GLOBUS OTKRIVA SRAMOTNU ISTINU KOJU MINISTARSTVO FINANCIJA SKRIVA OD JAVNOSTI: Zašto strani ulagači zaobilaze Hrvatsku

Evo kako poslovanje u Hrvatskoj izgleda stranim investitorima.

Prvo pogledaju podatke iz izvješća Doing Business. Sve ih otamo zanima: i brzina vađenja građevinske dozvole, i broj procedura, i dobivanje kredita, i rješavanje trgovinskih sporova.

Na jedno su posebno osjetljivi.

Plaćanje poreza.

Ne isključivo zato što bi ih zanimalo da državi ostave što manje novca, nego zato da procijene poreznu politiku države u koju bi ulagali.

Koliko se često mijenjaju porezni propisi?

Kako to utječe na računovodstvo firme?

Hoće li im za tumačenje tih silnih zakona biti potrebno zaposliti kakvog dodatnog birokrata?

Hoće li za njega svaki mjesec morati po novim stopama obračunavati doprinose za zdravstveno osiguranje?

I kako će im, za Boga miloga, izgledati cost benefit računica ako je država sklona čestim zakonskim izmjenama?

E pa, kad je u pitanju Hrvatska, gore od nas gotovo da nisu mogli izabrati. Tih je izmjena – a samo rijetke su smislene – toliko često da je Porezna uprava Ministarstva financija morala zadužiti Institut za javne financije da im vodi bazu poreznih izmjena, sve ih lijepo popiše i prati po godinama, bilježi u Excell tablicama i drži što je moguće dalje od javnosti, kako se ne bismo dodatno sramotili pred ionako rijetkim ulagačima.

Globus je prvi uspio zaviriti u tu famoznu bazu podataka i dobiti od Porezne uprave na uvid nekoliko popisa poreznih izmjena kroz proteklih 20-ak godina, uglavnom onih koje ujedno imaju i najveći utjecaj na poslovanje gospodarstvenika.

Zatražili smo tako sljedeće: da nam poreznici dostave popis svih izmjena poreznih oblika – i stopa, i osnovica, i oslobođenja poreza – donesenih u perodu od 1994. godine do danas, a koje su se odnosile na četiri najvažnija poreza: porez na dobit, porez na dohodak, porez na doprinose i PDV.

Vrlo brzo iz Službe za odnose s javnošću zagrebačke Porezne uprave počele su stizati papirnate “plahte”: popisi svih zabilježenih promjena poreznih oblika po tražene četiri osnove, a kojih je koz protekla dva desetljeća – i u razdobljima krize kao i razdobljima prividnog blagostanja – bilo gotovo više nego upita stranih investitora.

Tablica izmjena Poreza na dohodak stigla je na pet komada papira, PDV zauzeo je još toliko, izmjene stopa i osnovica za obračunavanje doprinosa stisle su se na dvije stranice, a porez na dobit bilo je teško izbrojiti. Sve skupa – bio je to popis od okruglih 200 izmjena kompletnih zakona ili samo dijelova zakona, od čega se najveći broj izmjena odnosio na Porez na dohodak (njih čak 62), zatim slijede doprinosi s 56 izmjena osnovice ili stopa za njihov obračun, tu je i PDV s 32 izmjene te porez na dobit kod kojeg se u olakšice i stope zadiralo čak 50 puta.

Evo samo nekih banalnih primjera iz tih popisa.

Stopa doprinosa za mirovinsko osiguranje iz plaće 1994. godine iznosila je 13,50 posto, već je sljedeće pala na 12,75 posto, 1998. izmijenili su je na 10,75 posto, a tako je ostalo sve do 2003. kad ona raste na 20 posto, koliko iznosi i danas.

Posebno su onda zanimljive izmjene stopa doprinosa na plaću za zdravstveno osiguranje.

Prvo je ona 1994. godine iznosila 7,50 posto, godinu kasnije smanjili su je na 7 posto, od 1. veljače 1998. narasla je na 9 posto, od lipnja 2001. godine sada već iznosi 7 posto, onda se 2002. godine na nju još obračunava 0,47 posto, između 2003. i 2004 godine obračunava se po formuli 15 posto plus 0,5 posto – i tako ostaje sve do današnjeg dana.

Naizgled banalno – ali ako si investitor koji u detalje želi planirati koliko će u narednih pet godina u Hrvatskoj morati izdvajati za doprinose radnika – nije baš laka računica, posebno ako zapošljavaš i do nekoliko stotina ljudi.

Hrvatska praksa tako pokazuje da će ti država, u prosjeku, poreznu politiku samo u ova četiri segmenta – PDV-a, poreza na dobit, poreza no dohodak i poreza na doprinose – mijenjati najmanje deset puta godišnje, dakle umalo svaki mjesec, što nikako ne ide u prilog konzistentnoj poreznoj politici.

Pritom treba imati na umu da ovdje govorimo o minimumu minimuma poreznih izmjena, jer u računicu nismo uključili sve one promjene koje se odnose na carine, trošarine i brojne druge elemente koji itekako zanimaju investitore.

Kako je za Globus pojasnio profesor s Ekonomskog fakulteta i stručnjak za porezne sustave Hrvoje Šimović, ne postoji neki jednoznačni odgovor na pitanje što je to konzistentna porezna politika neke zemlje – odnosno koliko izmjena je malo, a koliko previše za normalno poslovanje investitora.

“No, činjenica jest da je kod nas kroz povijest bilo dosta poreznih izmjena, posebno kad su u pitanju porez na dodanu vrijednost i porez na dohodak. Ovo posljednje tu je prednjačilo, uglavnom kroz izmjene poreznih razreda, a koje su potom na sebe vukle i izmjene poreznih stopa i osobnog odbitka. No, najveći problem uglavnom je uvijek ležao u tome što se zakonskim izmjenama rijetko išlo u stvarne, suštinske porezne izmjene, a češće u puke kozmetičke zahvate koji nisu imali pozitivan efekt na domaću poreznu politiku”, smatra Šimović koji je na temu reforme i izmjena poreza na dohodak 2012. godine objavio i znanstveni rad.

Priča je pritom naravno varirala od vlade do vlade, a podaci koje je Globus dobio od Porezne uprave pokazali su da su lijeve i desne vlade u pravilu poreze tretirale u skladu s lijevim i desnim ekonomskim doktrinama.

Odnosno – lijevi su oko poreza prtljali znatno više nego desni, u čemu posebno prednjači Vlada Zorana Milanovića. Prema Globusovu izračunu, u vrijeme kad su funkciju ministra financija obnašali Slavko Linić i Boris Lalovac, u ova četiri poreza zadiralo se u prosjeku 13,4 puta godišnje – dakle češće od jednom mjesečno otkako je na vlast potkraj 2011. godine stupila SDP-ova Kukuriku-koalicija.

To prozlazi iz činjenice da su tijekom 2012., 2013., 2014. i do sredine lipnja 2015. godine odradili sve skupa 47 izmjena zakona ili djelova zakona, od čega najviše po pitanju dohotka koji se u tri i pol godine mijenjao u 26 elemenata. No, i Vlada Ivice Račana bila je sklona izmjenama: tada se, prema Globusovim računicama, u zakone i dijelove zakona zadiralo u prosjeku 10,25 puta godišnje, gotovo dvostruko češće nego što je to bilo uobičajeno činiti u godinama koje su prethodile. HDZ-ove vlade u periodu između 1994. i 2000. godine, naime, zakonskim su se s izmjenama u prosjeku bavile 6,7 puta na godinu, a nešto češće se to činilo u vrijeme kad su zemljom upravljali Ivo Sanader i Jadranka Kosor, kad su se zakoni i dijelovi zakoni mijenjali 8,4 puta na godinu.

Ipak, Šimović ističe kako porezne izmjene socijaldemokratskih vlada ne bi olako dovodio u vezu s lijevim ekonomskim dok trinama.

“Prije bih rekao da je to moguće bila posljedica nestabilnih vlada, onih koje su bile sastavljene od većeg broja koalicijskih partnera kad se u pravilu teže usuglasiti oko porezne politike i kad ste često prisiljeni u poreze zadirati i zbog različitih političkih interesa”, kaže Šimović, dodajući pritom kako kod izmjena zakona često nije presudna izmjena sama po sebi, nego i vrijeme kad se ona dogodila.

“Nažalost, kod nas se izmjene često odrađuju krajem kalendarske godine, a počinju vrijediti s njenim početkom pa često nema dovoljno vremena za prilagodbe niti njihova tumačenja”, zaključuje Šimović.

Predsjednik Udruge poreznih obveznika Lipa Davor Huić nešto je oštriji u kritiziranju čestih poreznih izmjena.

“U većini starih europskih demokracija porezni sustav se ne mijenja niti približno toliko često kao u Hrvatskoj. Dapače, izmjene ključnih poreznih stopa su izuzetno rijetke i rade se kroz unaprijed osmišljene i planirane reforme, poput one koju je Njemačka provela prije 10-ak godina, uz jasne najave, javne debate, transparentno donošenje... U nekim zemljama poput Velike Britanije postoji obaveza da zakonodavac promjene regulatornog okvira najavi puno prije donošenja te da te promjene stupaju na snagu jednom ili dva puta godišnje, uvijek u isto vrijeme i u paketu”, napominje Huić te ilustrira to na jednom primjeru.

Vlada je, tvrdi, samo 2014. godine donijela 138 novih zakona od kojih je samo njih osam doneseno na način kako to predviđa Europska direktiva.

“Hrvatskoj treba značajno olabavljivanje regulatornog okvira. Poslovanje treba napraviti jednostavnijim, a poštovanje zakonskog okvira jeftinijim te smanjiti šumu propisa i potrebu za arbitražom. To je osobito važno za razvoj malog i srednjeg poduzetništva, dakle kompanija koje nemaju resurse za pažljivo praćenje i analizu kompleksnog zakonskog okvira”, završava Huić.

U suprotnom – možda će usluge instituta, osim Porezne uprave, uskoro morati tražiti i siroti obrtnici.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: