HRVATSKA NAKON IZBORA: KAKO ĆE IZGLEDATI NOVA PODJELA MOĆI Ova tri prijelomna momenta određuju...

1. PITANJE KARAMARKOVE SUDBINE: Ako ne postane premijer, Karamarka čeka teška borba za ostanak na čelu HDZ-a

Dobio je sve izbore otkada je preuzeo HDZ. I sada prije parlamentarnih izbora Tomislav Karamarko svojoj je stranci obećao još jedan izborni trijumf. No, pobjednički šampanjac još se hladi jer ključeve Banskih dvora, a samim time i Karamarkove premijerske sobe, drži Most. Njegovi prethodnici na čelu stranke Ivo Sanader i Jadranka Kosor izbačeni su iz HDZ-a. Jadranki Kosor nije pomoglo ni to što je nakon Sanaderove naprasne ostavke sačuvala stranku i unatoč optužnici za korupciju zadržala njezin jak parlamentarni status.

Može li Karamarko prezimiti u HDZ-u ako stranku ne dovede na vlast?

- Teško – slažu se svi sugovornici. No, uvjereni su da će se Karamarko boriti za svoju poziciju u stranci ako ne formira Vladu.

- Sondirao je mnoge unutarstranačke odnose kroz svoje ljude. Neće mu biti lako jer će nezadovoljstvo unutar stranke biti ogromno. Prije svega zato što je stvorio mnoga očekivanja, i to u bazi stranke. On je izgubio već dobivene izbore – ocjenjuje prof. Nenad Zakošek.

Nije im neizgledan scenarij prema kojem bi Karamarko pokušao odgoditi svoje detroniziranje tako što će, ako ne uspije formirati vlast s Mostom, raditi na rušenje SDP-ove Vlade ako je podupre Most.

Očekuju da Karamarko, ako i ne bude premijer, ne baci samo tako koplje u trnje. Prvenstveno zato što i sam zna da će takva manjinska Vlada, koju će Most podupirati iz parlamenta bez sklopljene koalicije, biti nestabilna.

- Definitivno bi se to moglo dogoditi. Počelo bi najprije sa izazivanjem prijevremenih izbora na lokalnoj razini – kaže dr. sc. Višeslav Raos. Karamarko može na taj na čin kupiti još neko vrijeme na čelu stranke.

- No, to će s druge strane značiti i veliki pritisak na predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović. HDZ je, naime, očekivao da će ona za njih odigrati kao i Josipović za SDP – utrti im put prema vlasti. Ako to sad ne uspiju, ponovno će se pojaviti očekivanja od nje da to radi – dodaje.

Veliko je pitanje, napominju, dolazi li kod Milanovića i Karamarka na isti način u primisao ideja da premijersko mjesto namjerno prepuste drugoj strani, znajući da takva vlast s Mostom neće dugo potrajati i da dugoročno, za godinu, dvije, mogu izvući puno više koristi nego od vlasti na kratke staze.

- Svrha takvog scenarija bila bi pokazati da Most ne može voditi Vladu, i kad ona padne, na prijevremenim izborima osvojiš više mandata i formiraš stabilnu vlast. Jedino je pitanje jesu li Karamarko i Milanović na to spremni, jer šef HDZ-a je u izbornoj noći jasno rekao da on hoće taj mandat – podsjeća prof. Zakošek.

- No, ako bi lideri to pokazali kao smišljeni plan, to bi ih moglo spasiti od gubitka čelne pozicije u stranci – procjenjuje dr. sc. Goran Čular.

Jer za gubitak vlasti ne treba puno – od 19 zastupnika Mosta dovoljno je da samo njih troje okrene leđa vladajućoj opciji koju podržavaju i Vlada pada. Ako se pak već u startu ne uspije formirati vlast i za dva ili četiri mjeseca budemo imali ponovljene izbore, može se očekivati, potvrđuju naši sugovornici, da SDP i Most dobiju još više mandata, a HDZ manje. A do propasti dogovora o formiranju Vlade ne mora nužno dovesti samo potpuni raskol među 19 izabranih iz Mosta nego i samo manji potres. Ako samo jedan od njih 19 iskoči iz ovog dogovora da će ostati homogeni, pregovori o mandataru će propasti. Već odvajanjem samo jednog narušava se njihova vjerodostojnost.

