Višnja Pavelić, starija kći Ante Pavelića, poglavnika zloglasne NDH, iznijela je pred kamerom poznatoga hrvatskog redatelja Jakova Sedlara, koji je s njom proteklih godina razgovarao u Madridu, gdje je desetljećima osamljena živjela, svoju tešku i bolnu obiteljsku priču, opterećenu svim strahotama drugoga svjetskog rata i propaloga ustaškoga režima te tjeskobom poratnoga života u izbjeglištvu. Od Sedlara je tražila samo jedno: da se dokumentarni film o njoj nipošto ne prikazuje prije nego što umre. Preminula je na Božić 2015., a Sedlar je, na molbu Globusova uredništva, dao našem novinaru Jurici Körbleru da pogleda snimljeni materijal te mu je iznio svoja dragocjena zapažanja iz četiriju susreta sa ženom koja je čuvala najdublje tajne o ustaškome vođi.
Bio je kao svaki otac. I kao u svakoj obitelji s nama je govorio o svakoj stvari, raspravljao. Uvijek se brinuo za nas, usprkos tome što je često bio proć – riječi su to Višnje Pavelić, kćeri ustaškog poglavnika Ante Pavelića, koja je na sam Božić preminula u Madridu. U malom stanu, u dijelu grada gdje je stadion Reala, u četiri navrata primila je redatelja Jakova Sedlara koji je snimio materijal koji će, po posebnoj želji Višnje Pavelić, biti emitiran nakon njezine smrti. Sedlar je za čitatelje ”Globusa” ekskluzivno ustupio snimljeni materijal, u kojem Višnja Pavelić priča o svojim roditeljima, školovanju pod lažnim imenima, dolasku u Zagreb, Alojziju Stepincu, ali iznosi i tezu da je atentat na Antu Pavelića organizirala “hrvatska klerikalna struja” u Buenos Airesu.
“Titovi komunisti nisu htjeli napraviti atentat na mog oca Antu Pavelića. Oni su htjeli izručenje. Ali tu je bilo svega, s Maksom Luburićem, koji je bio luđak, umno bolestan čovjek.”Aludirajući na hercegovačko porijeklo Vjekoslava Maksa Luburića Višnja Pavelić, gledajući u kameru i Jakova Sedlara, rekla je: “Vi ste iz Dalmacije. A ono je Hercegovina. I to su strašne stvari. On je ubijao ljude. Njega nitko nije mogao kontrolirati. Nije tati bilo lako.”
Višnja Pavelić kaže da sam Stepinac nije volio Pavelića. “U Vatikanu je masonerija radila protiv Hrvatske. Uostalom poslije su napravili protokol, Tito i njegova žena sjedili su s papom. To su uspjeli napraviti.” O Anti Paveliću i krvavom ustaškom režimu povijest je izrekla svoj sud. Dva dana nakon što su ustaše umarširale u Zagreb počeo je surovi progon Židova i Srba, koji će se u ratnim godinama nastaviti punom žestinom. Tokom rata u ustaškim logorima poput Jasenovca pobijeno je tisuće i tisuće ljudi, a licitiranje brojkama još je jedan udarac nevinim žrtvama.
Zapaljena su i sa zemljom sravnjena brojna srpska sela, Židovi su nemilosrdno istjerani iz svojih kuća i stanova, u NDH su donosili stravične zakone, a Pavelić je veliki dio Hrvatske prepustio Nijemcima i Talijanima. Bilo je to strašno vrijeme.
Kada danas neki ‘NDH nostalgičari’ prizivaju i amnestiraju to vrijeme progona, smrti i neljudskosti, onda je to više sramota za njih same. Ne ponovilo se, možda je najkraće što se može reći.
Ali, ljudska sudbina Višnje Pavelić, koja je doživjela devedeset i dvije godine, svakako je zanimljiva i to je bio i glavni razlog zbog čega je Jakov Sedlar snimio materijal u Španjolskoj. Priča koju je ispričala Sedlaru otkriva i mnoge nepoznate detalje koji povjesničarima mogu poslužiti da se sagleda ne samo Pavelićev bijeg nego boravak u Argentini i Madridu.
Posebno je intrigantno kome će pripasti bogata povijesna dokumentacija i pisma koje je Pavelić slao i primao, a sve je to do smrti u stanu u nekoliko velikih kutija držala njegova kći. “Nagovarao sam je da ostavi Hrvatskom državnom arhivu, a to su joj preporučili još neki iz Hrvatske. Ona međutim nije imala povjerenja u Državni arhiv. Rekla je: ‘Ne, vidjet ću kome ću to ostaviti.’ Zaista ne znam što je sada s tim”, kaže Sedlar.
Sve ove godine Višnja Pavelić bila je samo jedanput u Hrvatskoj. Kada ju je Sedlar pitao kakav je njen stav o Hrvatskoj, odgovorila je da je razočarana statusom Bosne, kao što je bio i njen otac. ”Pavelić je smatrao da je Bosna dio Hrvatske i tako je i ona smatrala. Rekla je da ona Hrvatsku kakva je danas ne doživljava kao ostvarenje svog sna i sna njezina oca.”
“Ako bi se vukla neka paralela sa zagrebačkim prilikama, stan u kojem je živjela Višnja Pavelić može se usporediti sa stanom u Ravnicama. Stan je bio prepun knjiga, na zidu je bilo nekoliko Pavelićevih fotografija, te obiteljska fotografija majke i oca s troje djece. Po tim sobama bilo je puno spisa i to je bilo okružje u kojem smo razgovarali.” Na policama je pet svezaka Hrvatske enciklopedije, knjiga Vjekoslava Klaića, ali i literatura kojom su se služili pravaši. Gospođa Pavelić čuvala je i originalne Rimske ugovore, ali i mnoge druge povijesne dokumente. Tu je i ostavština njenog brata Velimira, koji je umro u Madridu 1998. godine, ali i obiteljski fotoalbumi sa slikama od kojih mnoge nikad nisu publicirane.
U rijetkim intervjuima koje je davala tvrdila je da nikad za vrijeme rata nije čula za Jasenovac, a da o tome Ante Pavelić nije mnogo pričao ni poslije rata.
“Nemam mirovinu, živim skromno kao i cijeli život”, znala je govoriti.
Sedlar ju je uvijek pozvao na ručak i odlazili su u restoran koji je od stana udaljen dvjesto metara. “Kao da idete u Vinodol, ništa posebno.”
Upravo u tom restoranu Višnja Pavelić otkrila je redatelju kako je obitelj došla do stana u Madridu.
“Pričalo se često o zlatu koje je Pavelić odnio sa sobom kad je otišao iz Zagreba. Kad sam to spomenuo, gospođa Višnja mi je rekla: ‘Pa, znate kako smo ovaj stan kupili.’ Pogledala je moju reakciju i kad je čula odgovor da ne znam, detaljno mi je ispričala cijelu priču.”
Kad je njen otac bio u talijanskom zatvoru u Torinu, napisao je knjigu “Strahote zabluda”. Nakon što je bila u prodaji samo jedan dan, povučena je. Kad je Pavelić 1941. godine došao u Hrvatsku, jedan talijanski izdavač ponudio mu je da se ta knjiga ponovo tiska. “Tiskala se u Firenci, rekla mi je gospođa Višnja, i za honorar je Ante Pavelić odmah kupio stan u Firenci. Taj su stan prodali kad su odlazili u Argentinu, kupili su tamo nešto i nakon odluke da idu živjeti u Španjolsku, ponovo su sve prodali. Od novca koji je obitelj dobila nakon svih tih transakcija, ali prije svega od honorara za knjigu, Ante Pavelić kupio je u Madridu mali stan.”
Višnja Pavelić pokazala je Sedlaru svjedodžbe iz škole, koje su na redatelja ostavile poseban dojam. “U šest godina školovanja, dvije godine osnovne i četiri godine srednje, svaki razred završila je pod drugim imenom. Uvijek su se skrivali i pod pravim imenom nije završila niti jedan razred.”
Ante Pavelić oženio se 12. kolovoza 1922. u zagrebačkoj crkvi sv. Marka Marijom Lovrenčević, a govorilo se da je ona s majčine strane, Ivane Hercfeld, Židovka. Marijin otac Martin bio je ugledni novinar, urednik Hrvatskog prava i Hrvatske i član Stranke prava. Pavelić se s Marijom upoznao 1915. godine, kada je ona imala osamnaest godina, a oboje su se zaposlili u odvjetičkoj kancelariji dr. Aleksandra Horvata. Marija, koja će kasnije skratiti ime u Mara, radila je kao tajnica, a Pavelić je bio advokat-početnik.
U NDH su je oslovljavali kao “gospođu Maru” i bila je strah i trepet za sve koji su bili u blizini Pavelićevih. Zvali su je čak “faraonka Mara”, a iako se rijetko pojavljivala u javnosti, tvrdilo se da je imala nevjerojatno velik utjecaj na svog supruga. Ante Pavelić i njegova supruga imali su troje djece, sina Velimira i kćeri Mirjanu i Višnju.
Višnja Pavelić nikad se nije udala, nije imala vlastitu obitelj i bila je potpuno posvećena ocu.
“Obožavala je oca i bio je to onako klasičan odnos kćeri i oca. Bila je dobra i s majkom, sestrom i bratom, ali otac joj je bio sve. Jedino nije bila u dobrim odnosima sa sestrinim mužem.”
I u snimljenom materijalu Višnja Pavelić kaže da su odgajani strogo i da je disciplina uvijek bila u kući. ”Moja mama bila je uravnotežena žena i moj otac je punih pet godina čekao da je dobro prouči. Kad ju je proučio, tek tada se njome oženio”, govorila je Višnja Pavelić.
Na snimkama koje su nastale kad je Pavelićeva kći već bila u dubokoj starosti, Višnja sjedi ispred velike biblioteke, a u ruci drži štap. Unatoč godinama, prisjeća se i Sedlar, bila je vrlo sabrana i sjećala se mnogih detalja. “Znate, ne ulazeći u sve što se događalo, ja sam Višnju Pavelić doživio kao jednu tragičnu osobu. To je moj dojam.”
Sedlar kaže da je za vrijeme tih susreta u Madridu bila vrlo susretljiva, pa je redatelju dala i neke dokumente koji su korišteni u filmu. Uvijek je branila oca, pravdala ga da je Hrvatska bila između Hitlera i Mussolinija i da je Pavelić želio za državu izboriti što bolji status. O zločinima koji su počinjeni u NDH nije se izjašnjavala.
Višnja Pavelić školu je polazila u Švicarskoj kod česnih sestara i tamo je upoznala budućeg papu Pia XII, koji je u to vrijeme bio kardinal i dolazio je na odmor u samostan. Kaže da nije u to vrijeme znala mnogo što se događa, osim što su joj od vremena do vremena rekli da mora promijeniti ime.
“Od danas se zovete tako i tako i ja sam prihvatila to što je otac rekao. Nama je djeci to bilo normalno da se potpisujemo pod krivim imenima”, govorila je Višnja Pavelić.
Postoji i slika kad su Pavelići došli u Zagreb i slikali se pred Banskim dvorima. “Malo smo se čudili, jer u Italiji se živjelo malo modernije, a tamo smo došli malo u srednji vijek. Zagreb nam se činio malo stran, jer smo živjeli u talijanskim gradovima koji su bili napredni. Vidjeli smo malo balkanskog u Zagrebu.”
Višnja Pavelić kaže da su Banski dvori, gdje se obitelj prvo nastanila, bili krajnje zapušteni. Podvornik u dvoru dobio je nalog da sve skloni, jer ‘dolaze ustaše, banditi’. “Sav pribor koji je bio tamo imao je Aleksandrov grb”, prisjećala se Višnja, kao i podvornikovih riječi koji je pijanog bana Ivana Šubašića morao svake večeri nositi do kreveta. Kad je Višnja oboljela od bronhitisa, liječnik je savjetovao da se Pavelići hitno isele.
Prisjećala se Višnja Pavelić da su svi njemački generali koji su dolazili u Hrvatsku bili protiv NDH. Ispričala je kako je jednog od njih “tata dao maknuti”, a kad je sve došlo do Hitlera, on je rekao: “Pavelića se ne dira.”
Kako se bližio krah NDH, ustaške velmože počeli su sklanjati članove svojih obitelji u inozemstvo. Mara Pavelić i djeca su već na Božić 1944. godine otišli iz Hrvatske u Austriju, ali kako je Ante Pavelić imao operaciju zbog problema sa žilama na nogama, Mara se vratila. Ubrzo nakon toga, vidjevši da je sa suprugom sve u redu, opet se pridružila djeci.
Endehazija je početkom 1945. godine bila mrtva, a ustaše su se pripremale za bijeg.
Pavelić je naredio ‘povlačenje’ prema Austriji, nadajući se da će se predati Britancima. Najviše se bojao Titovih partizana i 6. svibnja 1945. napustio je Hrvatsku, ostavivši svoje vojnike na milost i nemilost. Kasnije su mu mnogi zamjerali kukavičluk, ali je Pavelić prije svega želio spasiti svoju glavu. Je li s ustašama otišlo i zlato, do sada nije razjašnjeno, iako je bilo onih koji su tvrdili da je u sanducima zapakirana velika količina zlata koju su ustaše ponijeli sa sobom.
Odmah se Ante Pavelić pridružio obitelji u Austriji, u američkoj okupacijskoj zoni, a nisu ga uhapsili ni Amerikanci ni Britanci. Nakon toga otišao je u Rim, a iz američkih tajnih dokumenata vidljivo je da su njegov bijeg pomagali svećenici i Crkva.
Detaljno je Višnja Pavelić opisala kako je kurir, u posljednji trenutak, odnio u Zagreb poruku gdje se nalazi Pavelićeva obitelj u Austriji. “Slučajno smo se našli, kupili smo tirolski šešir i jedno je vrijeme moj otac živio kod seljaka i jednog Makedonca”, kaže u Sedlarovu filmskom materijalu Višnja. “Tatu su tražili, ali ga nigdje nisu našli, jer smo ga dobro bili spremili. Kazali su da je bio u samostanu, da je imao fratarsko odijelo, ali od toga nije bilo ništa.”
Po dolasku u Buenos Aires Pavelić je kupio malo zemljište i napravio baraku za kokoši. Djeca su po noći skupljala jaja i prodavala ih. Kad se Pavelić snašao, kokošinjac je poklonio fratrima. “Poslije se bavio građevinarstvom i priključio se nekim našim ljudima. A mi smo štrikali, nabavili smo tri mašine i radili smo za firme. Brat je prvo radio kod jednog ortopeda, a kasnije na pošti. Navečer je priređivao vunu, a mi smo po danu radili. Ne znam ni kako se to na hrvatski zove.”
Šivala je i Mara Pavelić. Svake subote navečer Pavelić se družio s Hrvatima koji su živjeli u Argentini, prije svega s dr. Dumandžićem i dr. Vrančićem. Višnja Pavelić detaljno je napisala i kako je njen otac dobio dokumente, posebno zamjerajući “našim klerikalcima”, koji su se “tate željeli riješiti”. “Napravili su nam tamo velike štete, morali smo se braniti. To su bile same laži da smo palili crkve, da smo oružje za Perona nabavljali. Svašta su izmišljali.”
Višnja Pavelić kaže da argentinska policija nije povjerovala u to i, kad su je jednom pozvali na razgovor, detaljno su joj iznijeli tko govori protiv njih. “Ajte doma, tu nema ništa.”
“Kad se tate u toj argentinskoj revoluciji nisu neki naši uspjeli riješiti, onda su napravili atentat. To je klerikalna struja, hrvatska. To je taj pop Draganović i fratri koji su imali u Buenos Airesu svoje sjedište i svoje novine Glas sv. Antuna. Pavelić je bio ranjen, a zrno je ostalo u tijelu, a kasnije u Madridu došlo je do komplikacija. “Poslije operacije imao je smetnje s nogama i malo po malo komplikacije su se širile pa je umro.”
Višnja Pavelić bila je posebno kivna na Vjekoslava Maksa Luburića, zapovjednika logora Jasenovac, koji je okrvavio ruke u godinama ustaškog režima, a nakon bijega iz Hrvatske postao je politički aktivist u emigraciji. “Taj nesretni Luburić i pop koji je s njim bio došli su pred bolnicu, da oni moraju njega zakopati. Bili su nasilni, pa je doktorica zvala policiju.”
U obrani svog oca Višnja Pavelić bila je do posljednjeg trenutka. Tvrdila je da su i u vojsci bili generali koji su bili Židovi.
“Ali neki su bili u partizanima i to se moralo kontrolirati. Protiv Židova moj tata nikada nije imao. Zabranio je i da nose znakove. Tko je bio dobar sa SS-ovcima, Dido Kvaternik. A poludio je na kraju. Njihovi fratri su prekrštavali, a tata nije imao ništa protiv pravoslavaca, primao ih je i u vojsku. Osobno protiv Srbije nije imao ništa. Crkva je uvijek bila protiv tate.”
Sedlar je Višnju Pavelić upoznao kad je imala osamdeset i šest godina. Pamti je kao vrlo agilnu ženu, koja fizički nije bila dobro, teško je hodala, ali je sve pratila.
“Život ju je naučio da bude takva. Jer, sve ono što je prošla nije bilo lako, ja joj iskreno ne zavidim. Bio je to ipak jedan pakao.”
Dane u Madridu provodila je u najskromnijim uvjetima jer nije imala nikakvih prihoda. Dobivala je donacije od nekih prijatelja, nekako se snalazila, a većinu vremena, u blizini čuvenog stadiona Santiago Bernabé, provodila je proučavajući papire koje je Pavelić ostavio.
A na samom kraju razgovora Jakov Sedlar je upitao Višnju Pavelić: “Bi li vaš tata bio zadovoljan današnjom Hrvatskom?”
Malo se nasmijala i tihim glasom odgovorila. “Zbog Bosne ne, sigurno. Jer to mu je bila glavna briga, Bosna. To mu je bila glavna briga.” Stisnula je usnice i namrštila se.
”Ne vjerujem da bi bio zadovoljan.”
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
