GLOBUSOV POLITOLOŠKI TIM ANALIZIRA: TKO ĆE U VLADI IMATI NAJVEĆU MOĆ Osam teških pitanja o premijeru stručnjaku

Tihomir Orešković tehnokrat je bez političkih kompetencija i iskustva. Tomislav Karamarko političar je bez ekonomskih kompetencija i gospodarskog iskustva.

Prvi bi trebao biti premijer i glavni Vladin ekonomist. Drugi bi trebao biti njegov zamjenik i, valjda, glavni Vladin političar.

Pojednostavljeno, tako su javnosti predstavljene uloge dvojice najvažnijih ljudi buduće izvršne vlasti. To bi značilo da će Hrvatska imati u praksi dvije Vlade, političku i ekonomsku. Političku će voditi Karamarko i Božo Petrov, a ekonomsku Orešković i odabrani tehnokrati.

Većina analitičara upozorava da Vlada koju ne sjedinjuje jaka politička figura s uvjerljivim političkim programom (a to znači i ideologijom) nema potrebnu stabilnost za donošenje i provođenje odluka, pogotovu velikih reformskih programa. No Karamarko i Petrov sastavit će upravo takvu Vladu.

Karamarko možda nalazi uporište za taj model u Tuđmanovoj eri. Vlada s tehnokratskim premijerima normalno je funkcionirala gotovo cijelo desetljeće, od 1991. do 2000., od Franje Gregurića i Hrvoja Šarinića preko Nikice Valentića do Zlatka Mateše. Sva četvorica bili su tzv. tehnomenadžeri. (Samo su 1990./91. prva dvojica premijera, Stipe Mesić i Josip Manolić, bili izrazito političke figure.) Pravi, politički “premijer” 90-ih bio je Franjo Tuđman, a predsjednici Vlade bili su, uvjetno rečeno, gospodarski premijeri. U to doba Hrvatska je imala polupredsjednički sustav, u kojem je predsjednik Republike bio glavni kreator državne politike, a Vlada je bila operativno tijelo za provođenje predsjednikovih odluka, zamisli, pa i zapovijedi.

No od ustavnih promjena početkom prošlog desetljeća, kad je polupredsjednički sustav zamijenjen parlamentarnim, promijenila se i ravnoteža moći. Glavni kreator državne politike postaje predsjednik Vlade. I, zaista, od tada premijeri više nisu tehnokrati, kao što su bili 90-ih, nego odreda političari s jakim stranačkim podrijetlom i izbornom potvrdom (Račan, Sanader, Jadranka Kosor, Milanović).

Kakvi su onda izgledi da sad Karamarko pokuša primijeniti Tuđmanov način – da on, kao premijerov zamjenik, upravlja političkim procesima (zajedno s Petrovom), a premijeru tehnomenadžeru Oreškoviću prepusti gospodarstvo i financije?

Karamarko nema ni Tuđmanove ovlasti niti Tuđmanovu političku snagu. A ne može računati ni na to da će Orešković sve vrijeme prihvaćati njegove političke smjernice; u jednome času tehnomenadžerski premijer morat će se ideološki profilirati i pokazati da ima i političku osobnost, da razumije najšire društvene procese, da može rješavati pitanja u rasponu od gradnje nizinske pruge Rijeka – Zagreb do sređivanja međunacionalnih odnosa u Vukovaru. Ukratko, morat će od “stručnog” premijera postati politički stručnjak.

No, dok se to ne dogodi (ako se uopće dogodi), Hrvatska će imati neku vrstu dvostruke Vlade – Oreškovićevu ekonomsku i Karamarko-Petrovljevu političku.

Koliko dugo takva, mehanički rascijepljena, izvršna vlast može funkcionirati? Na ova pitanja odgovaraju ugledni politolozi s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu dr. sc. Višeslav Raos, viši asistent, prof. dr. sc. Zdravko Petak, redoviti profesor, te izvanredni profesor dr. sc. Berto Šalaj.

Hoće li nova Vlada u praksi biti funkcionalno razdvojena na političku i ekonomsku, na idejno-ideološko i tehnokratsko krilo? Hoćemo li u stvarnosti imati dva premijera, jednoga za ekonomiju, a drugoga za politiku?

RAOS: Postavlja se pitanje, gdje će se donositi odluke – u užem kabinetu Vlade ili pak na stranačkim tijelima. S obzirom na dinamiku između Karamarka i Petrova, mogli bismo, uvjetno rečeno, imati ne dva, već tri premijera. Mislim da na dulji rok nije moguće posvema razdvojiti ove dvije dimenzije koje spominjete.

