Ja sam srušio Herceg-Bosnu i vratio Srbe

Jezivo vrijeme prošle subote u Haagu: prehladno za atlantsku klimu, krupna, jako hladna kiša pada i probija do mozga, a sve vlažno i ljepljivo. Stojim pred ulazom bivše tvornice leda u kojoj je, na zadnjem katu, rezidencija veleposlanika u Nizozemskoj Joška Para, sretna da je iza mene kuća pa sam u zaklonu tih 15 minuta koliko ga čekam. Stara luka Scheveningen slikovita je i sviđa se nama koji takve ambijente volimo, ali nikako nije gospodski dio grada ili adresa koju inače veleposlanici izabiru za rezidenciju. Približava se jedan mercedes, pa jedan audi, čekam da izađe veleposlanik Paro, ali prilazi neki čovjek na biciklu, voda mu se cijedi preko kabanice i upadljivih žutih hlača. Ovako se sigurno neće šetati u Zagrebu kad preuzme funkciju na Pantovčaku. Bok - bok, pozdravljamo se. U ovom kraju Europe jednostavnost i prirodnost su de rigeur. Sve drugo je kič i prekršaj ukusa i običaja.

Tko je Joško Paro, profesionalni diplomat kojeg je Ivo Jospović imenovao za savjetnika za vanjsku politiku? “Kad sam dobio ponudu za mjesto na Pantovčaku, napisao sam pismo u kojem sam predstavio što mislim o tome da bi trebao biti moj posao i iznio nekoliko ideja vezanih uz tu materiju, te rekao, ako se ovaj moj prijedlog poklapa s predsjednikovom zamisli, da sam spreman. Za dva dana odgovorio mi je Ivo Josipović. Tek tada smo ugovorili prvi sastanak i prvi put u životu razgovarali, otprilike 45 minuta. Bili smo zajedno na inauguraciji, nakon čega sam se ja odmah vratio ovamo. Prije toga, u životu smo se vidjeli samo jednom, ali to je bilo tek kratko upoznavanje.”

Moj je dojam, pošto smo se cijelu večer vraćali na temu utjecaja savjetnika s Pantovčaka, da je Paro, naravno, svjestan toga da se oko Jospovićeva ureda počinju nazirati konture novog establishmenta u zemlji. Otuda i takav interes za njih. Jedan engleski novinar, izvrstan poznavalac regije, Ian Traynor iz Guardiana, neki dan mi je rekao da je Hrvatska postala izvanredno zanimljiva, jer se događa nešto novo.

U Parovoj se biografiji dva elementa prilično ističu za jednog skromnog diplomata, “samo činovnika”, kako se predstavlja. On je inicijator i dobrim dijelom autor Programa povratka Srba. Koliko je mogao iz vanjskih poslova, gurao je i provedbu, ali o tome želi govoriti samo u naznakama.

“To se odigravalo u nekoj formi ‘komando diplomacije’, na rubu odobrenja. Bilo je uzbudljivo, ali ne bih želio da se ikada ponovi.“

Faktički, bio je zadužen i za demontažu polufantomske Herceg-Bosne, odnosno paralelnih institucija hrvatske vlasti i javnih usluga u BiH. “Na sreću, ta su vremena prošla. Za time više nema potrebe. Sve je sada posloženo za sam početak kraja naše tranzicije. Stvarno ne bih o tome, jer mi zvuči prvoborački... To je zaista sve prošlo.”

Popeli smo se kod njega u stan, moderni loft, koji je ljubazni vlasnik namjestio onako kako se Paru sviđa, minimalistički, s nekoliko stolaca i naslonjača naručenih iz Vitre. Na štafelaju je slika na kojoj još radi - portret njegove mame. Nisam znala da slika, i to tako dobro. Na drugom štafelaju završen je portret sina. Obiteljske su fotografije, žene i kćeri, plavih, plavookih i prozračnih, na policama.

