ISTINA O HRVATSKIM ŠTEDIŠAMA: Kako smo dosegnuli vrh europske ljestvice ekonomske nejednakosti

Hrvatski građani u bankama imaju oko 165 milijardi ušteđevine: statistika će reći, dakle, da svako od oko 1,5 milijuna hrvatskih kućanstava ima ušteđenih oko 108.000 kuna, što će u najmanju ruku izazvati negodovanje velikog broja građana koji se bore s kreditima i minusima. Podaci pripremljeni i obrađeni kao podloga za odluku o uvođenju poreza na kamate od štednje pokazali su da građani imaju pravo: tek 10 posto građana ima spomena vrijednu ušteđevinu.

Naime, podaci kojima raspolaže ministar financija Boris Lalovac jasno pokazuju da je u trenutku izračuna, kad je ukupna štednja iznosila 173 milijarde kuna, tek desetina vlasnika bankovnih računa koji su barem kratko bili u plusu te im je isplaćena barem koja lipa kamate na štednju (takvih je bilo 3,011.888) posjedovala gotovo 80 posto ukupne ušteđevine te da je ista desetina građana u tom trenutku ubirala čak 93 posto kamata.

Ostalih 90 posto građana s bankovnim računom podijelili su ostatak od nešto više od 36 milijardi kuna, što znači da je, statistički, svaki imao nešto više od 13.000 kuna. No, sasvim je sigurno da novac nije bio tako raspoređen: još je pokoji imao neku ušteđevinu, a u većini slučajeva radilo se o onima koji su, primjerice, primili plaću ili tek nisu bili u nedozvoljenom minusu.

Više od polovice ukupne ušteđevine (86,8 milijardi kuna, odnosno 50,2 posto ukupnog novca) posjedovalo je tek 2,5 posto vlasnika računa (njih nešto manje od 75.300). Svaki od njih posjedovao je 1,15 milijuna kuna.

Podaci su izračunati temeljem OIB-a, za pojedince, i nisu grupirani po kućanstvima: kad bi se tako grupirali, velika je vjerojatnost da bi broj kućanstava koja drže gotovo cjelokupnu ušteđevinu bio manji od 10 posto.

- Ovi podaci zapravo nisu iznenađujući. Očekuje se da će, osobito u vrijeme krize, ozbiljniju ušteđevinu imati ili od ranije uspjeti zadržati bogatiji sloj, točnije onih 10 posto najbogatijih - kaže dr. Zoran Šućur, predstojnik Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta.

Podaci temeljem kojih je ministar Lalovac na kraju donio odluku da uvede porez na kamate od štednje, jer su mu ukazivali da će time ozbiljnije pogoditi tek manji, bogatiji dio građana, samo su dodatni pokazatelj nejednakosti u hrvatskom društvu.

Godinama su usporedni podaci za europske zemlje pokazivali da su nejednakosti u dohodovnom smislu u Hrvatskoj niže od europskog prosjeka te da smo jednakije društvo od onog što su, prema ispitivanjima javnog mnijenja, građani mislili. Primjerice, prema podacima o odnosu prihoda 20 posto građana s najmanjim prihodima i 20 posto građana s najvišim prihodima, koje je obrađivao Eurostat, Hrvatska je bila ispod prosjeka EU: u Uniji je 2009. godine prosječni prihod petine najbogatijih bio 4,9 puta veći od prihoda petine najsiromašnijih, dok je u Hrvatskoj taj omjer bio 4,3 (manji od Francuske ili Njemačke, u rangu Austrije). Ginijev koeficijent - pokazatelj na skali od 0 do 100 pri kojem bi 0 značilo da svi stanovnici imaju u vlas iste prihode, a 100 da sav prihod ima jedna osoba - u Hrvatskoj je te godine također bio nekoliko postotnih poena niži od prosjeka EU (27 naspram 31).

A onda se 2010. godine sve promijenilo: odnos prihoda najbogatijih i najsiromašnijih 20 posto skočio je s 4,3 na 5,3, a Ginijev koeficijent povećao se za 17 posto (4,6 postotnih poena, s 27 na 31,6).

No, u tih godinu dana nije se dogodilo ništa dramatično u hrvatskom društvu, kriza koja je započinjala imala je s tim jako malo veze: promijenila se tek hrvatska metodologija i uskladila se s onom ostalih zemalja EU. Primjenom tih kriterija Hrvatska - koja je do tada slovila kao država ispodprosječnih nejednakosti - preselila se u prvu trećinu zemalja u kojima su nejednakosti među građanima najveće.

- Promijenjen je način ispitivanja nejednakosti, koji pak pokazuje da je i udio siromašnih i stupanj nejednakosti veći od onog koji je ranije dobivan. Radi se o tome da nova metodologija u mnogo manjoj mjeri obuhvaća naturalni dohodak i bazira se više na novčanom dohotku, što Hrvatskoj ne odgovara, jer je dobar dio građana, osobito onih u ruralnim područjima i u nižim dohodovnim razredima, okrenut i vlastitoj proizvodnji i poljoprivredi. No, činjenica je da je ista metodologija primijenjena na sve države, da su podaci usporedivi i da smo tu gdje jesmo - kaže dr. Šućur.

Europska unija je, globalno gledano, regija s najnižim nejednakostima na svijetu - osobito njezin sjeverni dio. Dok je prije 150 godina stupanj nejednakosti ovisio o tome kojoj je klasi pojedinac pripadao, danas on prvenstveno ovisi o tome gdje pojedinac živi. U državama trećeg svijeta, prije svega afričkim, prihodi petine najbogatijih budu i 20 puta veći od prihoda petine najsiromašnijih, a među razvijenim zemljama najveće su razlike u SAD-u - prihod najbogatijih osam je puta veći od prihoda 20 posto najsiromašnijih.

- Krucijalno je pitanje kad se o stupnju nejednakosti radi jesu li one posljedica tržišta ili namjere? Jedan dio teoretičara zagovara isključivi zakon tržišta koje će samo sebe regulirati, bez intervencija države. U razvijenom svijetu SAD je dobar primjer za takav model. Tamo je intervencija države vrlo mala i nejednakosti su uvjerljivo najveće - objašnjava dr. Šućur.

Unutar Europske unije nejednakosti su također na različitim stupnjevima, no ne tako drastične. Zanimljivo je da najniže stope imaju sjevernoeuropske države - s jasnom politikom plaća, visokim stopama oporezivanja dohotka najbogatijih, kojim se automatski onemogućuju drastične dohodovne nejednakosti, te prelijevanjem dijela tog novca u jaku i učinkovitu socijalnu intervenciju - te dio postkomunističkih država, poput Češke, Slovačke i susjedne Slovenije.

- U velikom dijelu postsocijalističkih država nejednakosti su se nakon 1990. produbile, no u nekim od njih, poput Slovenije, dogodilo se suprotno. Prije svega, to je posljedica politike plaća koja je ujednačenija, Slovenija ima progresivniju poreznu politiku plaća od Hrvatske - kaže dr. Šućur. Među državama čije pokazatelje prati Eurostata, ona s najvećim nejednakostima trenutačno je - Srbija.

Vrlo je malo istraživanja o stupnju nejednakosti u Hrvatskoj prije raspada Jugoslavije. Ono koje je, uz niz ograda, proveo dr. Danijel Nestić s Ekonomskog instituta, pokazivalo je da su te razlike bile niže nego u Srbiji, ali više nego u drugim socijalističkim državama te da se one nakon 90-ih nisu bitno mijenjale.

- One jesu nakon 90-ih, otvaranjem tržišne ekonomije, nešto porasle, ali ne onako dramatično kako se to moglo iščitati iz osjećaja koje su građani iskazivali. Raskorak između stvarnih pokazatelja i onoga što građani osjećaju ili misle posljedica je osjećaja pravednosti nastanka tih razlika. Osjećaj nejednakosti, osim o objektivnim kriterijima, ovisi i o tome koliko društvo smatra da su pojedinci svoje bogatstvo stekli legalno i legitimno i tako prešli u viši socijalni sloj. To je građanima prihvatljivo. No, bogaćenje i raslojavanje u Hrvatskoj se 90-ih mahom događalo u procesu privatizacije. Velika većina građana smatra da tada nastale nejednakosti nisu bile ni pravedne ni legitimne - objašnjava dr. Šućur.

Nastale prosječne nejednakosti u Hrvatskoj su bitno više nego u također postsocijalističkoj Sloveniji ili Češkoj, a razlike su se produbljivale i unutar same zemlje: one su danas po nizu kriterija u samom vrhu EU. Srednja zarada, odnosno medijan (što nije isto što i prosječni prihod, nego iznos prihoda koji se nalazi točno na sredini svih promatranih prihoda, tako da točno polovica stanovnika ima veći, a polovica manji prihod) stanovnika većih gradova godišnje je gotovo 40 posto viši od srednjeg prihoda stanovnika na selu, što je gotovo dvostruko više od prosjeka EU. U većini najrazvijenijih država EU, poput Belgije, Nizozemske ili Njemačke, pa i Slovenije, najbolji standard i kvalitetu života imaju stanovnici manjih gradova: u Hrvatskoj pak u takvim gradovima stanovnici zarađuju 25 posto manje od stanovnika većih gradova, prije svega Zagreba.

Glavni je razlog tome što se Hrvatska nejednako razvijala te se ekonomija, a s njom i kvalificiranija radna snaga, selila u veće gradove.

- I Hrvatska i većina drugih bivših socijalističkih država ima veći udio ruralnog stanovništva, koje je pak starije, slabije obrazovano i radi na lošijim radnim mjestima, dok je u velikom gradu stanovništvo bitno obrazovanije te mu se nudi veći broj bolje plaćenih poslova. To je svakako i odraz politika koje su se provodile - kaže dr. Šućur.

Nedavna Eurostatova analiza pokazala je da Bugarska, Rumunjska i Hrvatska imaju najveće regionalne razlike po nizu pokazatelja: na hrvatskom selu, primjerice, u riziku od siromaštva živi gotovo dvostruko više osoba nego u gradu, dok u nizu zemalja, poput Češke, Slovenije ili Njemačke, te razlike jedva da postoje. Uzme li se kriterij iznadprosječne zarade, odnosno udio stanovnika koji zarađuju 60 ili više posto više od srednjeg prihoda, situacija je još poraz­nija: na selu je takvih 13 posto, u manjim gradovima 19 posto, a u većim gradovima - 30 posto.

- Istraživanja koja smo radili sa Svjetskom bankom pokazala su da je to posljedica prije svega obrazovne strukture te strukture ekonomske aktivnosti na područjima različitog stupnja urbanizacije - kaže dr. Šućur.

Živi li na selu veći udio nižeoobrazovanog stanovništva - a u Hrvatskoj je to slučaj - očekivano je da će im i dohodak, a time i životni standard biti bitno niži. Prema podacima Eurostata za 2013. godinu, Hrvatska ima jednu od najvećih razlika u prihodima s obzirom na stručnu spremu: visokoobrazovani zarađuju 107 posto više od niskoobrazovanih! Prosječni građanin EU s diplomom ima 76 posto veći prihod od građanina sa završenom osnovnom školom, a u socijalno najosjetljivijim državama, poput Nizozemske, ta se razlika kreće oko 40 posto: smatra se da i najniže obrazovani građani moraju moći zaraditi dovoljno za dostojanstven život, a najviše obrazovani su privilegirani već kvalitetom posla koji obavljaju.

- Rješenje za smanjenje unutarnjih nejednakosti leži, prije svega, u poboljšanju obrazovne strukture i većoj vertikalnoj prohodnosti - kaže dr. Šućur.

Vertikalna prohodnost odnosi se na mogućnost prelaska iz nižeg u viši socijalni status, odnosno mogućnost da dijete u odrasloj dobi živi bolje i kvalitetnije od svojih roditelja. A najmanju šansu da to ostvare imaju upravo - stanovnici Hrvatske. Analitičari Eurostata, temeljem niza pokazatelja, zaključili su da upravo u Hrvatskoj postoji najveća šansa da će osoba rođena u siromaštvu cijelog života biti siromašna te da će teško steći više obrazovanje od onog koje imaju njegovi roditelji. Izračunali su za niz europskih zemalja indeks vjerojatnosti najvišeg stupnja obrazovanja s obzirom na stupanj obrazovanje roditelja: što je indeks veći, manja je mogućnost djece roditelja niskog obrazovanja da završe fakultet, u odnosu na mogućnosti djece čiji su roditelji visokoobrazovani. Hrvatska ima daleko najveći indeks u Europi: iznosi 55, što je gotovo četiri puta više od europskog prosjeka (indeks EU je 14,7), dvostruko više od talijanskog te desetak puta veći od finskog, danskog ili norveškog. Istraživanje provedeno na osobama u dobi od 25 do 59 godina pokazalo je da čak 91 posto ispitanika koji su odrasli u teškoj financijskoj situaciji kaže da ni sami u odrasloj dobi ne mogu spojiti kraj s krajem. U Švedskoj, Danskoj ili Njemačkoj takvih je između 20 i 30 posto. Lošiji udio od Hrvatske imaju samo Mađarska i Bugarska. Gotovo polovica onih koji su odrasli u obitelji u kojoj barem jedan roditelj nije radio (48 posto) danas u Hrvatskoj ne radi, što je najviši udio u EU.

- Pristup stipendijama i drugim povlasticama, koje mogu olakšati obrazovanje, mora biti omogućen i djeci iz socijalno ugroženih obitelji - zaključuje dr. Šućur.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: