i njena 26-godišnja nećakinja Marion Maréchal zapasale 28 posto biračkog tijela, oko sedam milijuna birača. Njihov program je kontradiktoran, često baš glup, a ponekad očigledno apsurdan.

Francuzi neće glasati za izlazak iz EU ili eurozone, kao što traži Marine Le Pen, ali poručuju da žele prepisivanje dijela njihove političke ideologije u ono što je dosad bila politika desnog centra. Kako je Francuska iskusna i velika demokracija, oni će nekako uspjeti akomodirati i te elemente, ali cijena će biti vrlo visoka. Cijelo francusko društvo će se pomaknuti udesno, ne samo desni centar nego i lijevi centar, ali politička scena bit će uzavrela.

U cijeloj Europi vidljiv je veliki pomak udesno. Što je prije bilo nezamislivo, sad kao da postaje normalno. Pogledajmo, na primjer, fantastično brzu radikalizaciju – doduše vrlo malih dijelova političke scene – u Njemačkoj. Neki političari iz stranke AfD (Alternative für Deutschland) pozvali su Bundeswehr da puca na izbjeglice na granici!

Prije pet, deset, petnaest godina jedva su se usuđivali slati njemačke vojnike u mirovne misije, a sad – pucajte. I najednom je to – pucajte – iako je isti tren bilo odbačeno, ipak postalo politički prijedlog. Strašno.

Sve je to razumljivo. Francuska i Njemačka u svakom su pogledu velike nacije, golemo je to more od 60 ili 70 milijuna ljudi. No, i njihovu javnost zanima što se politički i ideološki događa s briselskim blokom zemalja.

Je li krajnja desnica u Zapadnoj Europi prihvatljivija ili atraktivnija od ekstremizama u Istočnoj i Srednjoj Europi? Nema sumnje, nije. O tome postoji opće slaganje. Ne postoji samo u vezi s time kako da se ona neutralizira, tako da se napravi neprobojni sanitarni kordon, kao u Belgiji, ili preuzimanjem koliko-toliko prihvatljivog dijela agende.

Intenzivan je fokus sada na Istočnoj i Srednjoj Europi jer je svojevrsna konzervativna revolucija koja se odvija od Baltika preko Crnog do Jadranskog mora Zapadnoj Europi nelagodna.

U Britaniji najdesnija demokratska stranka, UKIP, a to je nacionalistička i independentistička desnica Nigela Faragea, prihvaća i gej prava i sva prava žena u javnosti. Marine Le Pen u Francuskoj naziva pravo na abortus “genocidom Francuza”, ali ne govori da će ga zabraniti. Ne usudi se. Što se tiče gej populacije, jedan njezin značajan segment glasa za Marine Le Pen, pa čak se kao njezin pristalica izjasnio i mladić koji je izabran za najzgodnijeg geja i čija je slika izašla na naslovnici jako prodavanog i utjecajnog gej magazina Tetu, koji uz to donosi i ozbiljne društvene teme. Komplicirano je sad objašnjavati zašto (zato što je šovinizam prema strancima jači od drugih elemenata identiteta), ali jasno je da je desnica, i to krajnja, prodrla i u taj segment, iako je upravo ljevica osigurala ljudska prava gej populaciji.

Krajnja desnica u Zapadnoj Europi okuplja se uglavnom na projektu mržnje prema strancima, dok su pokreti nostalgije za nacizmom brojčano nevažni. Mržnja prema Arapima, ipak, takva je da podsjeća na mržnju prema Židovima tridesetih godina, uoči Drugog svjetskog rata, i to se vidi i u Francuskoj, i u Belgiji, Nizozemskoj, Danskoj ili Švedskoj. Rađa se golema nelagoda u cijelom društvu tih zemalja – jer su svi u EU, ali baš svi, i oni koji su veliki i kulturni i oni koji su mali i zaostali, krvavih ruku kad je u pitanju Drugi svjetski rat i židovstvo. Ali, baš svi, a rijetko je tko odradio tu krivnju, svakako nisu Francuzi ni Austrijanci, niti Nizozemci, gdje su antiimigracijski marševi jaki.

