Je li politički pristojno u Jasenovcu sipati fraze o osudi 'svih totalitarizama'?

PIŠE Prof. dr. sc. MIRJANA KASAPOVIĆ

Teško će se slegnuti mučni osjećaji što ih je pobudilo obilježavanje sedamdeset prve obljetnice proboja zatočenika iz ustaškoga koncentracijskog logora u Jasenovcu 1945. Nije riječ samo o očitom raspadu kolektivnog sjećanja na Jasenovac i odustajanju od jedinstvene politike povijesti na primjeru čak i tako strašnog događaja, a što se izrazilo u organizaciji parcijalnih obilježavanja (židovskoga, srpskoga, antifašističkog i državnog), nego i o političkoj retorici državne elite kojom su popraćena zbivanja.

Tu retoriku sadržajno čine dvije bitne sastavnice: poslovična, gotovo rutinska, osuda “svih totalitarizama” i isticanje da Republika Hrvatska nije sljednica nijednog totalitarizma, ni ustaškoga ni komunističkog, nego potpuno nova država nastala u obrambenome Domovinskom ratu. U samom Jasenovcu ideološki najsuspektniji član Vlade, ministar kulture Zlatko Hasanbegović, opetovao je da Republika Hrvatska nije sljednica Nezavisne Države Hrvatske, ali ni totalitarnoga jugoslavenskoga komunističkog režima. Slično je kazao i predsjednik Hrvatskog sabora Željko Reiner. Karamarko je šutio, ali njegovi su stavovi poznati otprije, kao i stavovi ostalih ministara i zastupnika HDZ-a u sadašnjemu, vjerojatno najdesnijem, sastavu Vlade i Sabora u povijesti samostalne Hrvatske. Most se ne izjašnjava o tim ideološkim pitanjima, a možda je i bolje da šuti.

Ponajprije, uputno se upitati je li na jednome konkretnom i strašnom stratištu kakvo je Jasenovac politički pristojno i moralno vjerodostojno frazirati o “osudi svih totalitarizama”? Zašto se u Jasenovcu ne govori o onome totalitarizmu, ustaškome, koji je osnovao taj logor i pobio u njemu masu ljudi samo zato što se rasno, nacionalno, vjerski ili politički nisu uklapali u profil ustaške države? Kakve veze ima jugoslavenski komunistički režim s nastankom i “radom” Jasenovca kada nije ni postojao u to vrijeme? Postojao je partizanski antifašistički pokret iz kojega će se nakon 1945. formirati komunistički jugoslavenski režim. No pokret je nešto posve drugo od režima i države.

I na obilježavanju tragedije u Bleiburgu što se zbila u proljeće 1945. teško je govoriti o jugoslavenskome komunističkom režimu, ali se može govoriti o jugoslavenskoj partizanskoj vojsci i pokretu. No i u Bleiburgu treba govoriti o odgovornosti ustaškog režima za stradanje mase ljudi koji su bili njegovi djelatni akteri, simpatizeri, pasivni podupiratelji ili obični muškarci, žene i djeca koji su nagonski i stihijski bježali pred osvetom ratnih pobjednika koji su ulazili u Zagreb. No tko bi se usudio reći na Bleiburgu da je za sudbinu mrtvih i sve manje živih što se ondje okupe, a mnogi su među njima još vjerni ustaškoj ideologiji, državi i njezinim obilježjima, kriv i ustaški režim? Jesmo li to ikad čuli? No kada bi država obilježavala zatvaranje logora na Golom otoku onda bi bilo opravdano govoriti samo o zločinima jugoslavenskoga komunističkog režima, a ne osvrtati se na ustaški režim koji nema veze s Golim otokom i ne frazirati o “svim totalitarizmima”.

Premda zvuče kao šuplje fraze, iskazi o odbacivanju “svih totalitarizama” i Republici Hrvatskoj koja nije sljednica ni ustaškoga ni komunističkog totalitarizma svrhovito prikrivaju neke bitne činjenice. U njima se svjesno ili nesvjesno izjednačuju država i politički režim. Hasanbegović to vjerojatno čini hotimice, jer je teško povjerovati da doktor povijesnih znanosti ne zna razliku između države i političkog režima, a Željko Reiner to vjerojatno čini nehotice, jer je teško povjerovati da predsjednik Sabora, kojega krasi kolosalna politička nedarovitost, zna za tu razliku. On se, primjerice, u obrani svoga stava da Hrvatski sabor treba preimenovati u Hrvatski državni sabor, kako se to tijelo nazivalo u NDH, pozvao na Stjepana Radića koji se također zauzimao za taj naziv. No Radić je umro prije nastanka ustaškog režima i nije morao voditi računa o osjetljivu odnosu s njegovom ostavštinom. Radić je, osim toga, bio iznimno obrazovan političar koji je, među ostalim, imao i doktorat političkih znanosti s pariške Sorbonne, a Reiner muca o svakome političkom pitanju, pogotovo ako kod sebe nema stranački šalabahter.

Po svojoj besmislenosti, ali i imanentnoj manipulativnosti Reinerov je argument sličan iskazu potpredsjednika Sabora Ivana Tepeša da je pozdrav “Za dom spremni”, doduše, ustaškog podrijetla, ali da su ga na rukavima svojih odora nosili i dragovoljci HOS-a. Tako su valjda s njega sprali, kao da je ubačen u stroj za pranje rublja, ustašku ljagu. Na rukave dragovoljaca HOS-a taj je pozdrav pak dospio izravno iz ustaške političke baštine koju su preuzimali i na koju su se otvoreno pozivali. Treba se sjetiti kako su početkom devedesetih godina ikonografski izgledale postrojbe HOS-a i uredi HSP-a čija je to stranačka vojska bila. Što bi Tepeš rekao da su se na rukavima nekih jedinica Hrvatske vojske pojavili crvena zvijezda ili srp i čekić?

Svjesno ili nesvjesno zanemarivanje razlike između političkog režima i države ključna je pretpostavka tvrdnje da Republika Hrvatska nije sljednica “nijednog totalitarizma”. No država i politički režim nipošto nisu iste kategorije. Država je organizirana politička zajednica koju konstituiraju teritorij i stanovništvo koje na njemu živi. Moderna je država teritorijalna država. Politički režim je skup normi, načela i postupaka na osnovi kojih se ona politički organizira. Te norme, načela i postupci bitno određuju karakter države te je čine demokratskom, autoritarnom ili totalitarnom. Režimi se mogu mijenjati a da država opstaje, kao što se mogu mijenjati vlade a da se ne mijenja politički režim ili politički sustav. Neki autori, naime, izjednačuju, a neki razlikuju politički režim i politički sustav. U nas je izraz režim uvelike poprimio pežorativno značenje pa se za njega nerijetko vezuju nedemokratske prakse. I danas, primjerice, neki politički komentatori govore o režimskim medijima. Pomislili bismo su svi mediji u Hrvatskoj režimski, ako je režim demokratski, a da među tim “režimskim” medijima postoje pristrani ili naprosto politički opredijeljeni provladini ili prostranački mediji.

Ako je riječ o političkom režimu, onda suvremena Hrvatska doista nije sljednica ni ustaškoga ni komunističkog režima. No ako je riječ o teritorijalnoj državi, ona jest pravna sljednica Socijalističke Republike Hrvatske. Granice u kojima postoji današnja Hrvatska prvi su put u povijesti nastale nakon Drugoga svjetskog rata kao granice Narodne Republike Hrvatske, koja je kasnije preimenovana u Socijalističku Republiku Hrvatsku. Republika Hrvatska naslijedila je te granice i stanovništvo koje je živjelo unutar njih. Vlast je početkom devedesetih godina vodila tešku pravnu, diplomatsku i političku bitku kako bi međunarodni akteri priznali te granice. U Domovinskom ratu branile su se granice Republike Hrvatske koje su neposredno naslijeđene od Socijalističke Republike Hrvatske. Nasuprot tome, NDH u teritorijalnom smislu nije prethodnica suvremene Hrvatske, premda je ima onih koji bi radije da se proteže do Goražda i Zvornika nego do Pule i Zadra. Uostalom, dostatno je pogledati zemljovide NDH, SR Hrvatske i Republike Hrvatske da stvari postanu jasne. Krajnja hrvatska desnica ne može probaviti tu činjenicu, ona je davi kao kost u grlu, pa se dovija svim načinima kako bi osporila ikakav državni kontinuitet između socijalističke i postsocijalističke Hrvatske. Kakav je red da jedna tvorevina koju je stvorila ljevica bude jezgra samostalne hrvatske države?

Naposljetku, retoričko izjednačavanje “svih totalitarizama” tipično je samo još u demokratski rudimentarnima političkim zajednicama. Već dugo nitko više ne izjednačuje njemački nacizam i talijanski fašizam, premda su obje ideologije i poreci zasnovani na njima bili u osnovi totalitarni, ali su se prema nekim nezanemarivim obilježjima, primjerice odnosu prema Židovima, razlikovali. Nitko, osobito od ograničene ekonomske i društvene liberalizacije šezdesetih godina, nije više izjednačavao sovjetski, albanski, rumunjski i jugoslavenski komunizam. Tko danas smatra da su sjevernokorejski i kineski komunizam potpuno identični, premda nijedan nema vlast proizašlu iz slobodnih izbora i ne dopušta djelovanje politički pluralizam? Nijedan autokratski režim nije ni dobar ni poželjan, ali daleko od toga da su svi oni bili ili da jesu isti. Nastavi li se ova desničarska ideološka ofenziva u kojoj je mnogo prijetvornosti zbog međunarodne zajednice, napose zbog SAD-a kao našega glavnog strateškog partnera, onda će taj partner u Hrvatsku počesto morati slati svoje izaslanike za holokaust i druga pitanja. Kakva sramota.

Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!