PETAK: Moguće je da se to dogodi, ali nije uobičajeno. Svaka Vlada mora prvo raditi na usmjeravanju politike, zatim mora odrediti strateški okvir djelovanja, a pitanje je je li normalno da imate situaciju da strateški smjer vodi jedan čovjek, a, primjerice, sigurnosni drugi čovjek, a onda kažete da premijer ne odgovara za ovo drugo pitanje. Tu imamo problem i nije mi jasno kako bi to moglo funkcionirati u svakom segmentu politike, bilo socijalne, politike klasičnih državnih resora, ekonomske ili sektorske politike. Ne mislim da Vlada može dobro funkcionirati ako ključan čovjek u svim tim segmentima nema zadnju riječ. Kod tog strateškog određivanja ključno je da premijer kaže nešto o odnosima sa Srbijom ili o tome kako rješavati problem s izbjeglicama. Drugi je moment operativno bitniji i tiče se koordinacije među ministarstvima, zatim kakva će biti eskpertiza te Vlade, čije će smjernice slijediti ministri: Oreškovićeve, ili Karmarkove i Petrovljeve? Hrvatski novum bi bio da neka ministarstva usklađuju zakone s Oreškovićem, a druga s Petrovom ili Karamarkom.

ŠALAJ: Jako je nezahvalno prognozirati budući politički razvoj Hrvatske i djelovanje Vlade HDZ-a i Mosta s obzirom na to da je riječ o političkom eksperimintu kakav se rijetko viđa u suvremenim demokratskim državama. Mislim da ćemo imati dva premijera, ali ne na ovaj način kako je ovdje predstavljeno, nego u smislu da ćemo imati jednog formalnog premijera, što će biti Orešković, koji će se u praksi baviti uglavnom financijama i gospodarstvom, te jednog stvarnog premijera, Karamarka, koji će voditi računa o tome da HDZ provodi svoj program kakav god bio.

Može li funkcionirati, barem privremeno, Vlada u kojoj je premijer ekonomski stručnjak, ali nije glavni kreator državne politike?

RAOS: Ako premijer nije glavni kreator državne politike, onda barem mora slijediti vrlo jasan, i vremenski definiran – to je nešto na čemu, uostalom, Most inzistira – plan mjera i politika te biti spreman odstupiti ako mu se onemogući provođenje tog plana zbog unutarkoalicijskih obračuna.

PETAK: Neko vrijeme može funkcionirati dok ne dođe do ozbiljnog političkog prijepora oko javne politike, nečega što će izazvati bitne političke sukobe koji onda mogu dovesti do određenih političkih pregrupiranja u parlamentu. Ključno za održivost takve vlade jest što će biti temeljna politika obuzdavanja rasta javnog duga i hoće li to međusobno usuglasiti. Po nekoj logici političke inercije, takva Vlada može trajati neko vrijeme, ako bi se postigla suglasnost.

ŠALAJ: Može trajati privremeno i sve činjenice idu u tom smjeru da će joj se izglasati povjerenje u Saboru i da će početi s radom, ali će se brzo postaviti pitanje ima li Orešković želje i volje da postane nešto više od ministra gospodarstva i financija. Očito da on sada nije glavni kreator državne politike i to vidimo u ovom procesu sastavljanja Vlade. U velikoj mjeri će sudbina Vlade ovisiti o njegovu pozicioniranju, odnosno o odnosu Orešković – Karamarko, u kojoj mjeri će Orešković pokušati uozbiljiti tu poziciju premijera, ili će bez borbe prihvatiti da je formalno na toj poziciji, a da stvarne odluke donosi Karamarko. Ne mogu procijeniti hoće li se on etablirati ili će se predati.

Je li moguće u Vladi gospodarska i financijska pitanja odvojiti od političkih i rješavati zasebno? Ima li takvih primjera u drugim europskim državama?

RAOS: Svakako postoje primjeri drugih europskih zemalja u kojima je centar moći kod predsjednika stranke, a ne kod predsjednika Vlade – primjerice nova poljska Vlada tako funkcionira. Sva pitanja kojima se bavi Vlada politička su, tako da po definiciji nije moguća takva odvojenost. Međutim, moguće je zamisliti da u koalicijskoj Vladi jedan partner pokriva gospodarske resore, a drugi ostale. Međutim, kod nas je novum da imamo nestranačkog premijera kojeg podupire parlamentarna većina sastavljena od široke koalicije u kojoj participira jedna velika i pregršt malih stranaka, te od jedne liste koja je u sebi također zapravo koalicija stranaka i nestranačkih lista.