Zbog situacije u SDP-u pozicija Zorana Milanovića u slučaju neosvajanja vlasti je puno bolja nego što će biti Karamarkova. I tu mnoge stvari ovise o Mostu. Ako Most pokaže da ima sposobnost nametnuti neke promjene i pritom ostanu jedinstveni, imaju se šanse razviti iz tzv. trećeg puta u ozbiljnu treću stranku po snazi – kaže prof. Zakošek.

No, kako “prilika čini lopova”, a zastupnici Mosta su između ostalog također političari, pitanje je hoće li odoljeti zovu sinekura. - Istina, ljudi su slabi, ali svaki od njihovih zastupnika moći će sebi postaviti pitanje: je li meni u interesu da sad ganjam neko ministarsko mjesto ili direktorski položaj i iskoristim ove četiri godine, a nakon toga baš me briga. Ili razmišljaju dugoročno – dodaje prof. Zakošek.

Stoga se nameće i pitanje može li Karamarko, dok čeka da se Most raspline, držati stranku pod svojom čizmom?

- Milanoviću je zato puno lakše. Jer on iza sebe već ima iskustvo gubitka izbora i ostanka na mjestu predsjednika stranke. A HDZ je nakon gubitka izbora smjenjivao svoje lidere – podsjeća Zakošek.

Osim toga Milanović, ako ne formira Vladu, za svoje u SDP-u ima jedan argument koji Karamarko nema – uspio je sustići HDZ, što se prije nekoliko mjeseci činilo kao utopija.

- Milanović može reći: pa ljudi moji ja sam dobio praktički već izgubljene izbore. To je napravio on osobno, nitko drugi. I zato u SDP-u uvijek mogu zaključiti: “Istina, u oporbi smo, ali učinili smo sve što smo mogli, ova druga vlast neće drugo trajati” - smatra dr. Čular.

Problem suradnje s Mostom mogao bi biti obostran bez obzira na to hoće li se u konačnici dogovoriti oko Vlade s jednom od opcija. Svi su fokusirani na tri ili četiri njihove politike, a zanemaruje se njihov stav o nekim drugim pitanjima.

- Nije stvar u tome da Most glasuje i podržava samo svoje politike. Jer Vlada koju bi podržavali osigurava čitav dijapazon politika koje vladajuća stranka želi provesti. Neće Most moći tražiti da se provodu samo njihove mjere, a da istovremeno i oni ne podrže inicijative većinskoga partnera. A to će biti, prije svega, svjetonazorska pitanja – uvjeren je dr. Čular. Svakodnevno će se, dodaje, otvarati čitav niz pitanja o kojima se ljudi iz Mosta nikad nisu izjasnili. - A sada bi mogli biti dovedeni u poziciju da moraju dignuti ruku za HDZ-ovu ili SDP- ovu politiku s kojom se ne slažu. Dakle, te zamke propasti suradnje s Vladom nisu samo Mostovu paketu nego u ovim drugima – upozorava. Nešto slično se dogodilo u Sloveniji sa strankom Mire Cerara koja je osvojila vlast.

Oni nisu imali definirano ništa sadržajno, već su vlast dobili na temelju kritiziranja političkih elita. Nakon što se okupio njihov klub zastupnika u parlamentu i kad su se suočili s politikama koje bi morali voditi, počele su međusobne svađe. S tim da oni, za razliku od Mosta, jesu stranka i imaju jednog šefa iako ni on sam često nije znao što misli – navodi Zakošek, koji drži da bi Most, ako želi sudjelovati u politici, a radi toga su išli na izbore, trebao preuzeti i odgovornost u izvršnoj vlasti. Osim ako možda njihov jedini projekt ustvari nije rušenje HDZ-a i Karamarka. Koliko je u tom slučaju izgledan daljnji scenarij da se Milanović i Prgomet dogovore o Vladi s ciljem da sruše Karamarka u HDZ-u, i kad to učine, izazovu nove izbore na koje onda idu s puno boljih pozicija?

- Super, a što ako im na čelo HDZ- a dođe netko tko je puno izazovniji protivnik od Karamarka. Što su onda proizveli? – upozorava Raos, a Zakošek tvrdi da se tako nešto teško može realizirati jer Most mora inzistirati na nekim sadržajima budući da su se tako definirali.

2. PITANJE MANJINSKE VLADE : Manjinska Vlada može biti vrlo jaka Vlada

Rezultati izbora prema kojima nijedna glavna koalicija nije dobila većinsku potporu glasača nametnuli su Hrvatskoj mogućnost da prvi put stvarno formira manjinsku Vladu. Dr. Goran Čular podsjeća da to nije prvi put. Vlada HDZ-a i DC-a u drugom mandatu premijera Ive Sanadera također nije bila sastavljena od stranaka koje su imale većinu u Saboru, ali je uglavnom uspješno osiguravala dovoljnu potporu za svoje poteze, zahvaljujući formalnim i neformalnim sporazumima s manjinskim i drugim zastupnicima i strankama. Ako je Sanaderova Vlada bila samo formalno, a ne i stvarno manjinska, pitanje je po čemu bi to bila Vlada koju bi formirala HDZ-ova ili SDP-ova koalicija ako bi dobila potporu Mosta, a da predstavnici te stranke u njoj nemaju ministra ili neku drugu dužnosničku poziciju. Pogotovu što hrvatsko zakonodavstvo ima institut investiture, to jest obaveze da kod prvog glasanja, kad dobiva povjerenje, Vlada mora imati većinu svih izabranih zastupnika, 76 od 151. Barem u tom trenutku to nije manjinska Vlada, a za cijeli niz kasnijih poteza joj i nije potrebna ta, nego većina onih koji glasaju.

Manjinske su vlade u zemljama razvijene demokracije česta pojava. Prof. Nenad Zakošek navodi ih kao tipične za Skandinaviju. No, riječ je o potpuno drukčijoj političkoj kulturi, dodaje, a kao što se vidi, manjinskoj Vladi u Hrvatskoj nije dovoljno prilagođeno ni zakonodavstvo. Svejedno, dr. Višeslav Raos misli da je situacija u kojoj se Hrvatska našla nakon neizvjesnih izbora dobra za suočavanje građana i javnosti sa svim potencijalima i ograničenjima politike i za unapređenje političke kulture. Dobra je vijest, podsjeća, da manjinska Vlada ne mora biti i slaba vlada – ona može biti vrlo efikasna u provedbi ciljanih reformi. Dapače, manjinske Vlade znaju biti reformski produktivnije, čak i ako za svaku pojedinačnu reformu moraju skupljati potporu s različitih strana. Osim toga, neprestani pregovori ogoljuju politički proces i približavaju ga građanima i javnosti koji onda sudjeluju u prikupljanju većinske potpore. Reforme koje prođu složeniju parlamentarnu proceduru tako imaju veće šanse da budu kvalitetno provedene na terenu.

Sve je to međutim teorija, osobito u hrvatskim okolnostima kratke demokratske prakse. U konkretnim okolnostima pitanje je na kojim bi se osnovama formirala dovoljna zastupnička potpora manjinskoj Vladi: personalnim, svjetonazorskim, programskim? U ovom trenutku Most forsira program (reformi). Kako su programi obiju vladajućih koalicija prilično općeniti i neodređeni, ni u jednom nije teško naći preklapanja s programom reformi za koje se očekuje da će ih članovi Mosta tek formulirati i predložiti. Riječ je o heterogenoj skupini zastupnika od kojih svaki ima svoj naglasak, a neki i svoju agendu, ponekad vrlo radikalnu.

Profesor Ivan Lovrinović s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu u politiku kao da je ušao ne bi li zabranio valutnu klauzulu. To bi zaista bila vrlo radikalna reforma s prilično neizvjesnim posljedicama. Profesor Robert Podolnjak, s Pravnog fakulteta u Zagrebu, srčan je u promoviranju reforme lokalne uprave i teritorijalnog ustroja. Kako je za provedbu tih reformi potrebno mijenjati Ustav, dakle dobiti u Saboru potporu od 101 zastupnika, dvotrećinsku većinu, to teško može biti uvjet za potporu manjinskoj Vladi. Drugim riječima, želi li provesti reformu teritorijalnog ustroja Most mora i sam preuzeti odgovornost. Neki njegovi članovi, osobito oni koji ne dolaze iz profesorskih redova nego s iskustvom lokalne uprave, donekle su skromnijih zahtjeva – da se promijene propisi koji lokalnoj upravi priječe efikasno funkcioniranje te da se i fiskalni prihodi više usmjere na lokalnu razinu.

Načelno govoreći, Most zahtijeva decentralizaciju, no ona ima puno oblika. Ako se ne provodi, podsjećaju Čular, Raos i Zakošek, Most dolazi u problem sa svojim glasačima, ponekad i ako se provodi, a posebna je teškoća to što je realni politički proces i u idealnim okolnostima pun kompromisa, usklađivanja i prilagodbi. Za reforme su potrebni reformatori, da prevladaju konflikt izbornog legitimiteta i efikasnog vladanja. Već prve postizborne izjave političara pokazuju da za sklapanje manjinske vlade personalni odnosi i ideološka opredjeljenja nisu beznačajni za formiranje manjinske Vlade. U tom pogledu neke prednosti ima Milanović a neke HDZ. Naime, političari, i to jaki političari, koji su prije bili u SDP- u, na ovim su izborima potpuno propali, uočava Zakošek.

Izborni rezultat ostvario je Milanović sam. On, dakle, može davati obećanja. S druge strane HDZ se suočava sa svojim disidentima, među kojima je najprominentniji upravo Drago Prgomet, sve do ove godine zamjenik predsjednika HDZ-a. Nekolicina lokalnih političara Mosta također imaju povijest sukoba s HDZ-om. Osim toga, ideja reforme lokalne uprave vodi upravo na reduciranju klijentelističke baze HDZ-a i njegovih partnera, na primjer HSS-a.

No činjenica da članovi Mosta dijelom potječu iz HDZ-a odnosno iz krajeva u kojima HDZ ima snažnu potporu ima i drugi stranu. Manjinska vlada neće provoditi samo reforme o kojima se usuglasi s Mostom. Bit će tu i zakona koji se tiču svjetonazorskih pitanja. Dakle, članovi Mosta se mogu naći u situaciji da podržavaju Vladu zato što provodi decentralizaciju, ili reformira javna poduzeća, pa su zato u obavezi glasati i za zakone s kojima su oni sami ili njihovi glasači u svjetonazorskom raskoraku. Uostalom, premda je reforma javnih poduzeća jedan od zahtjeva, manjinska Vlada za to ne treba potporu zastupnika Mosta u Saboru, ako tu reformu provodi promjenom upravljanja i menadžera. Važno je, dakle, u čemu bi potpora Mosta manjinskoj Vladi bila pisana, a u čemu samorazumljiva. Manjinska Vlada tako obogaćuje hrvatsko političko iskustvo. Otvara pitanje vodi li se politika programski, svjetonazorski, personalno. Most je još uvijek skupina političara skupljena na brzu ruku. Razlike među njima nisu samo u u profesionalnom iskustvu, u tome što su jedni profesori a drugi lokalni političari. Pitanje koliko će dugo Most ostati koherentan, u kojem će se smjeru razvijati, hoće li se uopće razvijati kao stranka već se postavilo. Velike koalicije u nastojanju da formiraju Vladu dakle mogu pecati pojedinačne članove Mosta, mogu ih kupovati obećanjima o sinekurama, mogu ga razbijati ako vide da inklinira drugoj strani. No, ako je s njima, onda im je u interesu da ostane koherentan i pouzdan saveznik. Napokon, unatoč svim opisanim preprekama u formiranju i funkcioniranju manjinske Vlade, ili upravo zbog njih, manjinska Vlada može na još jedan način predstavljati dobitak za politički život: neke se reforme mogu provesti a onda ići u nove izbore. Most izgleda nije nesklon toj pragmatičnosti.

3. PITANJE IZBORNOG ZAKONA: Vrijeme je da se izborne jedinice drugačije odrede

Na nedavnim smo izborima prvi put glasali prema nešto drukčijim pravilima. Birači su imali prilike osim za listu glasati i za jednog konkretnog kandidata s liste kojem daju prednost pred ostalima. Zahvaljujući tome pet, šest kandidata izborilo je ulazak u Sabor unatoč niskim mjestima na listama.

- Treba priznati: puno smo govorili o preferencijskom glasovanju, a najveći broj onih koji su iskoristili takav glas dali su ga prvome na listi. Time su na neki način potvrdili da se slažu s cijelom listom – smatra dr. sc. Čular. Zahvaljujući preferencijskim glasovima u Sabor je ušlo premalo kandidata da bi se moglo govoriti o tome kako je takav način glasovanja poremetio volju stranaka kod sastavljanja lista. Ipak, prof. Zakošek priznaje da je iznenađen uspjehom HNS-a koji će, zahvaljujući preferencijalnim glasovima, imati dva saborska mandata više nego što im je dodijeljeno koalicijskim sporazumom.

- Mislio sam da je ta stranka preslaba da tako nešto napravi – kaže.

Milanović je u konačnici ipak pristao na uvođenje preferencijskoga glasa, i to samo jednog iako je bilo mnogih stranaka, koje su kao i GONG predlagale da se omoguće barem tri preferencijska glasa uz prag od 5 posto. Sada, naime, u Sabor ide izravno samo onaj kandidat koji osvoji najmanje 10 posto glasova od ukupnog broja glasova koji je osvojila njegova lista. Naši se sugovornici slažu da za eventualna promjene u preferencijalnom glasovanju najprije treba napraviti opsežnu analizu preferencijskoga glasovanja na ovim izborima.

- Treba utvrditi koliko je točno mandata osvojeno zahvaljujući preferencijskim glasovima, koliko su poremetili žensku kvotu, kako se to odrazilo na broj mandata koji su međusobno dogovorile koalicijske liste... – navodi Zakošek, koji tvrdi da se učinke preferencijskoga glasovanja može jednostavno utvrditi. Potrebno je samo usporediti koliko bi neka stranka imala mandata bez preferencijalnoga glasovanja, a koliko ih ima sad.

- Radi se o vrlo maloj razlici, a jedan od razloga je taj što se glasovi koncentriraju na prvog na listi. Pa gotovo nitko od ostalih na listi ili eventualno samo još jedan uspiju osvojiti više od deset posto glasova – tumači Čular. Treba vremena, slažu se, da model u kojem daješ glas ciljanom kandidatu bude pokazatelj izraza bunta prema sastavu liste.

- HNS-u je bilo lakše jer su oni imali jednog ili dvoje na izglednim mjestima na listama i borili su se da preko preferencijskih glasova proguraju još kojeg kandidata s dna liste. SDP je pak u vrhu liste imao šest, sedam ljudi i išli su s pretpostavkom da nema smisla da se bore između sebe za preferencijalni glas – objašnjava dr. sc. Raos.

No, analize drže da je prerano govoriti o tome da se možda već za iduće izbore poveća broj preferencijskih glasova na tri, uz niži prag.

- Osobno smatram da bi prvo trebali ići u snižavanje praga, no najprije treba vidjeti koliko bi u sadašnjoj situaciji donijeli novih mandata – kaže Zakošek. Uskoro će, vjeruje Raos, netko zasigurno pokrenuti inicijativu da se barem jedan preferencijski glas uvede na lokalnim izborima za članove gradskih vijeća ili županijskih skupština.

- To itekako ima smisla za veće gradove. U Zagrebu bi itekako imalo utjecaj na sastav Gradske skupštine – procjenjuje. No, s potpunim ukidanjem praga kod preferencijskog glasovanja, kao što su neki predlagali, ne slaže se nitko od naših sugovornika.

- Ne smijemo stranku ostaviti bez ikakvog utjecaja na to tko ulazi u parlament. A ako se potpuno ukine prag koji ide uz preferencijski glas, sasvim je svejedno kako su kandidati poredani na listi jer u Sabor ulaze prema broju osvojenih preferencijskih glasova. Moramo dati težinu stranačkoj volji i onda njoj suprotstaviti biračku volju. I samo ako je ona dovoljno jaka, može promijeniti tu stranačku volju – objašnjava Čular.

Naši sugovornici jedinstveni su u ocjeni da je ova Vlada propustila priliku provesti opširnu reformu izbornog zakonodavstva koja je prije svega trebala ujednačiti broj birača po izbornim jedinicama. U vladajućoj koaliciji je postojala ideja da se ide u sveobuhvatnije izmjene izbornog zakonodavstva ali...

Osobno je Milanović kriv što na kraju od toga nije bilo ništa jer je rekao da mu Izborni zakon nije važan i jedva ga je predsjednik saborskog odbora za Ustav Peđa Grbin nagovorio da prihvati jedan preferencijski glas i onaj dio oko zabrane kandidiranja za osuđene osobe koji je Ustavni sud srušio – otkriva Zakošek. A postoji, podsjeća, preporuka Ustavnog suda da se trebaju ujednačiti izborne jedinice.

- Međutim SDP nije prepoznao da su izborne jedinice krojene u skladu s interesima HDZ-a. SDP-u bi bilo u interesu da je primjerice Grad Zagreb jedna izborna jedinica. I da su to promijenili, na ovim su izborima mogli dobiti puno više mandata - objašnjava Zakošek.

Ne znam zašto to Milanović nije želio učiniti. To je “zokilogija” u čije namjere ne mogu proniknuti – ističe Zakošek. Vjerojatno je, ocjenjuje Čular, jedan od razloga što se nje išlo u reforme oko izbornih jedinica taj što to podrazumijeva i promjenu županijskog ustroja.

- Jer najprije bi trebalo napraviti novu administrativnu podjelu na regije iz kojih će onda proizaći nove izborne jedinice. Možda Milanović nije išao u to jer su neki, kad su se po medijima počele crtati nove karte izbornih jedinica, odmah počeli upozoravati da se radi novi regionalni ustroj. To, dakle, pokreće jedan niz pitanja i zato u takav proces treba ući pripremljen - upozorava Čular. Na ovakav način se postojeće izborne jedinice posljednjih 15 godina smatraju kao privremene. To najbolje potvrđuje činjenica što niti jedna stranka nema stranačku organizaciju na razini izborne jedinice, nego na razini županija. I onda osnivaju ad hoc izborne stožere. Jednim je dijelom to interes samih stranačkih vođa koji na taj način lakše kontroliraju sastavljanje lista, ali i izraz toga da se izborne jedinice smatraju privremenim rješenjem – tvrdi Čular.

Trebalo bi, poručuju, osvijestiti i kod jedne i kod druge najjače opcije da je važno uskladiti broj birača po izbornim jedinicama. Nakon silnih manipulacija HDZ-a s Izbornim zakonom 90-ih godina, naši se sugovornici slažu kako ne bi trebalo ići u promjene proporcionalnog izbornog sustava u većinski. Puno je važnije pitanje da li zabraniti predizborne koalicije. Takav model prema njegovu mišljenju jako korumpira manje stranke koje pokušavaju doći do svog parlamentarnog statusa preko koalicije s velikim strankama.

- A ako već imaš takve koalicije, onda bi izborni prag trebao biti viši od 5 posto – smatra Zakošek.

Bude li Most dio vladajuće koalicije, nije isključeno da se provede i izborna reforma.

U njihovu programu stoji i prekrajanje izbornih jedinica, i tri preferencijska glasa, a ne samo jedan, uz prag od 5, a ne deset posto. Sve to oni mogu provesti ako žele, odnosno natjerati Vladu da krene u takve izmjene – zaključuje Raos.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: