Pokažite programe! Dajte neke ekonomske mjere! – pozivala je javnost političke stranke posljednjih tjedana, glasnije nego što je to bio slučaj uoči bilo kojih izbora ranije.
Intenzivnije se to tražilo od HDZ-a, stranke koja je za svoj program angažirala njemački IFO institut, a puno manje od koalicije Hrvatska raste, čiji se gospodarski program dovoljno odražava na ekonomiji zemlje koju su vodili četiri godine.
Ipak, stranački dokumenti napokon su predstavljeni, a sugovornici s kojima je Globus proteklih dana razgovarao uglavnom su se složili kako se u tim papirima i nema bogzna što pročitati.
Prije svega, svi se slažu da i nije riječ o ekonomskim, nego o pukim izbornim programima prepunima mjera koje nitko nije kvantificirao – ni analitičari, a ni sastavljači – pa ostaje nepoznato kakav bi stvarni učinak na hrvatsku ekonomiju uopće mogla imati mnoga od naznačenih rješenja.
Uostalom, konkretnih prijedloga tu je vrlo malo, a čak i za one koji postoje sada je nemoguće predvidjeti i izračunati učinke jer su dokumenti, slažu se Globusovi sugovornici, pokazani prekasno za ikakve ozbiljne analize.
Globus je s nekoliko analitičara svejedno ozbiljno prionuo na posao. Popisali smo sve glavne odrednice programa vladajuće i oporbene koalicije, proučili mjere, izvadili brojke te pokušali demistificirati ekonomske vizije koje će se sukobiti u borbi za glasove.
Ono što najviše upada u oči jest lakoća kojom se i “domoljubna” i “rastuća” koalicija razbacuju brojkama i obećanjima o broju radnih mjesta koja u sljedećem mandatu namjeravaju otvarati. Tu se najviše isprsio HDZ: sa svojim koalicijskim partnerima obećao je u četiri godine mandata otvoriti 100 tisuća novih radnih mjesta, od čega se čak 45 tisuća odnosi na radna mjesta u poljoprivredi, 25 tisuća u nečemu što oni nazivaju “startup” sektor, 25 tisuća kroz proces reindustrijalizacije i još najmanje pet tisuća u turizmu.
Koalicija Hrvatska raste nešto je skromnija: u programu spominju otvaranje do 20 tisuća radnih mjesta godišnje, dakle 80 tisuća u novom mandatu, i to uglavnom, kako kažu, s novcem iz EU fondova.
Što je od toga uopće moguće?
Kao prvo, analitičarka s Ekonomskog instituta i stručnjakinja za tržište rada Iva Tomić za Globus napominje kako nije pobornica teorija prema kojima su Vlada, odnosno država, ti koji bi trebali otvarati radna mjesta.
“Ustavom smo se odredili kao tržišna ekonomija pa bi se onda nova radna mjesta trebala otvarati na tržištu, a Vlada bi trebala biti prisutna kao pomoć privatnom sektoru. To između ostaloga podrazumijeva uklanjanje zapreka za otvaranje radnih mjesta kod privatnika, kako birokratskih tako i onih financijskih”, poručuje Iva Tomić.
Dodaje kako je određeno zapošljavanje potrebno i u javnom sektoru – posebno zdravstvu, obrazovanju i kvalitetnoj javnoj upravi koji su neophodni za funkcioniranje tržišne ekonomije, ali je inicijativu ipak potrebno prepustiti privatnicima.
A sad konkretnije o programima. SDP se u dokumentu obvezao uložiti 1,33 milijarde kuna u direktne potpore za zapošljavanje, a potom još tri milijarde kuna povući iz fondova Europske unije. Na prvu ideja možda zvuči dobro, ali Iva Tomić objašnjava kako je teško procijeniti učinke izravnih potpora odnosno aktivnih mjera zapošljavanja.
“Evaluacija postojećih mjera je u tijeku i rezultati će biti poznati tek iduće godine, a ranije provedena evaluacija pokazala je samo djelomičan pozitivan efekt sufinanciranja zapošljavanja. U literaturi se dosta proučava učinkovitost tih mjera, a neki opći zaključci su da se sufinanciranje zapošljavanja pokazuje donekle učinkovitim u privatnom sektoru, dok većina analiza govori da sufinanciranje mjera u javnom sektoru ima čak negativne učinke na kasnije zapošljavanje. Kod nas ne postoje službeni podaci o omjerima sufinanciranja zapošljavanja u državnom i privatnom sektoru, ali prema dostupnim podacima, približno dvije trećine tih mjera odnosilo se na javni sektor pa se postavlja pitanje smisla takvog djelovanja”, kaže Iva Tomić u razgovoru za Globus.
Ova znanstvenica s Ekonomskog instituta ističe također kako je upitno u kojoj mjeri nova Vlada – koja god ona bila – uopće može povući važniju količinu novca iz europskih fondova, kao i to hoće li uopće biti moguće proračunska sredstva upotrijebiti za poticanje zapošljavanja.
Podaci Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, naime, dosad su pokazali kako izvori financiranja državnih potpora idu u omjeru 1,3 naprema jedan u korist državnog proračuna, umjesto EU fondova, pa je ufanje u novac Europske unije pomalo besmisleno za hrvatski slučaj.
Zbog ravnoteže Iva Tomić pronalazi jednak broj slabih točaka i u programskom dokumentu Domoljubne koalicije.
“Pogledamo li trendove zadnjih šest do sedam godina, otvaranje 100 tisuća radnih mjesta u jednom mandatu čini se nemogućim. Doduše, imali smo u razdoblju od 2006. do 2008. godine povećanje zaposlenosti na godišnjoj razini od 35 tisuća, ali u tom razdoblju stopa rasta BDP-a iznosila je nešto iznad četiri posto. S obzirom na dugotrajnu recesiju, za takav značajan porast zaposlenosti trebalo bi očekivati i nešto veći rast BDP-a, a to se trenutačno čini nerealnim”, zaključuje Iva Tomić I napominje kako se još nerealnijim čini HDZ-ovo predizborno obećanje o 45 tisuća novih radnih mjesta u poljoprivredi.
“Dosadašnji trendovi ukazuju na dugoročno smanjenje zaposlenosti u poljoprivredi, čak i u razdoblju prije krize, a recesija je samo ubrzala taj proces. Za preokret trenda prvo bi trebalo promijeniti strukturu gospodarstva, a čak i uz otvaranje nekih novih niša, ne vidim velike izglede da se takav nagli preokret dogodi u idućem izbornom razdoblju”, skeptična je Iva Tomić.
Globusu je pak za oko zapelo još jedno neobično obećanje: otvaranje 25 tisuća novih radnih mjesta u sektorima ICT-a i startupa.
“Ma to je bedastoća, pa startup uopće nije sektor. Moguće da su oni zapravo mislili na nove tvrtke, ali političari očito ne znaju što znači taj pojam pa pod startup trpaju sve i svašta. Možda misle da startup može biti i novootvorena pekarna. Ali ne može”, pojašnjava suosnivač Zagrebačkog inkubatora poduzetništva i poslovni anđeo Mihovil Barančić.
Koliko je ovo obećanje nerealno, Barančić pokazuje na sljedećem primjeru. Najveći svjetski akcelerator za nove startupove, onaj u New Yorku, godišnje primi maksimalno 1700 prijava iz cijelog svijeta, što je ekvivalent 1700 zasebnih poslovnih ideja.
“Pomisao da bi jedna Hrvatska u četverogodišnjem razdoblju mogla iznjedriti toliko ideja da iz toga nastane 25 tisuća radnih mjesta jednostavno je suluda. Još kad znamo da radna mjesta u startupovima brzo propadaju, za otvaranje 25 tisuća novih pozicija prethodno bi bilo potrebno stvoriti barem pet puta više radnih mjesta kako bi ih na kraju ostala ova brojka iz programa”, ilustrirao je Barančić i ipak dodao kako u svakom slučaju pozdravlja ulaganja u startup radije nego u brodogradnju.
Hrvatska raste u programu se ne bavi startupovima, ali zato predviđaju podizanje minimalne plaće.
U dokumentu ne spominju na točno koliko razinu, ali iz njihovih naknadnih medijskih nastupa konstruiran je iznos od 3100 kuna, dakle stotinjak kuna više od sadašnjeg minimalca.
Mišljenja su ovdje podijeljena.
“Zadiranje u sustav minimalne plaće je škakljivo, i tu sam skeptičan. Minimalac, naime, ima dvojaku funkciju: on s jedne strane čini branu od siromaštva, a s druge osnovicu za daljnji izračun plaće. Ako je minimalna plaća previsoka, ona sužava prostor zapošljavanja jer poskupljuje radnu snagu, posebno za niže plaćene i niže kvalificirane radnike. Treba uvijek imati na umu da svaka plaća na tržištu mora biti okrenuta barem tri puta – jednom da zaradite neto, drugi put da zaradite bruto, a treći put da nešto ostane i poslodavcu”, upozorava ekonomist Predrag Bejaković s Instituta za javne financije.
Upućuje me na istraživanje koje je prije nekoliko godina provela profesorica Sanja Blažević s pulskog Fakulteta za ekonomiju i turizam.
Ona je dokazala kako povećanje iznosa minimalne plaće u negativnim trendovima nije nužno povoljno te kako iznos jednak minimalcu danas zapravo ima približno pet posto radne snage pa je upitno je li to doista brana od siromaštva.
“Osim toga, minimalna plaća je dva puta korigirana tijekom 2014. godine i ne pamtim da je to imalo osobito pozitivnog efekta”, napominje Bejaković koji je kritičan i prema drugim socijalnim mjerama iz programa stranaka. To se između ostaloga odnosi na najavu petpostotnog povećanja iznosa rodiljnih naknada, osvoji li vlast HDZ, kao i na jednokratne naknade u iznosu “soma eura” za svako rođeno dijete.
“Nažalost, u Hrvatskoj vlada uvjerenje kako se financijskim mjerama može podizati natalitet, a to je potpuno kriva pretpostavka. Kao prvo, sustav rodiljnih naknada u našoj zemlji je dobar, a Hrvatska je među rijetkim europskim zemljama u kojoj pravo na naknadu imaju čak i nezaposlene žene. Dakle, imamo prilično široka socijalna prava, a ona ipak nisu polučila rezultate. Šteta je što političari nisu shvatili kako je njihova dužnost povećavati pokrivenost ustanovama za predškolski odgoj umjesto dijeliti eure iz proračuna. Također, vrijeme je da sebi priznamo kako se na djecu danas gleda drukčije nego prije. Nekad su obitelji bile mnogorodne, između ostalog i zbog toga što im je trebala pomoć u poljoprivrednim radovima, ali i zato da bi se na njih mogli osloniti u budućnosti. Danas su se stvari promijenile, a višerodnim obiteljima koje žive u gradu nije baš jednostavno skrbiti o puno djece”, tumači Bejaković i zaključuje kako demografsku sliku neće promijeniti niti jednokratni poklon od tisuću eura.
“Slučajevi svih razvijenih europskih zemalja pokazuju da je uloga države u smislu financijskih izdataka ovdje precijenjena”, objašnjava Bejaković za Globus.
Na red dolaze i predizborna obećanja u vezi s mirovinama. Začarani brojem pet (program im se zove 5+) HDZ i partneri nude povećanje mirovina u iznosu pet posto, a koalicija Hrvatska raste nešto je opreznija: kaže da će mirovine rasti sukladno rastu plaća i uvjetima života, što god to značilo.
Bejaković mi tumači kako će za buduću Vladu uspjeh biti uspije li uopće održati trenutačni nivo mirovina, a prema njegovom mišljenju bilo bi poželjno malo zagrabiti u neka prava.
“Prostora za rast mirovina nema, ali ima prostora da se spriječi preuranjeni odlazak u mirovinu te da se starijima omoguće fleksibilniji oblici rada”, smatra ovaj analitičar.
Magija HDZ-ova broja “pet” u programu ide i korak dalje. Dapače – autori su tom brojkom toliko opčinjeni da čak pogrešno pišu kako će smanjiti broj nezaposlenih pet posto, što je sigurno greška jer bi to na kraju njihova mandata značilo 14 tisuća nezaposlenih manje, što sigurno i nije neki uspjeh.
Ono što je HDZ vjerojatno htio reći jest da će stopu nezaposlenosti smanjiti za pet postotnih bodova – s 18 na 13 posto – što bi trebalo značiti da će na kraju Karamarkova mandata na burzi biti samo 200 tisuća nezaposlenih (danas ih je 274.477).
Nejasno je kako, osim ako gospodarstvo naglo ne procvjeta, i to sa stopama kakve obećava Domoljubna koalicija. To je rast BDP-a opet od pet posto, a onda i pad PDV-a za dva postotna boda, vjerojatno već po isteku druge godine mandata. Stručnjaci su i prema tome skeptični.
“Rast BDP-a po stopi od pet posto vrlo je nerealan i ne treba mu se nadati. U najboljim vremenima, dakle za Sanaderova mandata, imali smo takav rast, ali samo zahvaljujući tome što smo se itekako zaduživali. Bez podmazivanja dugom, naše gospodarstvo nije sposobno za takvu stopu rasta. Da ako bismo uopće bili na dobrom putu, prethodno bi bilo potrebno restrukturirati javna poduzeća, optimizirati javnu potrošnju, reorganizirati lokalnu samoupravu te potpuno eliminirati politiku iz procesa donošenja svih važnih ekonomskih odluka”, rekla je Globusu ekonomistica Maruška Vizek.
I ekonomist Marko Primorac sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta skeptičan je prema najavljenome.
“Za procjenu BDP-a valja provesti detaljne analize i projekcije utemeljene na gospodarskim planovima, ali i ekonomskim kretanjima u okruženju. Postoje vrhunske istraživačke institucije u svijetu koje se time bave, i često griješe. Svi zaboravljamo da BDP nije svemoguć i da je nizak BDP posljedica, a ne uzrok problema. BDP će rasti ako riješimo ključne probleme – a to su odljev mozgova, slaba ulagačka klima i slab izvoz”, objašnjava Primorac. On ipak HDZ-u daje za pravo u najavljenom smanjenju stope PDV-a.
Vraćanje na 23 posto, tvrdi Primorac, nije nemoguće i ugrubo bi proračun koštalo oko tri milijarde kuna. “No, za to je potrebno napraviti detaljan izračun i ja se nadam da ga je netko izradio. Ako se ipak pokaže da je gubitak za proračun prevelik, takav će potez biti potrebno kompenzirati dodatnim uštedama u proračunu ili povećanjem javnog duga.
Postoji još i mogućnost prodaje imovine – ali četvrte opcije prema Primorcu nema. Na povećanje javnog duga kao posljedicu smanjenja PDV-a upućuje i Maruška Vizek.
“Smanje li se prihodi od PDV-a, a sve drugo ostane isto, kao posljedica ostaje još veći deficit kao i rast javnog duga. Dakle, ako se gubitak tog prihoda ne kompenzira povećanjem nekog drugog prihoda, nije realno očekivati da se smanjenje PDV-a neće preliti na druga prava financirana iz proračuna”, smatra Maruška Vizek.
Ostaje joj još na kraju ocijeniti velike najave SDP-ovih ulaganja u naredne četiri godine: riječ je o 30 milijardi kuna investicija u industriju te još 38 milijardi u turizam. Koliko treba vjerovati tolikim turističkim brojkama, posebno ako znamo da je 2015. godina u turizmu bila rekordna – a ulaganja su iznosila “samo” 3,8 milijardi kuna?
Dakle deset puta manje od onoga što je najavljeno za sljedeći mandat?
“Brojke je teško opravdati, ne zato što naš turizam ne bi imao potencijala, nego zato što struktura naše lokalne samouprave djeluje kao izvrstan odbijač stranih investicija”, zaključuje Maruška Vizek o SDP-ovu dokumentu.
Htjeli ste programe?
Evo, dobili ste ih.
Je li vam sada zaista lakše glasati?
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....