PETAK: Vlada ne može biti djelotvorna ako premijer ne odlučuje o svim pitanjima, od sigurnosti granice do deficita. Bitno je i na koji će način o tim politikama razgovarati sa zainteresiranom javnošću, sindikatima, udrugama. U preslikama svih europskih vlada koje sam proučavao, od Njemačke, Poljske, Nizozemske, logika je uvijek bila da premijer donosi ključne odluke.

ŠALAJ: To nije moguće jer su financijska i gospodarska pitanja primarno politička, a tek sekundardno stručna. Sva pitanja vezana uz gospodarstvo proizlaze iz političkih odluka, kao što je primjerice pitanje smanjenja plaća u javnom sektoru, ukidanja sustava potpunog besplatnog zdravstva, privatizacije državnih tvrtki. Tu treba donijeti niz političkih odluka. U demokratskim državama politika je uvijek ispred ekonomije.

Hoće li Tihomir Orešković, kad postane premijer, biti prisiljen da se u hodu “politizira”, da prođe neku vrstu ubrzanog tečaja političkog “osposobljavanja”, da bi mogao biti potpuni premijer?

RAOS: Ako želi biti uspješan, neće moći ignorirati pitanja i sadržaje koji izlaze iz uskog gospodarskog okvira. Jedino ako sam nema želju tek kratkoročno stabilizirati javne financije i onda se povući. No, prema dosadašnjim istupima, čini se da on namjerava odraditi cijeli mandat.

PETAK: Apsolutno, jer bitna stvar vladavine nije samo strateški kapacitet nego i kako komunicirati politiku, s jedne strane biračima, a onda i sa zainteresiranim akterima, sindikatima ili poslovnom zajednicom. Morate doći do neke razine političnosti, a pitanje je hoće li Orešković snagu nalaziti da se faktički veže za dio aktera vladajuće grupacije ili će jednim dijelom tražiti podršku predsjednice Republike. Vi ne možete biti tehničko lice, a voditi Vladu. To je bitno političko pitanje.

ŠALAJ: Ako želi biti stvarni premijer, a ne samo na papiru, onda će to morati. Ne možete biti premijer da niste upućeni u društvene i političke procese. Možda postoje pretpostavke za to, ali zasad za to nije imao priliku. Nužno mora to napraviti ako želi biti neki važan politički faktor.

Koliko je premijer “tehnokrat” podložan političkoj manipulaciji i može li odlučivati mjerodavno ako o političkim pitanjima dobiva gotova rješenja od Vladina “političkog krila”?

RAOS: Nije isto biti nestranački premijer kojeg ustvari nametnu izvanjski akteri i kojeg podupire široka parlamentarna većina koncentracijske naravi (slučaj Monti) i biti nestranački premijer kojeg je ipak, prije svega, predložila i poduprla najveća stranka kako unutar Vladine većine tako i unutar cijelog Sabora, u ovom slučaju HDZ. Dakle, pravo je pitanje – u kojoj mjeri će Orešković znati uspostaviti ravnopravan odnos prema šefu HDZ-a.

PETAK: On ima tehnokratsku potku, ali želi li održati poziciju, treba proći ubrzanu političku socijalizaciju. On mora naći potpornje za svoju politiku. On vjerojatno neće biti jednako predan politici čuvanja nacionalne granice kao fiskalnoj politici, ali mora stajati iza svih odluka. On se ne može ograničiti samo na ekonomske politike. Vlada neće imati vjerodstojnost budu li ljudi i socijalni partneri došli do zaključka da prenosi gotova rješenja. On mora dati politički potpis. Ne može reći kao u seriji “Kuda idu divlje svinje”: “Ja prodajem štrumfe, a ne razumijem se u politiku.”

ŠALAJ: To će, kao što sam rekao, ovisiti o odnosu Orešković – Karamarko, hoće li tamo biti da ispunjava njihove želje ili će zapravo predlagati svoja rješenja.

Devedesetih godina, kad je u Hrvatskoj bio polupredsjednički sustav, Vlada je bila operativno tijelo za provođenje strateških odluka predsjednika Tuđmana. No, od 2000. godine premijer postaje glavni kreator državne politike. Je li onda održiva Vlada s premijerom koji politički nije dovoljno kompetentan?

RAOS: Da, ovo nas doista stavlja u situaciju koja bitno odudara od svih Vlada od 2000. do 2015. godine. Inače, htio bih istaknuti da Gregurić, Valentić i Mateša jesu bili dio tehnomenadžerske struje u HDZ-u, no nisu bili tehnokrati u smislu nestranačkih stručnjaka koji su izvanjski angažirani. Sva trojica su prije preuzimanja kormila Vlade bili članovi HDZ-a te obnašali dužnosti, bilo kao zastupnici, članovi Vlade i na rukovodećim položajima u javnom sektoru i javnim poduzećima. Prema tome, Orešković kao nestranački premijer svakako jest nepoznanica. Pa ipak, glavna prijetnja stabilnosti, pa onda i održivosti Vlade proizlazi iz odnosa Petrov – Karamarko, a ne iz odnosa Orešković – Karamarko.

PETAK: Naravno, to je ključna stvar. Takav izbor imao bi smisla da imate polupredsjednički sustav i da Karamarko ima politički utjecaj kao Tuđman. Morate imati par excellencepolitičku ličnost koja potpisuje sve bitne politike. Ne može reći pitajte Petrova ili Karamarka.

ŠALAJ: Razlika je drastična, jer to nije bio samo polupredsjednički nego superpredsjednički sustav gdje je HDZ imao ogromnu većinu u parlamentu i takvu poziciju predsjednika, a iza tih tehnomenadžera je stajala čvrsta većina. Oni su mogli provoditi politiku samo ako Tuđman nije stavio veto na te odluke. Takva Vlada je održiva ako pristane na tu poziciju formalnog premijera, ali ako bude htio biti aktivan politički akter, a nije dovoljno za to kompetentan, onda to neće funkcionirati.

Je li realno očekivati da u kratko vrijeme Orešković stekne političke kompetencije, da postane više od tehnokrata, da se razvije u državnika i u određenom času osamostali od svojih političkih “vodiča” Karamarka i Petrova?

RAOS: Preuranjeno je još govoriti o tome. Postoji nekoliko preduvjeta za to. Prvo, Orešković bi trebao usmjeriti izbor ministara u svoju korist i pokušati nestranačke ministre prikazati kao “svoje”, a ne “Mostove”. Drugo, morao bi jasno artikulirati program Vlade. Treće, morao bi postići već neke opipljive kratkoročne rezultate na temelju kojih bio mogao dalje graditi svoju poziciju.

PETAK: Ako želi imati stabilnu Vladu, za Hrvatsku je bitno da se ide u tom smjeru. Ako neće moći napraviti tu transformaciju, neće imati ni stabilnu ni vjedostojnu Vladu. Ako uspije, i ako dobije političku snagu i samostalnost – vezujući se za manje stranke unutar Domoljubne koalicije, za jednog od dvaju partnera, ili za predsjednicu – time dobiva vjerodostojnost. Politički potpis ne može stajati samo na budžetu.

ŠALAJ: Vrlo su male šanse da se dogodi da on postane samostalni politički akter. Njegova pozicija mu je jasna pa zato pregovara i s drugim strankama izvan koalicije, poput HNS-a, ali u konačnici njegova politička sudbina ovisi o HDZ-u i Mostu. U mjeri u kojoj bi počeo radikalno odudarati od programa HDZ-a vrlo brzo bi završio svoju političku karijeru.

Tko će preuzimati zasluge ako Vlada bude uspješna, ili koga će javnost kritizirati ako ne bude tako?

RAOS: To će dosta ovisiti o tome koja će to biti vrsta uspjeha i kada ćemo moći vidjeti prve pomake. Svakako će to i ovisiti o samom sastavu Vlade, odnosno način na koji će ona odražavati kompleksnost odnosa unutar parlamentarne većine. Most je stvorio velika očekivanja kod dijela javnosti i birača, tako da će njihovim kritičarima biti lakše svaliti negativni publicitet na njih, odnosno na njihovu kvotu ministara u Vladi.

PETAK: Ako krenu u dobrom smjeru, u pravilu će značajnu korist imati premijer, a ako krenu u lošem smjeru, premijer može biti taj koji će biti sankcioniran. Ključan je način komuniciranja politike i poteza. Kvaliteta tog komuniciranja će biti nešto gdje će ljudi vidjeti vjerodostojnost. Onaj tko bude najjasnije nametnuo priču, čak i ako bude praćena bolnim rezovima, neće gubiti potporu. Onaj tko ne bude jasan bit će suočen s kritikama javnosti.

ŠALAJ: Ako se nekim čudom dogodi da Vlada bude uspješna, svi će se gurati da pokažu da je to njihova zasluga, a ako bude neuspješna, onda je HDZ-u priča s Oreškovićem samo u tom slučaju dobra, jer će moći reći mi smo htjeli stručnjaka, ali se on nije pokazao kvalitetan pa je bolje da idemo na političku Vladu. To onda neće predstavljati problem ni Oreškoviću jer ionako nije političar. A HDZ to onda može pokušati prikazati kao da su ucjenjivani od Mosta da mandatar bude nestranački.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: