Grad opasnog suživota

Ni pet godina nakon obnove Starog mosta Mostar još nije zaživio “normalnim” gradskim životom. Nije problem samo u izrešetanim zgradama koje zjape prazne uz obje obale Neretve ni u teškoj ekonomskoj situaciji koja dodatno tla i prosje ne mostarske obitelji. Pet godina nakon obnove mosta i 14 godina otkako je potpisan Daytonski sporazum, ime je i završen rat na podru ju Bosne i Hercegovine, ljudi u Mostaru kažu da je problem u politici i politi arima, jer su se ljudi i iz “isto nog” i iz “zapadnog” dijela grada naviknuli na injenicu da su tu gdje jesu, da su im susjedi tu gdje jesu i da je bolje pokušati živjeti zajedno.

Alternative ionako nema - suživot, suživot i samo suživot. Prvo se ta rije inila potpuno nesuvislom, ali uz dovoljno ponavljanja, pa i u uz inzistiranje me unarodne zajednice, koja pak Mostar doživljava kao politi ku elementarnu nepogodu jer je u biti slu aj mnogo kompliciraniji od drugih ranjenih gradova u BiH, po ela je živjeti svojim životom i u praksi.

Opasni nogomet. Ipak, ne ide lako i ne ide bez problema. Hrvati u Mostaru, re i e nam njihovi susjedi s isto ne strane, dosta su frustrirani time što im je Zagreb svašta obe avao, a onda obe anja zaboravio, pa je odnos od obožavanja do ignoriranja ostavio tragove i na na inu kako mostarski Hrvati percipiraju “velikog brata” preko granice. Upravo je jedna srijeda početkom rujna bila prava ilustracija onoga što je Mostar danas i u kojim je on, zapravo, “nenormalnim”, neshvatljivim problemima.

Mostar je refleksija situacije u BiH, reći će mnogi, tvrdeći da se u Mostaru samo vidi sve ono što možda neke druge sredine skrivaju. Odavno nije bilo toliko novinarskih ekipa u Mostaru iz svih dijelova regije i Europe koji su pripremali priču o gradu. Ujutro su lokalni političari ponovno pokušavali izabrati gradsku vlast – opet neuspješno, a ima već gotovo godinu dana otkada je Mostar u političkoj blokadi – a predvečer su na rasporedu bile nogometne utakmice. Hrvatska, “zapadna”, strana bila je okićena hrvatskim zastavama, slušale su se hrvatske navijačke pjesme i navijalo se za Hrvatsku, koja je na kraju osramoćena u Londonu.

S druge strane Neretve, sat prije, počinjalo je navijanje u utakmici BiH i Turske koja se igrala u Zenici. BiH pod vodstvom Ćire Blaževića igrala je 1:1 s favoriziranim suparnikom. Kad su utakmice završile, počeli su problemi u Mostaru. Policija je izašla na ulice, postavila se između Bulevara, koji dijeli “zapadni” i “istočni” dio grada. Nije trebalo dugo čekati da navijači krenu kamenjem na policiju kad već nisu mogli jedni na druge...

Bilo je suzavca, krvi, slomljenog stakla... No, u Mostaru se huligani na ulicama ne obračunavaju zbog pripadnosti nekom nogometnom klubu, nego nekoj naciji. Neće se nikada dogoditi da cijeli Mostar navija za reprezentaciju BiH, unatoč tome što je danas vodi ekscentrični hrvatski trener, ali već i dan kad ne bude nereda nakon utakmice bit će velik dan za budućnost grada, slažu se Mostarci. Oni već znaju da je, zasad, kada igraju dvije reprezentacije, najbolje ostati kod kuće, ne izazivati vraga.

“Nenormalni” grad. “Zbog teške gospodarske situacije nakon rata te političku napetost u gradu, koja je često umjetno projicirana i stvarana, Mostar je ipak ostao nenormalan grad”, vrlo se otvoreno, naprimjer, konstatira u studiji europskih demokršćanskih stranaka, koje su se nedavno bavile sudbinom Mostara. “Mala Moskva”, kako su nekoć zvali Mostar, danas je više “mali Belfast”, u kojem je udaljenost između “istočne” i “zapadne” strane, “naših” i “njihovih”, jedva dvadesetak koraka, odnosno koliko treba da bi se prešlo s jedne na drugu stranu ulice.

Naime, pogrešno je misliti da je Stari most mjesto gdje se grad dijeli, on je duboko na “istočnoj” strani kao i svi drugi mostarski mostovi, a crta podjele ide središnjim gradskim Bulevarom, blizu mjesta gdje je u proljeće 1992. eksplodirala cisterna, kada je i počeo rat u Mostaru. Ovakvom je situacijom nezadovoljan i mostarski gradonačelnik Ljubo Bešlić, koji se nedavno sa zagrebačkim kolegom Milanom Bandićem “špancirao” po Varaždinu. Kao čelnika sada ujedinjenog Mostara, kada je gradska uprava u pitanju, Bešlića zabrinjava kriza gradske vlasti, zbog koje se obavljaju samo najnužnije funkcije u upravi. Više od 330 dana grad zbog toga ne funkcionira.

Da bi se komplicirana politička kriza objasnila u nekoliko riječi, spomenimo da se gradonačelnik pokušao birati već 16. put, ali budući da se političke stranke ne mogu dogovoriti, nema ni pravog izbora, pa “stari” gradonačelnik Ljubo Bešlić predlaže rješenje: “Grad je blokiran i servisiraju se samo neophodne stvari, ali zapravo ništa ne funkcionira. Mislim da bi najbolje bilo ako bismo imali direktne, izravne izbore, jer je to jedini način.

Međunarodna zajednica snosi veliku odgovornost za ovakvu situaciju i ona može promijeniti zakonodavstvo kako bi se omogućilo direktno biranje gradonačelnika”, objašnjava Bešlić. Svaki dan mostarski Dnevni list bilježi koliko je dana grad bez gradonačelnika. To su jedine dnevne novine koje su izvorno iz Mostara a na hrvatskome jeziku. Međutim, pohvalit će se direktor Vladimir Menix i glavni urednik Dario Lukić, sve više uspijevaju i na cijelom tržištu BiH, pa im je naklada dosegla 15 tisuća primjeraka.

Medijska situacija u kojoj funkcioniraju nije jednostavna: - Ali, mi se ne bojimo pomesti ni ispred svojih vrata – naglašava Lukić, koji pokazuje da su se baš tog dana na “udaru” Dnevnog lista našla dvojica istaknutih ovdašnjih HDZ-ovaca. “I na medije se odražava politička situacija, no tržište i uređivačka politika trebali bi biti jedini kriterij. Mislim da je lakše bilo osnovati neki list 1995. nego danas. Mnogo je medija u međuvremenu ugašeno, neki su naprosto izgubili svoj smisao”, dodaje Menix, koji pokazuje da je impressum Dnevnog lista nacionalno šarolik, ali su svi tekstovi na hrvatskome jeziku.

Sve dvostruko. Da politička kriza blokira sve, pa i nevladin sektor, objasnit će nam Sonja Karačić iz organizacije Izvori: “Mostar je nekoć bio grad. Više nije. Običnom je građaninu ovdje, bez obzira na njegovu nacionalnost, danas teško živjeti. Koji grad može izdržati s dvostrukim institucijama? To je nemoguće. Mnogo je problema. Mostar je grad bez kina, u kojem kazalište/ pozorište teško funkcionira jer je u teškoj financijskoj situaciji. Pravna država ne funkcionira, čekamo parlametnarne izbore iduće godine, ali se čini da su u međuvremenu svi nekako izgubili volju za Mostarom. Ljudi su pasivni i nerado se uključuju u društveni život i projekte koji bi mogli promijeniti situaciju.

Kada sam, prije tridesetak godina bila u Kanadi, vidjela sam da je ljudima čast volonitrati i uključivati se u razne projekte, bilježe se na liste čekanja, a kod nas je sasvim suprotno." Danas ima mladih Mostaraca koji nikada nisu bili na Starome mostu jer je duboko u “istočnom” dijelu. Ima pak mladih Mostaraca iz “istočnog” dijela grada koji nikad nisu otišli u shopping centar “Rondo” u “zapadnom” dijelu i ondje s roditeljima kupovali igračke. Podjele grada mogu se staviti u navodnike jer formalno ne postoje, ali situacija poprilično zbunjuje. Podjele postoje ondje gdje ih ne bi trebalo biti, ali – kako nam govore Aleksandra Savić, koja vodi mostarski World Music Centar, te Zlatko Serdarević, urednik kulture RTV Mostar i član Centra za mir, u Mostaru je moguć e da sve bude dvostruko, pa su dvostruke komunalije, pošta...

Što je najgore, razglednicu s markom kupljenu na isto čnoj strani ne možete poslati iz pošte na zapadnoj strani. Prema posljednjem popisu stanovništva, iz 2003., ako se gleda šire područ je grada, koje obuhvać a i okolna mjesta, situacija je fifty- fifty: ima 50 tisuć a Hrvata i oko 50 tisu ća Bošnjaka.

Ratni plijen. - Most smo obnovili, ali nismo na njega doveli Mostarce. Cijeli sam život proveo u Mostaru, nisam otišao ni dok je bio rat. Nisam želio oti ći u London svojim k ćerima i u Hyde Parku slušati vijesti o Mostaru. Mislim da svoju slobodu trebate izboriti u svojoj glavi. Za mene ne postoje ni predrasude ni strah, samo sam žalostan i bijesan jer trpim teror nad gradom i našim životima. Na Mostar se gleda kao na ratni plijen, a ne ću podijeljen grad – dodaje Alija Behram, glavni urednik RTV Mostar, dok sjedimo u klubu “Aleksa”, koji je u dva mjeseca osmislila i otvorila Aleksandra Savi . Klub je posve ćen velikom pjesniku Aleksi Šanti u, čija je “Emina” postala i simbolom grada.

“Mi se ovdje borimo za jedinstveni i zajednič ki Mostar. Na poč etku nas nitko nije ozbiljno doživljavao, ali dokle i jedan čovjek dolazi na kulturne priredbe koje radimo u klubu ‘Aleksa’, ja ću s jednakim entuzijazmom raditi ovaj posao. Želim da ovamo dolaze i Ante i Senad, ja ih pozivam da dođu – kaže Aleksandra, koja je otišla iz Mostara 1992., a vratila se 1999. “Nisam iz grada otišla kao Srpkinja niti sam se vratila kao Srpkinja. Otišla sam i vratila sam se kao Mostarka”, kaže ona.

Stižu Imoćani. Glavna je mostarska atrakcija, naravno, Stari most, srušen 1993. i obnovljen 2004. Njegovi su čuvari mostari, mostarski skakač i, kojih je stotinjak, a imaju udrugu sa sjedištem baš na Starome mostu. Među njima je i legenda mostarskih skokova Emir Bali , koji je posljednji put skoč io 1996., u svojoj 63. godini, a 20 puta sudjelovao je u natjecanjima, sa svojom čuvenom “lastom”, pobijedivši 13 puta.

Ove je godine šampion bio Ermin Sari . Tijekom povijesti samo je nekoliko žena skakalo sa Starog mosta, od čega nakon obnove samo dvije. A skač e se ve ć 444 godine. Mostarski skaka či kažu da su na most svi dobrodošli, a uskoro će, uz financijsku pomo ć međunarodne zajednice, napraviti i spektakl sa skaka čima iz Hrvatske, iz Imotskoga. Mostarci bi trebali oti ći k njima i skakati u Crveno jezero, a Imo ćani sa Staroga mosta...