No, isto tako partije centra, pogotovo ljevice, odbijale su rješavati probleme koje je njihova izborna baza doživljavala kao stvarne. Umjesto o nezaposlenosti i o strahovitoj konkurenciji za slabo plaćena radna mjesta između autohtonog stanovništva i stranaca, institucionalna ljevica bavila se temama koje zanimaju njihove elite. I sad je isto tako, a događa se u vrijeme velikog raslojavanja na bogate i siromašne, u vrijeme kad mali ljudi ispadaju iz političkih procesa kao nevažni i imaju dojam da ne mogu promijeniti ništa, kad velike stranke bez obzira na rezultat izbora uvijek zadržavaju i zbrinjavaju istu elitu, vrijeme kad se socijalna država runi, i kad je novca sve manje, a kad se sigurnosne prijetnje konkretiziraju.

Kao što je vajmarska Njemačka bila preslaba i previše razjedinjena, a premrežena u sebi kontradiktornim interesima, u kojoj je politički centar bio odvojen od naroda, tako je danas slaba i Unija. Također je zabrinjavajuće da vajmarsku Njemačku nitko nije dovoljno volio da bi se za nju stvarno zauzeo.

Europa, današnja Unija, ima mnogo više pristalica i zagovornika nego vajmarska Njemačka i to će je, vjerojatno, izvući.

Ali, do tada, Zapadna Europa će s nedovoljnim razumijevanjem gledati na politički razvoj u Istočnoj Europi. U toj, često površnoj kritici dio je i šovinizma Zapada prema Istoku. Čak niti Poljska, ta mnogoljudna, kulturna zemlja, koja je bila jedna od četiri članice EU koja je mirno prebrodila ekonomsku i financijsku krizu, nije do kraja prihvaćena. To se vidjelo u tome kako joj je oteto vodstvo u artikuliranju sveeuropske politike prema Ukrajini. To je Poljake oneraspoložilo, iako je istina da i oni koji su im skloni misle da tu šansu da se pokažu kao lideri Poljaci nisu dobro iskoristili.

Lijevi centar u Poljskoj odlično je ekonomski vodio zemlju, ali ono što je smetalo jest stara boljka u toj zemlji, a to je odvojenost vlasti od naroda. Lijeve elite ponašaju se kao da su nastavak šljahte, poljskoga plemstva, i taj ih je snobizam koštao rezultata na izborima.

Nova vlast predsjednika Kaczynskog kaže da se ugledaju na konzervativnu Veliku Britaniju, ali povjesničar moderne Poljske, Timothy Garton Ash, kaže da to nije točno, i da Stranka prava i pravde ruši potporne stubove još uvijek mlade poljske demokracije. Ash ne dovodi u pitanje želju birača da biraju katolički konzervativizam, nego nastojanje da se neutraliziraju Ustavni sud i mediji.

Problem je, piše Ash u komentaru poljske situacije, što Britanija i Poljska nisu slične. “Na čelu Velike Britanije je besprijekorno neutralni poglavar, pravosuđe je neustrašivo u svojoj nezavisnosti, javni medijski servis je BBC, javna uprava je visoko profesionalna, a kultura javne debate je jaka i otporna.”

“E, sad zamislite da je na čelu Velike Britanije umjesto kraljice Nigel Farage, da se glavni urednik Daily Maila postavi da upravlja BBC-jem, a kolumnisti Daily Maila postanu glavni diplomati Foreign Officea...” To se dogodilo u Poljskoj, konstatirao je Ash, koji tu zemlju izvrsno poznaje.

U tome je sadržan i razlog omalovažavajućeg tona koji velike zemlje imaju prema nama malima. Nije, dakle, njima problem koga se bira, hoće li se u istočnoeuropskim i srednjoeuropskim zemljama po cijeli dan ići na mise i plesati folklor, nego kakve su naše institucije.

Kad navode kako su se Kaczynski i Viktor Orban sastali i nasamo razgovarali više od pet sati, odmah nakon što je na parlamentarnim izborima pobijedila Stranka prava i pravde, onda ih brine što će biti s centralnom bankom, pravosuđem i medijima.

Što se tiče Hrvatske, nisu imali dobro mišljenje o nezavisnosti pravosuđa pod Milanovićem, tako da to stvara još jaču nelagodu.

U Istočnoj i Srednjoj Europi glasači desnice osjećaju i nelagodu prema elitističkim vrijednostima što dolaze s mjesta koja osjećaju udaljenima. To je Bruxelles, gdje se smještaju “uhljebi”, ali na europskoj razini, još višoj od hrvatskih parazita, ali i općenito Zapad. To je ono što prepoznaju zapadnoeuropski promatrači u zemljama Srednje Europe: gej parade nisu narodno veselje kao u Amsterdamu ili Bruxellesu, nego se mučno probijaju. Pravo na abortus dolazi u pitanje, i to nakon što su to pravo žene desetljećima uživale do mjere da misle da je neotuđivo, i čini im se nevjerojatno da bi država odlučivala o njihovu tijelu.

Sve što je vezano uz naciju, etnicitet, na pijedestalu je, a to nije običaj na Zapadu. Manje istočnoeuropske i srednjoeuropske zemlje muči dojam da su postale prirepci velikog a licemjernog kapitalizma. Mali čovjek ne vidi svoje mjesto u podjeli karata, i u Istočnoj Europi zatvara se u nacionalne granice. To se vidi ne samo tamo gdje su na vlasti političari desnice, nego i ljevice, kao u Slovačkoj. Socijalist Robert Fico jedan je od onih koji izazivaju pravu nelagodu vrlo zaostalim stavovima o strancima u EU. Slično je u Češkoj – to su zemlje gdje vlada izrazito populistička ljevica, takva da im ne treba pomak prema konzervativizmu.

Možda je takav zaokret htio postići i Zoran Milanović u predizbornoj kampanji kad se okrenuo retorici (o Srbima) kakvu koristi krajnja desnica Zapadna Europa misli da poznaje Istočnu Europu, i u analizama se zaustavljaju na povratku vrijednostima sela i malih zajednica, za koje ne razumiju da predstavljaju bijeg od straha od promjena, koje se naslućuju i na koje nemaju utjecaja. U stvarnosti, ne odbacuje samo Istočna i Srednja Europa “vrijednosti Zapada” nego se one, pogotovo u nižim klasama, odbacuju i u Zapadnoj Europi. Elite iz većine stranaka centra teže modernizaciji i kapitalizmu, ali narod se toga boji, odbija modernizaciju, i traži od političara da im pruže tradicionalizam i obrambeni konzervativizam.

Ustvari, Hrvatska u tome svemu, u toj slici, ne stoji najgore, odnosno bolja je od onog kako nas opisuju, srećom. Zahvaljujući tome što je Zoran Milanović stalno nešto prkosio Bruxellesu i omalovažavao ga, nova Vlada može biti proeuropska a građani natpolovično i dalje imaju, kao i Poljaci, pozitivan stav prema Europskoj uniji. To je, u sjajnom govoru u varšavskom Institutu za međunarodne odnose, rekla i Kolinda Grabar-Kitarović. Tamo je ponovo govorila o inicijativi suradnje od Baltika preko Crnog mora do Jadrana, suradnji sjevernih i jadranskih luka, željezničkoj infrastrukturi, želji da razmjena iz Azije ide putovima Istočne i Srednje Europe, odnosno zemljama od Baltika preko Crnog mora do Jadrana. U svemu ta je inicijativa, za koju je naglasila da je platforma suradnje tih zemalja, izvanredno zanimljiva i dobro prezentirana. Po mome mišljenju i neophodna, jer ovo je kontekst: ideološka nesigurnost i kriza vrijednosti tresu Europu, ulazak migranata – iako Europi treba radna snaga te se objektivno ne radi o velikom broju – nije dobro pripremljen u samoj jezgri Europe. Građani, narodi sve su ojađeniji nerazumijevanjem elita, rastom nejednakosti te padaju u društvenu regresiju. Govori se o novoj ekonomskoj krizi. Ovo nije naš najsvjetliji trenutak u povijesti. Netko u svemu tome treba imati ideju suradnje jer to je temelj europske ideje, pa ako možemo biti dio toga, samo je pozitivno.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 03:43