DOGAĐAJ GODINE

IZLOŽBA O 1945.: S jedne strane ustaše, s druge partizani. Tko je bio gori, tumačite sami kako hoćete

Ovo je jedna od rijetkih izložaba o Drugom svjetskom ratu koja ne glorificira partizanski pokret, nego dokumentima svjedoči o poratnoj odmazdi, i mnogi će iz osobnih motiva naći zadovoljštinu u njezinu postavljanju
 Snimka: Livio Andrijić/EPH








A onda nas odvedoše u logor Prečko... Iz Prečkoga nas je pošlo točno 12 tisuća, a u Bjelovar nas je stiglo manje od 2500. Taj marš je započeo s pomalo čudnim osjećajem... zagrebačke ulice su pune svijeta, mnogi su tražili svoje: majke sinove ili muževe, djeca roditelje, sestre braću i slično. Posebno je bio dirljiv prolazak Trešnjevkom, gdje su nam toliko hrane davali da nismo mogli nositi, stražari su bjesnili pokušavajući rastjerati puk. Onda iznenada zapjeva splitska grupa pod vodstvom Ive Šaškora “Ne plači, majčice mila, jer mene čuva sam bog”. To je izazvalo opći plač, gledajući nas onako jadne izmučene mladiće koje vode u nepoznato, a oni pjevaju. To se sve zbivalo na Trešnjevci, koju oni nazvahu crvenom! – pisao je Vid Mihotić u članku “Stradavanje splitskih građana u tragičnom povlačenju hrvatske vojske 1945. g”.

Vlastiti citat Vid Mihotić nije vidio na izložbi. Preminuo je prije nekoliko dana. Njegove se riječi nalaze među stotinama eksponata na izložbi definiranoj brojem – '45. Stavljati bilo kakav drugi naziv koji bi definirao sadržaj bila bi klopka za autore i samu instituciju – Hrvatski povijesni muzej, u kojem je prošli tjedan otvorena izložba koja govori o 1945. godini.

Za razliku od mnogih ranijih izložaba, ova donosi još uvijek intrigantne događaje koji su bolni Hrvatima. Te godine nastupa doba novog straha. Nastupa i doba olakšanja zbog oslobođenja od ustaškog režima, koji je bio definiran od prvoga dana progonom civila po nacionalnom, vjerskom, političkom i drugim kriterijima. Njegovi neprijatelji su progonjeni, zatvarani po logorima, okrutno ubijani. Ustaškim terorom bili su zapanjeni i njihovi ideolozi, nacisti. Sada su ustaše bili ti koji su bili bespomoćni u rukama svojih ratnih neprijatelja. Slijedila je osveta. “Bavimo se najtraumatičnijim razdobljem”, kaže ravnateljica muzeja Matea Brstilo Rešetar, “zadnjim danima NDH i, potom, od svibnja 1945. preuzimanjem vlasti od strane komunističkog režima, konačno, izborima krajem te godine. Nastojali smo prikazati ključne trenutke te godine, teme Bleiburga i Križnoga puta, komunističke represije i zločina nad neprijateljim naroda, represije nad Katoličkom crkvom, sam odnos Crkve i države i temu folksdojčera na kraju rata, a tada su oni proglašeni kolektivnim krivcima.” Izložba pokazuje atmosferu u kojoj se sve događalo. Iako nije fokusirana na zločine prema ustašama i njihovim obiteljima te onom dijelu populacije koji je podržavao ustaški režim, to je onaj diskretni lajtmotiv, konstanta koja proviruje iz gotovo svakog eksponata izložbe, od prikaza kulturnog života, obnove civilnog, uspostave građanskog društva. To je ono što će svaki posjetitelj izložbe tražiti među eksponatima.

Zarobljeni njemački časnici u Trstu 1. svibnja 1945. (Muzej novejše zgodovine Slovenije)

“Izložba ne laže, nitko ne može reći da se tu nešto prešućuje ili zataškava. Sve je tu, a bolji dijelovi izložbe su oni koji su usmjereni na obnovu života”, govori povjesničar Dragan Markovina. Doista, kvaliteta koncepta, način na koji je prikazan život te, 1945., godine fascinantno je uspješan. Velik je trud uložen u osmišljavanje priče, korištenje multimedije i drugih suvremenih načina prezentiranja kaotičnih zbivanja iz hrvatske povijesti. Zlatko Hasanbegović, ministar kulture, kaže, a bilo je to na samoj izložbi, da je '45. godina prijepora. “U našem, hrvatskom slučaju to je godina prijepora iako je, naravno, '45. godina koja je i globalno povijesna prekretnica”, rekao mi je dok smo razgovarali malo izdvojeni od brojne publike koja je došla na otvaranje.

“Prošlost se ne može promijeniti, ali se, zbog toga što su sjećanja selektivna, mora dobro istražiti”, govorio je Hasanbegović dok su mu mnogi pokušavali prići, pozdraviti ga i rukovati se s njime. Naravno da je bio zvijezda, Vice Vukojević mu je prišao i značajno ga pozdravio, dvije časne sestre su se htjele s njim upoznati. Ipak je ovo rijetka izložba koja nije samo glorificirala partizanski pokret nego dokumentima svjedočila o poslijeratnoj odmazdi, i mnogi će iz osobnih motiva naći zadovoljštinu u njezinu postavljanju.

Hasanbegović smatra da se '45. ne može smatrati istinskim oslobođenjem zbog toga što je tada nastala komunistička Jugoslavija. “Što je onda trebalo biti?”, pitao sam, ali nije imao odgovor. “To ne znamo”, kaže i objašnjava kako su '45., naravno, sasvim različito doživjeli ljudi koji su bili na različitim stranama. “No, globalno, to je bila godina u kojoj se dogodila velika i važna, dobra stvar – završio je Drugi svjetski rat”, ističe. Kaže usputno kako bi bilo dobro da se u državnim poslovima izbjegnu manipulacije poviješću, i da bi se svi državni predstavnici trebali kloniti izjašnjavanja o povijesti, a onda, kao primjer, navede kako smatra da ulice i trgovi ne bi trebali nositi imena političkih lidera. Da, on bi promijenio ime Trga maršala Tita.

“Ja nemam tu većinu u gradskoj Skupštini, ali da imam, stajao bih iza tog prijedloga i promijenio bih ime tom trgu”, kaže.

“Bio nam je cilj činjenično i objektivno prezentirati događaje i neke stvari staviti u kontekst vremena i izbivanja jer se danas vađenjem iz konteksta manipulira događajima”, kaže Matea Brstilo Rešetar.

Svjesna je da je svaka izložba interpretacija i zato joj je drago što su u izložbu uvršteni i intervjui s tridesetak građana Hrvatske koji govore o '45. godini. Riječ je o radovima koje je napravila Petra Braun, a u kojima je razgovarala s ljudima do 35 godina, onima koji su od svojih roditelja slušali što je bilo '45., ljudima koji imaju oko 60 godina i rijetkim preživjelima koji se sjećaju '45. godine.

Izbori u studenom 1945. u Karlovcu (Kafotka)

Ivo Banac kaže da je riječ o značajnoj izložbi, ali da mu nedostaju mnogi događaji kao što je, primjerice, eksproprijacija vlasništva, kada je novi režim useljavao po nekoliko obitelji u privatne stanove nekih obitelji, a njima ostavljao po jednu sobicu. Ono što je površno gledajući izložbu na otvaranju zamijetio jest niz eksponata koje naziva vježbanjem države, brojne dokumente nove vlasti kao što su osobne iskaznice, što objašnjava: “Inputom nove ideologije se stvarala partijska država na način da se s jedne strane koristi agitpropovski folklor, a na drugoj strani elementi komunističke ideologije s tradicionalnim narodnim vezom.”

Dragana Markovinu muči, i tu nesumnjivo ima pravo, što se na jednom mjestu, u jednoj sobi, suprotstavljaju ustaški režim i partizanski pokret, smješteni na nasuprotne zidove: “To je kao da šaljete poruku da je riječ o dva jednaka ili približno jednaka međusobno suprotstavljena zla”. To znači da će izložbu svatko tumačiti na način koji mu najviše odgovara. Možda će u svemu tome i naći elemente za valjanje u blatu, kako to naziva Markovina, izvlačenje jednog detalja na kojem će se inzistirati i izgubiti opća slika.

Istina, izložba govori i o razdoblju Nezavisne Države Hrvatske. Nabraja i opisuje logore, među njima i Jasenovac, za koji se navodi da je bio najveći logor u NDH, mjesto s najvećim brojem žrtava, zbog čega je postao simbolom terora. Mnogima osjetljivima na fašističke zločine to neće biti dovoljno.

Neven Budak ističe kako ova izložba pokazuje da postoji jako puno tema o kojima se jako malo zna. Pritom dodaje da je jasno tko je pobijedio, a tko izgubio u ratu koji je završio '45. i dodaje da će se vrijednosno na to gledati kao do sada – različito. Nažalost, ono što kaže o karakteru partizanskog pokreta, a to je da je on nastao kao reakcija na fašizam i njegove zločine, možda se neće čuti dovoljno glasno u ovom trenutku.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD SRIJEDE:

Globus 1320

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
23. studeni 2024 09:33