Hrvatski namještaj

Malo tko zna da ga uopće ima. Ali ima. Recimo, sve što napravi Natuzzi, može izraditi i Hrvat. Sve što kupuju u Meblu, mogu kupiti i kod Hrvata. Sve što ima u Ikei, ima i… No, dobro, toga nema.

Ali hrvatski namještaj postoji. I nije ga malo. Nedostaju mu, doduše, neki dizajnerski predznak te dobro osmišljena mreža trgovinskih lanaca, ali namještaj se proizvodi. Štoviše, neki smatraju da namještarcima ide posebno dobro, o čemu bi trebale svjedočiti raskošne brojke o izvozu raznih komoda, regala, kreveta i svih ostalih čuda koja se, već dugi niz godina, šibaju na europska i istočna tržišta gdje su, tvrde, stranci naprosto poludjeli za hrvatskim drvnim proizvodima.

Kada u pomoć pozovemo statistiku, onda te brojke izgledaju otprilike ovako. Godišnje se iz Hrvatske u strane zemlje otpravi više od 54 tisuća tona namještaja izrađenog samo od masiva, odnosno punog drva, a samo u 2009. godini stranci su od Hrvata kupili namještaja u iznosu od basnoslovnih 290 milijuna američkih dolara.

Ista statistika svjedoči i kako je izvoz namještaja, barem do teške financijske krize, pokazivao strelovit uspon pa je tako novac što su ga hrvatski namještarci zaradili u 2000. godini bio znatno manji, tek nešto više od 103 milijuna dolara. U posljednjih deset godina hrvatska drvna industrija zabilježila je i značajan porast domaćih proizvođača.

Za ilustraciju, prije jednog decenija ta industrija bilježi tek 294 registrirane tvrtke, dok u 2009. ulazimo s duplo većim brojem – namještaj u Hrvatskoj sada proizvodi čak 546 malih, srednjih i velikih proizvođača koji bi, ako je vjerovati predviđanjima, među prvima trebali izaći iz recesije. I gdje su sada te silne hrvatske tvrtke, kad prosječan kupac, opkoljen kineskom i dalekoistočnom škart robom, domaćeg proizvođača u salonima ni svjetiljkom ne može zamijetiti?

Odgovor je lagan. U Njemačkoj. U Italiji. U Francuskoj. Čak i u Švedskoj. Ali u Hrvatskoj… Teško. Većinu drvenog namještaja koji danas proizvode Hrvati, domaći kupac vjerojatno nikad neće ni vidjeti.

Dobro, u pokojem salonu na koji će tek slučajno naletjeti, između škripavog kineskog kauča i poljske komode izrađene u iveralu neki će sretnik možda i zamijetiti stol ili regal od domaćeg, dragog nam hrasta lužnjaka…

No, gotovo 70 posto onoga što Hrvat napravi na kraju će otići u strane zemlje, a taj isti Nijemac, Talijan, Francuz ili pak Britanac neće ni znati kako je dom opremio originalnim hrvatskim proizvodom.

Hrvatski proizvođači, kao i drvna industrija općenito, vrlo su ponosni na svoje izvozne rezultate jer se među rijetkima u zemlji mogu pohvaliti kako su na strana tržišta plasirali dobre domaće proizvode.

Doduše, žao im je što su zapostavili domaće tržište, ali ono im je ionako premalo da bi prodajom u vlastitoj zemlji uspjeli podmiriti troškove ogromnih pogona, skupocjene tehnologije, nabavke vrijedne sirovine te rada vlastitih djelatnika. Dizajnerska struka, međutim, tim će istim proizvođačima predbaciti da u većini slučajeva ni ne izrađuju vlastiti, originalni i dobro osmišljeni proizvod koji bi se, uz malo truda, mogao razviti u prototip hrvatskog namještaja.

Bez puno premišljanja priznaju to i sami proizvođači. Najveći hrvatski proizvođač namještaja, požeški Spin Valis, uopće nema zaposlenih dizajnera. “Mi jednostavno dobivamo narudžbe od stranaca pa onda prema njihovim skicama izrađujemo modele namještaja za koji znamo da će se kod naručitelja prodavati. Jednom kad ga izradimo, određeni dio tog istog namještaja ostavimo i za domaću prodaju. No, većina ipak ide van”, doznajemo od požeškog prozivođača koji danas ima čak 450 zaposlenih djelatnika.

Štoviše, do prije nekoliko mjeseci, Spin Valis uopće nije ni imao vlastiti salon namještaja. Krajem prošle godine otvoren je prvi, u sklopu same tvornice, a poželi li neki Zagrepčanin kupiti Spin Valisovu komodu od slavonskog hrasta lužnjaka, morat će potegnuti čak 180 kilometara, uz opasnost da mu se viđeno na kraju možda ipak ne svidi. No, vlastiti dizajneri Spin Valisu nisu potrebni.

“Od 2004. godine pa do 2008. proizvođači su udvostručili izvoz. Puno se ulagalo u drvni sektor, prepoznalo nas je i resorno ministarstvo, a naša tvrtka danas izvozi u čak 30 zemalja diljem svijeta”, objašnjava Zdravko Jelčić, direktor Spin Valisa te predsjednik udruženja drvne industrije pri HGK.

Naravno, sve je to još daleko od naših najvećih konkurenata, Poljaka, koji godišnje izvoze namještaja u iznosu od 10 milijardi eura! Jelčić nas vodi u razgledavanje požeškog pogona koji čak 65 posto vlastitih proizvoda svake godine plasira na strano tržište. Spin Valis je najveći proizvođač sjedaćih garnitura rustikalnog stila u Europi, koje imaju trajnost bar 30 godina. Rijetko bi koji Hrvat svoj dom ukrasio sličnom garniturom, ali one svoje mjesto pronalaze na belgijskom, nizozemskom ili francuskom tržištu.

Kad su u pitanju Nijemci, Jelčić ističe da je ovaj narod ipak skloniji nešto modernijim linijama. U tu zemlju Spin Valis stoga izvozi stolove, stolice, vitrine i komode izrađene od hrasta lužnjaka, a godišnje se, za potrebe proizvodnje, opskrbljuje sa 60 tisuća kubnih metara drvenih trupaca, što će ga u modernom pogonu kasnije pretvoriti u namještaj.

Znatno skraćeni i pojednostavljeni put od trupca do ormara ide otprilike ovako: drvo kupljeno od Hrvatskih šuma stiže do pogona gdje se s njega prvo skida kora, a potom odlazi u pilanu te u elementaru gdje se reže u manje komade. Ovisno o tome što će od njega nastati, drvo odlazi u “tvornicu namještaja” gdje se dalje spaja, lijepi, obrađuje i dobiva konačan izgled. Njegova cijena na kraju će ovisiti o zahtjevnosti izrade te vrsti sirovine od koje je napravljen, no najskuplji će biti komadi izrađeni od hrasta lužnjaka. Općenito, to drvo postiže i najvišu cijenu prilikom kupovine sirovina, a većinom se kupuje od Hrvatskih šuma jer ta državna tvrtka barata s gotovo 80 posto prirodnih hrvatskih resursa.

Neki proizvođači, koji su željeli ostati anonimni, žale se čak da od iste tvrtke uglavnom ne mogu kupiti količinu drva koja bi zadovoljila njihove kapacitete jer se nad ovim resursom provodi stanovita vrsta monopola, a dobar dio te sirovine, hrastovih trupaca, na kraju se izvozi iz Hrvatske, u Njemačku, Poljsku, Italiju, čiji proizvođači od nje izrađuju namještaj pa nam ga uvoze nazad po znatno višim cijenama.

U svakom slučaju, za kubni metar hrasta morat će isplatiti oko 620 kuna, dok će cijena jasena biti 10 posto niža, oko 560 kuna. Sljedeća sirovina od koje proizvođači najčešće rade namještaj jest bukva čiji trupci koštaju oko 350 kuna po kubnom metru, a topola i lipa su među najjeftinijma, oko 250 kuna po kubiku. U svim fazama prerade, proizvođač će na kraju iskoristiti tek 50 posto kupljene sirovine jer će gotovo polovica otići u otpad, osim kad je u pitanju hrast kojeg se, a zato je i na cijeni, može iskoristiti oko 66 posto.

Inače, među hrastom je na cijeni lužnjak (kitnjak je lošiji nekih 15 posto), pa će se većina proizvođača masivnog namještaja pokušati dokopati upravo te sirovine, za razliku od topole ili lipe, od kojih se proizvodi sve rjeđe. Tvrtka AG Dinas iz Đurđenovca godišnje namještaj proizvodi od 35 tisuća kubnih metara trupaca. Dobro im je išlo sve negdje do kraja prve polovice 2008., odnosno do početka krize, no pretpostavka je kako će se tržište drvne industrije oporaviti tijekom ove godine.

13 radnika. AG Dinas, tvrtka u vlasništvu troje privatnika, danas mjesečno izvozi robu vrijednu milijun eura, što je dalek put od 1993. godine kad su, sa samo 13 zaposlenih, proizvodili isključivo fronte za namještaj. Direktor Marko Sabljak sada se može pohvaliti nešto boljom situacijom. AG Dinas zapošljava 450 djelatnika, a osim kuhinja koje su uglavnom namijenjene za hrvatsko tržište, namještaj izvoze u Njemačku, Francusku, Veliku Britaniju, Italiju, Rumunjsku…

“Englezi, recimo, vole moderni dizajn ravnih, ali širokih linija, dok u Njemačku odlazi namještaj izrađen u bukvi ili hrastu sa struganim plohama, što je trenutni hit. Kad je u pitanju rustikalni dizajn, to vole Francuzi, iako se meni osobno to ne sviđa previše”, smije se Sabljak, dok nas vodi u razgledavanje pogona.

Ni AG Dinas nema vlastitog dizajnera kad je u pitanju proizvodnja namještaja. I oni većinom komade izrađuju prema nacrtima naručitelja koji vrlo dobro znaju što će se prodavati na njihovu tržištu.

Dinasova dizajnerica Milica Cvišić stoga nema posla kad je u pitanju izvoz. Ona se posvetila dizajnu kuhinja, no kako i sama priznaje, na tom planu nije otkrila osobite novitete.

“Mi jednostavno pratimo trendove u svijetu i prilagođavamo ih svojim potrebama. A kad su u pitanju kuhinje, to su uglavnom plohe visokog sjaja izrađene od iverala ili mediapana”, objašnjava nam 60-godišnja dizajnerica dok pozira ispred jedne od svojih najdražih kuhinja.

Upotreba masiva u izradi kuhinja, dodaje, nešto je rjeđa jer mlađi više vole umjetne materijale, no AG Dinas i tome je doskočio. Kako im masiv ne bi bio previše monoton, oplemenili su ga bojama pa se sada dosta dobro prodaju kuhinje od hrasta obojene u zeleno, plavo, i to tako da se ispod boje i dalje naziru godovi drva.

No, prava je šteta, smatra Mladen Orešić, profesor na studiju dizajna pri Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, što hrvatski proizvođači tako malo pažnje posvećuju dizajnu finalnog proizvoda.

“Nekad su na tome radili cijeli odjeli, a danas naši mladi dizajneri ne mogu pronaći posao, zbog čega su prisiljeni raditi za strane proizvođače koji su prepoznali njihove kvalitete”, kaže Orešić.

Hrvatska u tom smislu još nije pronašla neku dobru nišu, dizajnerski predznak koji bi davao na posebnosti hrvatskom namještaju te ga činio prepoznatljivim u svijetu. Umjesto toga, namještaj se izvozi bez jasnih specifikacija o tome gdje je nastao i tko ga je izradio, umjesto da na neki način bude prepoznatljiv kroz ono što je tipično za našu zemlju.

Dizajnerski predznak francuskog namještaja, ističe Orešić, uglavnom je šarm, kod Engleza je to tradicija, kod Nijemaca kvaliteta, a kod nas bi se prostor mogao pronaći u izradi inteligentnog namještaja.

Neki su se po tom pitanju već bacili na posao pa među rijetkima u Hrvatskoj dizajnerski namještaj nude tvrtke kao što su Inkea (ima 34 radnika i proizvodni pogon u Kloštar Ivaniću) ili Intera koja uz domaće proizvode prodaje i one strane proizvodnje.

Hrvatsko-austrijski dizajnerski trojac Numen vjerojatno je među najpoznatijim mladim dizajnerima koji, zbog slabog interesa hrvatskog tržišta, uglavnom rade s prestižnim internacionalnim proizvođačima. I Studio Atmosfera iz Zagreba bacio se na izradu “inteligentnog” namještaja koji su, u suradnji s domaćim proizvođačem DIN Novoselcem, ovaj mjesec predstavili na sajmu u Kölnu.

Atmosfera je, objasnio je Ivan Dilberović iz studija, razvio koncept namještaja boomerang: više istovjetnih komada u obliku bumeranga koji se mogu sklapati na bezbroj načina pa tako kupac jedan tjedan može imati stolić, da bi već sljedećeg od njega napravio policu.

Boomerang je tek predstavljen, još ga se ne može kupiti, no tek će se vidjeti kako će biti prihvaćen na domaćem i stranom tržištu te hoće li ga ono prepoznati kao originalan hrvatski proizvod.

Ovisno o tome tko je kupac, Atmosfera je predvidjela dvije varijante boomeranga. Prva je jeftinija - komadi su izrađeni od šperploče - a druga je namijenjena onima koji cijene kvalitetu drva, pa žele imati namještaj od domaćeg hrasta.

U međuvremenu, i novoselski proizvođač svoj namještaj uglavnom izvozi iz Hrvatske (u strane zemlje odlazi 98 posto proizvoda), a osim u salonu u Novoselcu njihov namještaj u Hrvatskoj gotovo i nije moguće kupiti.

Na tu pojavu većinom će utjecati cijena.

puno drvo. Hrvatski izvoznici uglavnom rade u punom drvu, a takvi su proizvodi znatno skuplji od, primjerice, iverala koji je vrlo zastupljen na hrvatskom tržištu.

Jeftinije verzije kupovat će većinom mlađa publika, oni koji si namještaj od punog drveta ne mogu priuštiti, dok će hrastom i bukvom domove opremati uglavnom kupci stariji od 40 godina…

No, treba znati, ističe Orešić, kako je investicija u puno drvo znatno isplativija od one u zamjenske materijale.

Razlog nije toliko u trajnosti namještaja jer i iverica, kaže, može trajati godinama, već u činjenici da drvo s čovjekom stari pa na njemu možemo primjećivati tragove vremena, stvarati emotivne veze s predmetom, osjećati njegovu toplinu i time oplemeniti život…U tom smislu, hrvatski namještarci ne boje se dolaska popularne IKEA-e.

Kupci koji odlaze kod Šveđana, kažu, ionako nisu njihova ciljana publika niti će u IKEA-i naći kvalitetu kakvu dobivaju kroz proizvode od domaće sirovine.

Jer nema do slavonskog hrasta lužnjaka. Još samo da ga “inteligentno” dizajniraju…

Proizvođači namještaja nemaju novca koji bi uložili u dizajn

Činjenicu da veliki proizvođači namještaja rijetko posluju s domaćim dizajnerima ne treba shvaćati previše tragično, objašnjava Nikola Radeljković, član dizajnerskog trojca Numen.

“Nekoliko je razloga tome. S jedne strane hrvatsko je tržište premalo, a većina proizvođača naslijedila je tip poslovanja karakterističan za razdoblje socijalizma, pa je nerealno očekivati da će imati financijske i organizacijske mogućnosti za ulaganje u dizajn, samostalni brending i marketing potreban za postizanje više dodane vrijednosti proizvoda”, kaže Radeljković.

“Veliki proizvođači”, nastavlja, “nisu tržne marke koje plasiraju finalni proizvod, već svoje proizvode uglavnom putem lohn poslova prodaju van zemlje kao anonimni dobavljači, tako da se u većini slučajeva ni ne zna odakle potječe proizvod.”

Mogućnosti za mlade dizajnere Radeljković stoga vidi u vlastitim incijativama. Brojni veliki proizvođači, kaže, s dizajnerima su spremni surađivati u smislu davanja tehnološke podrške. Moguće ih je stoga koristiti za izradu dizajnerskih prototipova i maloserijske proizvodnje koje kreativci kasnije samostalno mogu prodavati na tržištu.