JEROEN DIJSSELBLOEM Nizozemac od kojeg se grčkom ministru financija diže kosa na glavi

Istječe mandat, sredinom srpnja, sadašnjem šefu Eurogrupe Jeroenu Dijsselbloemu. Iako nije, kako ćemo vidjeti, baš idealan kandidat, Nizozemac će po svoj prilici na tom mjestu ostati.

Tako sada stvari stoje. Kad je stupio na to mjesto, upravo se odvijala vrlo teška kriza eura na Cipru i Dijsselbloem je nije najbolje vodio u smislu da je nastupio teško, autoritarno, a bio je neiskusan. Točno je da je bio 12 godina član nizozemskog Parlamenta, a onda je, unutrašnjim stranačkim križaljkama, i u svojoj zemlji postao ministar financija. No, kad je riječ o Bruxellesu, o međunarodnim odnosima, pokazao se kao totalna neznalica. Ali, ovdje nekad vole baš takve, pa ispadne ili loše ili baš dobro, kao s njim.

Rekao je da je htio urazumiti ciparsku Vladu, odnosno htio je da Nikozija “sluša”. Točno, tamo je stvarno bio financijski bordel, ali s druge strane, Ciprani su ionako bili ustrašeni i poslušni. Ovo je važno jer se radi o nastupu, maniri, o tome kako je Nizozemac shvaćao sebe, a kako druge. Stvar je i u mentalitetu.

I Dijsselbloem i Varufakis otvoreni su, sasut će i jedan drugome i svakom drugom u lice sve što ih ide, i zbog toga imaju problema, ali rade to drukčije.

GUBLJENJE ŽIVACA Na primjer, Varufakis se naljutio na svoje partnere i nije došao na službenu, svečanu večeru, čime je pokazao da više nije imao živaca, a Dijsselbloem je to ovako komentirao: “Stvarno? Nisam primijetio da ga nije bilo, ali ako ga nije bilo, ne razumijem to, ne volim kad netko radi drame.”

Ili, organizator sastanka smjesti sve ministre financija u isti hotel, ali ako se ova dvojica vide ujutro za doručkom, pretvaraju se da se ne vide i ne razgovaraju. Onda Dijsselbloem spusti svome kolegi tako da ga preskoči i izravno zove Aleksisa Ciprasa da se dogovore. Tko ne zna zapovjedni, neugodni ton kojim sjevernjaci ponekad govore, poludio bi od tog njihova nesvjesnog šovinizma. S druge strane, s Nizozemcem čovjek zna na čemu je, nema dvostrukih poruka ni licemjerja. Što misle, to i kažu. Što kažu, to će napraviti.

PLJUSKE Janis Varufakis padne u vatru, temperament ga povuče, a Nizozemac je leden, miran, kao da je napravljen od činovničkog štofa. (Za razliku od njih, Jean-Claude Juncker, također jako otvoren i nekompliciran čovjek, ima šarma. Kad je, možda oslobođen poslije čaše vina, pljusnuo pet europskih premijera, i to dobro pljusnuo dok ih je dočekivao u Bruxellesu, napravio je to tako da ovi nisu znali bi li mu isto tako u šali odgovorili šamarom ili bi se nasmijali.)

Na kraju, Varufakis ispadne malo naporan, a Dijsselbloem drven.

Najveća je razlika između njih dvojice u tome što zapravo stoji iza njih. Dijsselbloem ima težinu Nizozemske, jedne od najjačih ekonomija u Europi, prvaka u skoro svakoj kategoriji europske politike i razvoja, pa čak i velikog donatora pomoći. Da Varufakis dolazi iz Nizozemske, ne bi bio gnjavator, nego zanimljiv i ekscentričan čovjek.

O nizozemskom ministru financija kruži glas da jako brzo uči. Doista, iako s Ciprom nije bio najbolji, sve što je imalo veze s grčkom krizom jako je dobro odigrao. Tu poziciju je dobio kad je doslovno bez poziva upao na sastanak koji su odvojeno, na marginama jednog skupa u prosincu 2012. držali Wolfgang Schäuble, guverner Mario Draghi, povjerenik Michel Barnier i francuski ministar financija Pierre Moscovici. Dakle, upao im je u sobu, na zatvoreni sastanak, ali ga nisu potjerali, nego mu ponudili da sjedne. Nakon tog višesatnog razgovora Wolfgang Schäuble počeo ga je gurati kao narednog šefa Eurozone.

Schäubleu je bilo dosta Junckera, koji je imao svoje mišljenje i vlastite stavove o svemu i kojeg se teško slamalo, pa se ovaj mali - koji ne pije, ne puši, živi na selu barem preko vikenda, u bizarnoj kombinaciji ekoloških vrijednosti i tradicionalizma, koji je završio sve katoličke škole i koji zapravo ne zna mnogo, ali ima volje - činio bogomdanim rješenjem. Ali, svi kažu, a i osjeti se, da je šef Eurogrupe od tada sazrio, dozrio do svog položaja.

Sam Schäuble vrlo je često neshvaćen. Točno, on je Nijemac koji se zalaže za strogu budžetsku disciplinu i još ne znamo je li lijek koji su on i Angela Merkel propisali liječi ili ubija. Ali, istodobno, Schäuble je jedan od starih, klasičnih, “Europljana”, koji duboko vjeruju i rade za Uniju - onako kako misle da je najbolje. Njemački ministar financija, tako kažu, ima pravi mentorski stav prema Nizozemcu.

Mandat u Eurogrupi, a to je ime tijela u kojem se okupljaju ministri financija 19 zemalja članica koje imaju zajedničku valutu, traje dvije i pol godine. Ako su tako kratki, običaj je da isti čovjek u tom slučaju odsluži punih pet - tako je na primjer bilo s Van Rompuyem koji je bio predsjednik Vijeća, tijela koje predstavlja zemlje članice.

S druge strane, teško je govoriti o običajima baš u Eurogrupi, jer je taj donedavno neformalan forum (do Lisabonskog ugovora, koji je toj skupini dao pravni temelj) - ali uvijek vrlo utjecajan, sad i više nego ranije - do sada imao samo jednog predsjednika, sada prvog čovjeka Europske komisije Jean-Claudea Junckera.

Osim summita, ne postoji utjecajniji i zatvoreniji format od Eurogrupe, jer da bi bio unutra, moraju se ispuniti kriteriji, a i dati duboko promišljeni pristanak da će se dijeliti dobro i loše u životu zajedničke valute. Do krize, taj je suživot bio idiličan, raj, ali kad je izbila kriza, nastupilo je razdoblje teških iskušenja. Eurozona se, da ostanemo u biblijskim prispodobama, može zamisliti kao stado mršavih i debelih krava, u kojem debele krave prigovaraju mršavima da se pokrenu i okrenu oko sebe pa će naći hranu, a mršave prigovaraju debelima da su one sve pojele i još njih tjeraju da stežu remen. Neke debele krave žele najmršaviju, a najvećega gnjavatora potjerati iz stada, a ni druge mršave koje slušaju debele (koje su objektivno i pametnije) ne vole da se ona tamo među njima ističe i buni. Ali, opet, svi zajedno se boje da će prema drugim stadima na velikoj zajedničkoj livadi ispasti nesposobne jer ne mogu urazumiti najslabiju među sobom i da će ih to, u krajnjoj liniji, koštati, prvo reputacije, a onda i hrane, kako za debele, tako i za mršave.

Najbolje glave među njima nisu spremne na tako rizičan potez. Nerazumijavanje između debelih i mršavih jedva se smirilo i treba stalno na tome raditi, s tim da ni u samom taboru debelih ne vlada posvemašnje suglasje, makar razum je uvijek dosad prevladao u staji Eurogrupe. Ipak, da li nastaviti kao i dosad, prepustiti se jasnom vodstvu najmoćnije od njih, premda se mrmori da je moglo mnogo bolje da stara nije posve nametnula svoju riječ. Ali, ipak, stado se održalo, a to nije mala stvar. Nastavljamo li, dakle, s istim? Ili, da bi se umirile i motivirale mršave krave, treba li možda za prvaka izabrati jednu među njima koja je napravila dostojan napredak i nešto se udebljala, sve prema uputama debelih krava i koja će slušati upute debelih pa i prema onom gnjavatoru?

Vrlo je bitno tko će voditi Eurogrupu, tu avangardnu formaciju Unije, tu najpraviju od svih Europa, tu skupinu koja diktira tempo drugima. U redu, glavni dirigent je Schäuble, ali važno je i tko je formalno na čelu. Razlike između uspješnih i manje uspješnih, debelih i mršavih, sve su veće. Sama struktura zone eura takva je da pojačava ove razlike umjesto da ih smanjuje. Nobelovac Joseph Stiglitz upravo je upozorio da i odljev mozgova i mladih iz siromašnijih članica znači da su one sve manje sposobne nositi se s krizom.

STRANAČKA PRIPADNOST U svim izborima za visoka mjesta u Europskoj uniji gleda se na stranačku pripadnost i na ugled zemlje. Dvije najveće političke obitelji, a to su EPP i Socijalisti, raspodijele među sobom najbolji dio, a nešto ostane i Liberalima. Mjesto šefa Eurogrupe po toj računici pripada Socijalistima, a Dijsselbloem, iako mu to nitko ne bi rekao, pripada nizozemskoj Laburističkoj stranci, koji sebe smatraju socijaldemokratima (ali su slični britanskim laburistima). Ima podršku Socijalista, jer u toj grupaciji misle “bolje naš čovjek nego njihov”, ali ne gaje za njega preveliko oduševljenje. U svojim potezima, previše im je nalikovao desnici. Ali, zato EPP dobiva u Nizozemcu nekoga koga mogu podržati iako je formalno s ljevice.

Neki ipak misle da bi Španjolsku trebalo počastiti dobrim i visokim mjestom jer se, prema pokazateljima, izvukla iz najgore krize. Obični Španjolac još ne vidi oporavak, jer nezaposlenost još kao kuga truje zemlju, ali statistike su povoljne. De Guindos bi trebao i mogao imati više razumijevanja prema ekonomijama u krizi, jer zna što su muke reformi. Opet, De Guindos je bio i biznismen i poznaje veliki biznis, jer je radio za Lehman Brothers i PwC.

Oba kandidata imaju veliku slabost, a to je da su i jednom i drugom ubrzo izbori, i da će stranke i jednog i drugog vjerojatno izgubiti na nacionalnim izborima. Nizozemski Laburisti sigurno gube, a vjerojatno i španjolski desni centar, kojemu pripada De Guindos.

Nije vjerojatno, ali je teoretski moguće da se ambicije ove dvojice međusobno potru i tako bi u obzir došli i neki drugi kandidati, a spominju se talijanski ministar financija Carlo Padoan.

Na kraju, budući šef Eurogrupe mora biti osoba sposobna da nadgleda eventualni izlazak Grčke iz zone ili njen ostanak. Dijsselbleom se u tome pokazao dobrim. Jednako tako, moguće su, pa i očekivane, još jače integracije u eurozoni, i o tome također treba postići dogovore.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: