Ivan Vitić: Ludi život arhitekta koji je mijenjao Zagreb

Zato ovo neće biti priča o katastrofalnom stanju zgrada hrvatskih velikana arhitekture. Ovo je priča o arhitektonskoj legendi i strasti kojom je živio život...

Ivan Vitić, obiteljskog nadimka Đovani, rođen je u Šibeniku 21. veljače 1917. godine, a potjecao je iz ugledne brodarske obitelji. Otac, austrougarski natporučnik, umro je kad je Ivanova majka bila u šestom mjesecu trudnoće.

Mali Vitić volio se igrati kockicama, slažući ih jednu na drugu uvis, pitajući se zašto se u jednom trenu uvijek stropoštaju na pod. Kasnije je, kao cijenjeni arhitekt, obožavao konstrukcije – njegov tzv. H-neboder pri potresu vibrira i ljulja se, kao da pleše.

“Kao tinejdžer bio je mulac, izbacili su ga iz gimnazije u Šibeniku”, kaže nam njegov sin, imenjak Ivan Vitić, slikar. “Učitelj je prije ispita naložio da se knjige stave pod klupu, pa ih je on i stavio, ali otvorene. Kad ga je učitelj ulovio, mali Ivan mu je rekao: ‘Knjige su pod klupom, kako ste rekli’, no ljutiti je učitelj bacio te knjige kroz prozor, a Vitić je odmah iskočio kroz prozor za njima! I donio ih nazad... Izbacili su ga, morao je u Sinju završiti privatnu školu.”

To ga nije spriječilo da bez problema diplomira 1941. na Arhitektonskom odsjeku Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Štoviše, već je na prvoj godini dobio prvu nagradu na natječaju za Sokolski dom, s arhitektom Franom Cotom. Tijekom studija u Zagrebu za džeparac je zarađivao svojim iznimnim crtačkim umijećem, primjerice za 20th Century Fox na podu svoje sobe proizveo je osmerokatni banner, kojim se reklamirao neki film, i koji je potom bio ovješen niz Planićevu Napretkovu zadrugu.

Vitić je volio more, natjecao se u plivanju, ronio. Obožavao je brodove – jedrilice. Forma koju čine jedra upisala se u njegove buduće inspiracije: brod kao simbol vječne mladosti. “Bio je odličan prijatelj s Antom Šupukom, sinom izumitelja Ante Šupuka, koji je napravio prvu hidroelektranu na svijetu. Šupukovi su imali veliku jedrilicu. Čim bi stiglo proljeće, s ekipom prijatelja Vitić bi se preselio na brod i tamo bi ostali sve do jeseni. Majke bi im na jedrilicu donosile lonce s hranom. Živjeli su na brodu”, prepričava obiteljske zgode sin Ivan. Kasnije, kad je već živio u Zagrebu, Vitić je u Šibeniku imao svoju jedrilicu koju je držao na vezu u luci i koja ga je uvijek čekala. Taj je brod dao izgraditi u Engleskoj.

Nakon završetka studija, od 1941. do 1943., radio je kao asistent na Katedri za arhitektonske kompozicije, zatim kao suradnik profesora Alfreda Albinija. Ratni period, koliko je poznato, nije proveo u partizanima, no kao ljevičar i antifašist bio je spreman, kao i mnogi umjetnici i intelektualci, raditi na obnovi i izgradnji. Uz ostale i njegova je arhitektura formirala niz upravnih, socijalno i politički obojenih “tema”, od Pionirskoga grada i zgrade Centralnog komiteta u Zagrebu do Domova JNA u Šibeniku, Splitu, Komiži... Od 1945. do 1946. radio je u Ministarstvu graditeljstva Narodne Republike Hrvatske, a zatim prelazi u tada osnovani Arhitektonski projektni zavod. Od 1947. do 1950. radio je kao arhitekt Ministarstva vanjskih poslova FNRJ. Godine 1951. osnovao je Arhitektonski ured Vitić, koji je triput mijenjao ime, te je kasnije bio poznat pod imenom “AB 17”, a nalazio se na prvom katu kuće u Ilici 17, vis-a-vis ateljea fotografa Toše Dapca. Arhitektonski ured Vitić bio je prvi gotovo potpuno privatni arhitektonski biro, u to vrijeme rijetkost među državnim poduzećima, i nisu svi na to gledali blagonaklono.

“Đovani Vitić nije više nikad bio pozvan na fakultet. Ostao je u praksi kao arhitekt jasne profilacije i jake osobnosti”, opisuje ga arhitekt Nenad Fabijanić, koji je u početku svoje karijere s nekolicinom mladih kolega radio u birou “AB 17”. “Bio sam jedini arhitekt kojem je Đovani dozvolio raditi samostalni projekt unutar njegova ureda”, kaže Fabijanić.

Među prvim su značajnijim Vitićevim projektima bili Pionirski grad u Granešini kod Zagreba krajem 40-ih, s Josipom Seisselom, te rekonstrukcija arhitektonskog bloka između Poljane i crkve Sv. Frane u Šibeniku i tvornica Jugovinil. Slijedili su projekti na Visu, u Šibeniku, natječaj za ideju Jugoslavenskog paviljona u Parizu. Iako je bio svojevrsni enfant terrible jugoslavenske arhitektonske scene, sudjelovao je na državnim prezentacijama u svijetu, primjerice na Izložbi suvremene jugoslavenske arhitekture u Londonu 1959. godine. Kulminacija njegova rada je nagrada na velikom natječaju za Upravnu zgradu CK SKH 1961-1968. godine, poznatu Kockicu.

Projekt Vitićeve Kockice nikada nije bio doveden do kraja. “CK zapravo još ‘visi’ jer nema aneksa za kongresni centar koji bi sve uravnotežio prema Savi”, kaže nam njegov sin. “Znali su ga zvati u CK kad bi razmatrali daljnju gradnju, pa bi, kako se potom žalio, satima slušao kako bezveze pričaju tako da nitko ništa zapravo ne kaže”, prisjeća se sin Ivan. “Nitko se zapravo nije usudio donijeti bilo kakvu odluku... I tako jednom, nakon što su satima pričali, a Vitiću je već išla para iz ušiju, pita ga netko: ‘Druže Vitiću, biste li vi nešto rekli?’ A on im odgovori: ‘Jedan moj jako dobar prijatelj govorio je Meglio vivere un giorno da leone che cento anni da pecora, što znači ‘Bolje živjeti jedan dan kao lav nego čitavu godinu kao ovca’. Svima se svidjela izreka pa su ga pitali tko je to rekao, na što je Vitić dodao: ‘Benito Mussolini... Nemam više vremena tu sjediti. Pozovite me ako treba što raditi’.”

Nikada se nije bojao “sistema”, iako, pričalo se da je imao političko zaleđe. No, iznad svega je imao osobnost. Bio je poznat kao energična osoba. Atraktivan muškarac, čvrste fizionomije, energičnoga glasa i poteza. “Temperamentni arhitekt lucidnog karaktera”, opisuju ga neki.

Elegantno odjeven, uvijek s cigaretom, koja je bila njegov zaštitni znak, a pušio je Dunhill. No, volio je i gimnastiku, te je bio izrazito elastične tjelesne građe.

Ivan Vitić bio je jedini koji je mogao nesmetano ulaziti u Kockicu, bez sigurnosne provjere i predočenih dokumenata. Vitićev sin svjedoči i o jednoj bizarnosti: “Kad je zgrada bila otvorena negdje 1968. godine, došao je Tito u obilazak, a bila je zima. Impozantni podest zgrade bio je zasut s toliko soli da se časni gost ne bi poskliznuo, i od tolike količine i njenog nagrizanja s vremenom je popucao pod podesta.” I tako je ostalo do danas.

U odnosu na originalnu unutrašnjost Kockice, u vestibul je u međuvremenu postavljen brod s pultom, recepcijom, koji prostor čini mračnijim, dok je izvorno ulazni prostor bio prazan i impresivan, sa zidovima na kojima su dominirala djela Raula Goldonija. Naime, Ivan Vitić često je za svoje građevine, za skulpture, tapiserije, murale, angažirao umjetnike. Smatrao je da arhitektura i umjetnost trebaju ići ruku pod ruku.

Kako je imao jedan od rijetkih poluprivatnih ureda, Vitić je, da bi ugovorio poslove, morao misliti brzo i biti izrazito snalažljiv.

Jedna od priča datira iz vremena nakon potresa u Skoplju. U ono su doba glavni investitori velikih projekta bili vlada, vojska, policija i velika poduzeća. Vojska je povremeno angažirala i “male” biroe, koji nisu radili za njih ili državna poduzeća, kao što su bili Vitićev ili Kauzlarićev. “Tražili su mišljenje o protupotresnoj gradnji pa su došli i kod Vitića. Do potresa u Banjoj Luci takve mjere pri gradnji nisu uopće bile uzimane u obzir. Naravno, ušli su kroz ulazna vrata pa preko sobe s tajnicom direktno Vitiću”, priča nam sin Ivan.

Vitić je svojim izvanrednim umijećem crtanja često impresionirao investitore, naročito kad bi kasnio s projektom, a imao je nesvakidašnju moć da svakom klijentu prezentira trodimenzionalni prijedlog prostornog rješenja projektantskoga zadatka, rišući ga uživo, zabavljajući se virtuoznim oprostoravanjem graditeljske nakane investitora, naočigled investitora i sjedeći mu sučelice.

Međutim, ovaj put, iako im je Vitić ugljenom na velikom bijelom papiru crtao na koji način zgrade mogu biti građene da bi bile otpornije na potres, general koji je vodio delegaciju nije bio impresioniran.

U jednom trenutku general je upitao: “Mogu li odavde nazvati brata u Skoplje? Imao je nevjerojatnu sreću, bio je u zgradi koja se nalazila u samom epicentru potresa i nije im se ništa dogodilo.” Brat mu je rekao da je to neboder Auto-Makedonije te da su za potresa na zgradi bili oštećeni samo ulaz u prizemlju i stakleni izlog.

Vitić reče: “Pa ja sam to radio! Projekt je završio drugi arhitekt, ali je bio moj.” General je i dalje bio sumnjičav jer Vitić nije bio poznat po toj zgradi, rekavši tek: “Dobro, javit ćemo vam se”. Na to reče Vitić: “Dajte da vas ja ispratim”, pa ih je proveo kroz drugi izlaz, preko sobe projektanata i njihov hodnik u kojem su bili izložni panoi s njegovim projektima. Kad tamo, gle čuda – neboder Auto Makedonije, projekt iz 1956. “To je ta zgrada!”, viknuo je general. I Vitić je dobio posao.

Kasnije je projektirao niz objekta za JNA, kao što su stambeni neboder i Dom JNA u Splitu, te stambeni neboder JNA na Špinutu u Splitu krajem 60-ih. Također i poznati Društveni dom – Dom JNA u Komiži iz 1967. godine. Prema sjećanju Vitićeve kćeri Branke, to je bio arhitektov najdraži projekt. Karakterizira ga inventivan i istraživački pristup strukturi objekta i konstrukciji.

Najvažniji Vitićev projekt u Šibeniku bila je izvedba bivšeg Doma JNA, gdje je danas knjižnica Juraj Šižgorić, i to na mjestu porušene zgrade Narodne kavane. Metodom kontrasta Vitić je napravio, s vremenom se pokazalo, iznimno uspješnu, i danas hvaljenu interpolaciju. No, zanimljivo je i to da je uspio investitora (JNA) uvjeriti 1960. godine da na vrhu bedema mora biti skulptura Sv. Jurja.

Vitić se znao zabavljati slažući papir u razne forme. Njegova najpoznatija izvedena konstrukcija datira s kraja 50-ih, Izložbeni paviljon SR Njemačke, tj. paviljon br. 40 na Zagrebačkom velesajmu, koji je danas klizalište i dobrim je dijelom u izvornom stanju. “Paviljon je, kao što se vidi na maketi projekta, trebao imati kupolu s propusnim svjetlom, ali nijedno poduzeće u Jugoslaviji nije znalo izračunati statiku za takav projekt. Vitić je otišao kod glasovitog konstruktora i arhitekta Piera Luigija Nervija, autora Olimpijskog stadiona u Rimu i upravne zgrade UNESCO-a u Parizu, koji mu je rekao da može to izvesti, ali samo uz svoje izvođače. To je bilo preskupo pa je zgrada zato drugačija, ali i takva kakva jest imala je za ono doba spektakularnu konstrukciju. Visećeg krova s nosivim elementima i u rangu vrhunske svjetske arhitekture tog vremena”, kaže arhitektov sin. Dotad su, naime, u svijetu bile izgrađene samo dvije viseće betonske konstrukcije.

Vitić je autor i projekta za velesajamski Američki paviljon, impresivne, ali nikad izvedene građevine. Amerikanci su odustali od financiranja zato što je zgrada nakon deset godina trebala prijeći u državno vlasništvo.

Vitića se često navodi kao jednoga od glavnih socijalističkih, režimskih arhitekata, ali manje je poznato da je već krajem 50-ih vratio partijsku knjižicu. “Sam je sebe stavio izvan redova partije jer ga je gušila”, kaže sin Ivan. Na udaru partijske kritike našao se zato što je počeo vezu s Ivanovom mamom, arhitekticom Nadom, iako je bio oženjen. Iz partije su mu sugerirali da to nije primjereno ponašanje, pa je vratio knjižicu.

Vitić je prvo bio oženjen arhitekticom koja se također zvala Nada Vitić, s kojom ima kćer Branku. Kad se drugi put oženio, on i njegova obitelj stanovali su u Bogovićevoj ulici, na vrhu zgrade u stanu koji je sam adaptirao i u kojem danas živi arhitektov sin Ivan. Jedna prostorija u stanu bila je crna komora i fotografski atelje, jer je Vitić obožavao fotografirati. Imao je više skupocjenih kamera Leica, a sam je miješao kemikalije za razvijanje.

Njegova su kasnija značajna djela stambena kuća Exportdrvo u zagrebačkoj Novakovoj ulici 8. Stambena zgrada u Laginjinoj 7 i 9, danas poznata kao Vitićev ili Šareni neboder, izvedena je 1972. godine i dobila je nagradu Saveza arhitekata Jugoslavije za najbolju realizaciju.

Kolorirani se dijagram osim na pročelju zgrade u Laginjinoj ponavlja i na hotelu Jadran u Šibeniku.

Sredinom 60-ih, u skladu s razvojem turizma, Ivan Vitić projektirao je i nekoliko motela. Sedamdesetih je bio autor Turističkog kompleksa Soline i Centra za odmor i rekreaciju u Biogradu, a njegova je i poslovna zgrada Vodoprivrede u Ulici grada Vukovara u Zagrebu. Zadnji izvedeni projekti su mu Komitet za pomorstvo iz 1982. godine u Splitu i Komandni centar Voplin u Rijeci iz 1986. godine, godine kada je umro. Sveukupno, izveo je više od stotinu građevina.

Arhitekt Nenad Fabijanić priča nam kako je Vitić sam ručno radio unikatne novogodišnje čestitke: “Crtao je rapidografom čestitke s motivom podvodnog svijeta, ribe, školjke, rakove.”

Vitić je bio društven, šarmantan, duhovit. U njegovu društvu Fabijanić je upoznao Juru Kaštelana, Edu Murtića, Zlatka Pricu, Tošu Dapca, Jagodu Buić, Kostu Angelija Radovanija, Stevana Luketića i druge. Posjećivao ga je i Alfred Albini. Često je organizarao tulume u stanu ili u ateljeu, a znao se provoditi i u Ritzu. “‘Sve je riješeno, časkom se vraćam!’, znao nam je reći, a to bi značilo da se vraća za par dana”, smije se njegov sin. No, u njegovu se birou marljivo radilo, a ponekad je Vitić izluđivao svoje projektante jer bi u zadnji tren odlučio promijeniti projekt. Kako je iza susjednih vrata bio atelje Toše Dabca, njihovo je prijateljstvo urodilo i nizom sjajnih fotografija Vitića i njegovih objekta.

Neke od njih Globus sad premijerno objavljuje.

Vitićeva strast bili su i automobili. Prvi auto koji je kupio bio je Opel Kapitan koji je nabavio čim se u Jugoslaviji uopće moglo posjedovati automobil. Zvao ga je Zumba po jednom prostom vicu. Poznata je priča da je imao jednog od prvih Alfa Romea u ovom dijelu svijeta. Prvo tamnoplavu Giuliju Sprint, koju je morao uvesti pod etiketom “poklona rođakinje iz Italije”, a zatim slavni Pininfarinin model 1750 srebrne boje. Alfom se nagradio nakon natječaja za Kockicu. “Uživao je u tom autu. Znao se vrtjeti pod ručnom u Bogovićevoj ulici. Krenuo bi od Cvjetnog i pod ručnom se okrenuo te bi se zaustavio na mjestu buduće nadogradnje hotela Dubrovnik”, prepričava Ivan Vitić mlađi.

Volio je i kuhati, ali tako da mu se sve pripremi nasjeckano, a potom bi on u lonac ubacivao hranu i začine. Uglavnom, uživao je u životu.

“Govorio je književno. Tu i tamo bi mu pobjegla neka riječ iz dalmatinskog govora, ali nikad zapravo nije govorio lokalnim dijalektom, jer su, kad je bio dijete, više govorili talijanski. Govorio je četiri jezika, ali engleski mu nikad nije sjeo, iako ga je razumio. Za ženu bi uvijek rekao ‘vjumen’, pa bi se uvijek svi na to smijali, na što se on ne bi ljutio”, priča nam arhitektov sin.

“Stalno se baveći estetikom i formom, Vitić je bio zaokupljen i ženskom ljepotom, pa je dizajnirao po njegovu mišljenju idealan ženski kupaći kostim”, govori nam Nenad Fabijanić. “Smetalo ga je da je meka i skladna konturna linija ženskog tijela presječena horizontalnim linijama uobičajenih kupaćih kostima, pa je ono malo neophodnih krpica vezao trakama po vertikali, preko ramena i leđa. Koliko mi je poznato, taj je dizajn još uvijek intimna tajna unutar njegove obitelji”, kaže arhitekt Fabijanić.