Joško Paro slučajno je ušao u diplomaciju, 1992. godine, iz časopisa Filozofska istraživanja, a prije toga je radio u turističkoj agenciji Atlas.

Bio je načitan, dobro je argumentirao jer je dane i sate proveo ubijajući vrijeme na filozofske teme, dobro je govorio engleski, a posebno dobro španjolski, koji je naučio jednog ljeta u Sveučilišnoj biblioteci jer se dosađivao, a poslije usavršio dok je za Atlas bio u Španjolskoj.

Poslije mu je koristilo kad je bio zamjenik veleposlanika u Španjolskoj. U Španjolskoj je oko 1996. vidio završetak tranzicije, kad je Partido Popular, bivša Frankova stranka, mirno, uređeno preuzela vlast od socijalista koji su vladali godinama. Prema unutaršpanjolskom dogovoru iz Moncloe, 1978., sve stranke i partneri dogovorili su se o moratoriju na neke teme, recimo temu Građanskog rata. “Taj dogovor je omogućio tranziciju. Bilo je veoma zanimljivo. Tamo sam vidio i vrlo modernu diplomaciju, da obavezuje ono što se u politici javno kaže. Nasuprot tome, svaka politika urota uništava, to pametni izbjegavaju. Tamo sam demistificirao diplomaciju i međunarodne odnose.”

Tadašnji ministar vanjskih poslova Javier Solana prenio mu je da EU povlači program pomoći PHARE, koji je bio mnogo više od novca za projekte – taj je program, zapravo, bio potvrda da EU zemlju promatra kao svoju buduću članicu. “Da nam nije oduzet PHARE, najvjerojatnije bismo ušli u petom valu proširenja ili s Bugarskom i Rumunjskom”, kaže Paro. To nije nevjerojatno, ali daleko je od sigurnog. Je li razočaran što se to nije dogodilo? “U koga da budem razočaran? U EU ili u Hrvatsku? Po mom, od zerpovanja posebno nismo imali koristi. Ali, išlo je tempom kojim je išlo - očigledno, brže nismo znali. Krećemo se realnom brzinom koju određuje naša i europska realnost. Ni jedna ni druga nisu u prilog brzini. Čini se, međutim, da smo sada zadobili momentum.”

On kaže da će savjetovati da politika prema susjedima bude u snažnijem žarištu djelovanja. Dodaje da je to naglasio i Ivo Josipović. Ali, to znači da je Paro razumio i nekoliko puta opetovanu poruku iz Bruxellesa u kojem se, ovako ili onako, ponovno, nakon nekoliko godina, naglašava da će jedna od provjera biti i koliko smo se sprijateljili sa susjedima.

Kad je Joško Paro stupio na novo radno mjesto u veljači 1992., bila su ukupno 34 zaposlenika u Ministarstvu vanjskih poslova uključujući ministra i čistačice.

Pitam ga da iz svake faze svoje karijere izdvoji u dvije rečenice ono najvažnije što je naučio. Po reakciji, načinu, gestama, vidim da su najveći pečat na njega ostavili Amerikanci koji su 90-ih bili izrazito prisutni u Europi i u regiji. Na te godine gleda kao na diplomatsko učenje zanata, na “bauštelu”. “Amerikanci su se bavili nama, a mi smo se bavili Amerikancima koji se bave nama. Od njih sam naučio da se vanjska politika promatra globalno i, naravno, da su najvažniji interesi, te promatrao kako tumače što je interes. Specifično, gledao sam kako se jedna mala zemlja kao Hrvatska uklapa u njihov globalni pogled na svijet. Gledao sam taj fini mikromenadžment koji je, kao i svaki njihov potez, imao globalni smisao.” Pitam može li se prisjetiti konkretnog primjera. “Naprimjer, od 1995. do 2000. u regiji su provodili poslijekrizni menadžment i svaku su zemlju nastojali podignuti na razinu da sebe dovoljno demokratizira, kako bi mogla imati normalne odnose sa susjedima i kako bi se u cijeloj regiji povećala razina sigurnosti.”

O iskustvima koja se mogu prenijeti na odnose u regiji Paro kaže: “U vrijeme kad sam radio kao pomoćnik ministra na odnosima sa susjedima, prvo, vrlo sam dobro upoznao regiju, a drugo, apsolutno sam čvrsto uvjeren da iz pregovora nikad nitko ne smije izaći poražen. To je nešto oko čega i dan-danas kod nas ima nerazumijevanja. Pregovori nisu borbena disciplina. To sam naučio od Amerikanaca - oni su se prema nama odnosili s poštovanjem. Možete reći da je to bila manipulacija. Možda. Ali, tim su poštovanjem postigli puno.

Kao savjetnik predsjednika takav ću odnos savjetovati prema susjedima – iznad svega poštovanje. Čak i poštovanje njihove iracionalnosti gdje je ima, jer i iracionalnost je stvarna. A stvarnost se mora poštovati, uzeti u obzir, inače dogovora nema. A kao što znamo, susjedi se ne biraju. Oni se ili prihvaćaju ili im se okreću leđa. Od okrenutih leđa nema koristi. Sjetimo se koliko smo puta mi bili u krivu i koliko nam je puta, s beskrajnim strpljenjem, međunarodna zajednica nastojala nešto pokazati i govorila nam dok nismo shvatili. Danas, kada smo već toliko integrirani u međunarodnu zajednicu, naša je dužnost pomoći susjedima da to također dostignu. Svima će nam biti bolje”, objašnjava Paro.

“U Londonu, u šest godina, najveća škola bio mi je City. Tamo sam shvatio kolika je i kakva moć financija. Moja najveća frustracija kao veleposlanika na najvećem investicijskom bazenu na svijetu bila je kad sam organizirao vrlo ozbiljne posjete ozbiljnih financijaša, u doba kad se činilo da će Hrvatska biti sjajna zvijezda na nebu pristupnih pregovora, i kad je postojao veliki interes za nas, a oni bi se vraćali iz Hrvatske bez rezultata. Iznad svega u Londonu sam se naučio skromnosti. Ona nam kao naciji nedostaje.“ Ne znamo koliki će biti Parov utjecaj na Pantovčaku ili s Pantovčaka u kreiranju hrvatske vanjske politike, koja je, kao što znamo, tek aspekt unutarnje politike, ali u dijelovima koje ja mogu procijeniti, a to je Europska Unija, on razumije i poznaje sve i dubinski i lateralno.

Paro je informiran i vrlo realan. U Nizozemskoj je deset mjeseci, ali počeo je hvatati i razumijevati jezik, i zanima ga kamo je došao. Na stolu u kuhinji tog su jutra već pročitani FT, The Economist i nekoliko knjiga koje nemaju veze s diplomacijom ili vanjskom politikom.

Još ostaje jako mnogo poslova u Nizozemskoj, između ostalog, kava ili čaj s kraljicom, ali i oproštaj s Vladom, koja je, inače, neki dan baš pala. Dan poslije našeg razgovora u Haag dolaze ministar Šimonović, državni tužitelj Bajić, na jednu Tribunalovu konferenciju. Uz to što će mu nedostajati pogled iz stana na brodove na vezu i lude Nizozemce koji izlaze jedriti po ovom pasjem vremenu, žao mu je što odlazi, jer je “počeo plesti mrežu”, misli kontakte, a nije još završio.

Ovdje u Nizozemskoj toliko je sve drukčije od Hrvatske, boja mora, boja neba, mirisi, okusi, apsolutno sve, ali opet, kad gledam s prozora lofta u koji će se uskoro useliti novi veleposlanik, stara scheveningenska luka pomalo, samo možda u proporcij mola, podsjeća na Zadar i na Pag, gdje je Paro odrastao. Osim toga, kad čovjek stoji na provi dok brod izlazi iz luke, uvijek je to jedna te ista poza, ista kod nas, ista ovdje, a brod uvijek isto brekće. Ali, sad se Paro vraća kući.

Ovdje u Nizozemskoj, ali to je sada presloženo objašnjavati, već se događa jedan od scenarija budućnosti Europe, koja nije nužno najsvjetlija. Nekoliko kilometara dalje, u Scheveningenu, ali iza luke iza krasnih vila koje gledaju na plaže i dine, pritvor je Tribunala. Paro kaže da je Hrvatska na kraju tranzicije, ali sve to je jako složen kontekst.

U odnosu Josipovića i Para dobro će doći što imaju sličan stav prema Bosni i Hercegovini. Savjetniku se svidjelo što je predsjednik rekao da se Bosni i Hercegovini moraju prestati slati “različiti signali”.

Kao pomoćnik ministra Joško Paro je 2000. radio na ukidanju paralelnih hrvatskih institucija vlasti i administracije u Bosni i Hercegovini. Kako? “Iznad svega, brzo”, kaže. Hrvatski su financijski, energetski, telekomunikacijski i drugi državni, posebno uslužni sustavi funkcionirali preko granice druge države na područjima pod kontrolom HVO. Bilo je to nespojivo s hrvatskim europskim ambicijama. U godinama nakon Daytona upravo je to bilo razlogom hrvatske međunarodne poluizolacije. Mnogi u Hrvatskoj tada nisu ni shvaćali u potpunosti o čemu se radi. Taj nered, ili poseban red mnogima je u Hrvatskoj i u BiH bio gospodarski veoma isplativ, jer je dobit izmicala oporezivosti. Trebalo je djelovati brzo prije nego što narastu otpori nerazumijevanja. Partner s bosanske strane bio mu je šef OHR-a Wolfgang Petritch.

I prije 2000. široku marginu djelovanja u Ministarstvu vanjskih poslova omogućavao mu je Mate Granić, koji je od te ustanove stvorio oazu otvorenosti prema europeizaciji Hrvatske. Većina pomoćnika ministra, a u jednom trenutku svi, uključujući i tadašnjeg zamjenika Šimonovića, 1998. bili su nestranački profesionalni diplomati. Bio je to pokušaj, začetak depolitizirane diplomacije. Također, devedesetih, tri diplomata i prijatelja, Joško Paro, Vladimir Drobnjak, danas glavni pregovarač, i Zoran Bošnjak, tadašnji šef kabineta, danas načelnik odjela za Zapadnu Europu, imali su atrakcijsku sposobnost za motivaciju drugih, mlađih diplomata.

Od konkretnih poteza koje može navesti u biografiji, uz Program povratka izbjeglica, posebno je ponosan na Sporazum o razgraničenju na Prevlaci, brze pregovore o dugačkoj i kompleksnoj granici s BiH te ulogu političkog direktora Zagrebačkog summita EU kojim je započet proces stabilizacije i pridruživanja, koji je temelj današnjem pristupanju EU. Sporazum o Prevlaci konačno je skinuo Hrvatsku s dnevnog reda Vijeća sigurnosti UN. Njime je zapravo završen rat i iz Hrvatske je otputovala posljednja mirovna misija.

Što će savjetovati Ivi Josipoviću? Je li naša vanjska politika dobra?

“Da, jest. Nedostaje joj možda koncentracija na probleme koji su posljedica ili osobine ubrzana procesa globalizacije. No, mi smo mala zemlja, i u ovom trenutku naša je energija usredotočena na pristupanje EU. Globalnu dimenziju vanjske politike zadobit ćemo ulaskom u Uniju. Tada ćemo, preko nje, sudjelovati i u kreiranju energetske ili klimatske politike. To su stvarne teme.”

Iako nema sumnji u ispravnost hrvatske vanjske politike, Paro smatra da današnju hrvatsku diplomaciju, koja je dijelom još strukturirana prema izazovima 90-ih, treba modernizirati, prilagoditi izazovima novog vremena. Potrebna nam je moderna, mala ali vrlo stručna, efikasna diplomacija, smatra predsjednikov savjetnik.