JURICA PAVIČIĆ ZA GLOBUS Zašto ću glasovati za HDZ iako im nikad dosad nisam dao glas

Na početku teksta moram odmah iznijeti jedan činjenični “disclaimer”. Naime, ja spadam u onih 50 posto plus 400 Splićana koji su pred četiri godine u drugom krugu zaokružili na listiću ime Ive Baldasara kao budućeg gradonačelnika Splita.

Učinio sam to, ponavljam, u drugom krugu. U prvom nisam, jer sam i tada vidio ozbiljne probleme Baldasara kao kandidata. Nije mi se sviđala njegova pomirljiva pasivnost tijekom četiri godine Kerumove vlasti, nisu mi se sviđale njegove urbanističke ideje ni njegova fiksacija na monokulturu turizma. Ali, kad su se u drugom krugu našli Ivo Baldasar i njegov protukandidat HDZ-ovac Vjeko Ivanišević, glasao sam za Baldasara. Glasao sam jer mi se nije sviđalo što je Ivaniševićev zamjenički kandidat bio aktivan u homofobnom katoličkom aktivizmu te što su obojica članovi stranke koja mi se ne mili – HDZ-a. Ukratko – kako se u nas obično kaže – “glasao sam ideološki”. Glasao sam za “manje zlo”. Glasao sam za nekog tko je – kako se obično kaže – “bar civiliziran”.

Što je iz tog mog glasa izišlo? Izišle su četiri žalosne godine za Split, četiri godine tijekom kojih gradonačelnik nije napravio ama baš ništa, tijekom kojih je grad osramotio postavljanjem spomenika koji komemoriraju zločine te tijekom kojih je Baldasar u političkom kokošarenju i sitnom klijentelizmu nadmašio čak i prvake svemira Bandića i Keruma. Tijekom Baldasarova mandata Split je postao paralizirani talac sitne klijentističke mreže koju se kupovalo parking mjestima, gradskim prostorima i štekatima, a posljedicu te “politike” danas pratimo na stranicama crne kronike, gdje se članovi umjetničkih udruga tuku s hotelijerima oko sobe u Getu dobivene vezom ili (možemo slutiti?) – mitom?

Ja sam svojim glasom to proizveo. Zato sam – kao i mnogi deseci tisuća Splićana – jako sumnjičav prema tome da još jednom, u drugom krugu, “glasam ideološki”. Sumnjičav sam prema ideji da opet dam glas nekom tko je “manje zlo”, i to zato što je “bar civiliziran”. To je sumnja koja me muči već tjedan i pol, a mučit će me do trenutka odluke u nedjelju.

U nedjelju ja i 130 tisuća splitskih glasača moramo birati novoga gradonačelnika između dva preostala kandidata. Pošto su razmrvljene lijeve i liberalne opcije ostale kratke i ispale u prvom krugu, u drugom su se krugu našla dva konzervativna kandidata: kandidat HDZ-a i Plenkovićev osobni adut Andro Krstulović te propali poduzetnik, bivši gradonačelnik i čovjek koji gradu na čije čelo juriša duguje milijune – dakle, Željko Kerum. Za prvog od njih navija sadašnji vrh HDZ-a i desnocentristička grupacija oko premijera Plenkovića. Kerum, “splitski Trump”, miljenik je, pak, predvidivog kruga aktera hrvatske pučke desnice – Velimira Bujanca, Hasanbegovića i Brune Esih.

Ankete i većina novina laganu prednost daju Krstuloviću Opari. No i ja, kao i većina onih koji poznaju Split, njegov mentalitet i političku dinamiku držim da je Kerum neupitni favorit. Bio bih zaista iskreno iznenađen kad Kerum u nedjelju ne bi postao (opet) gradonačelnik Splita.

Andro Krstulović Opara u protekle je dvije godine – koliko traje njegova produžena “kampanja” – napravio sve što je mogao. Rano je objavio kandidaturu. Ako mu je vjerovati, otklonio je zamisao da postane ministar kulture jer je htio ići na splitsku načelničku fotelju. Kampanju je odrađivao mjesecima, a pritom je imao ornu pomoć ministara i premijera, koji se nije libio s Krstulovićem čak posjetiti njegov – kvart iz djetinjstva?! Krstulović se čini programski pripremljenim, a njegov program svakako je kudikamo utemeljeniji u stvarnosti od Kerumovih fantazija o tunelima ispod rive i teleportiranju smeća u Zagoru. Opara je i potrošio daleko najviše od svih kandidata: još uoči prvog kruga gotovo 400 tisuća. Nema kumice s kojom se nije rukovao, nema rupe koju nije obišao, a u nekom vam se trenutku činilo da Opara vodi kampanju kao da mu o njoj doslovce ovise život i smrt.

Unatoč tome, mislim da će Kerum u nedjelju pobijediti, i to zato što Krstulović Opara ima otegotne probleme koje nije ni mogao, a čini se ni znao pokrpiti.

Prvi od njih je – njegova stranka. Oparin HDZ je, dakako, stranka koju u Hrvatskoj ne vole liberalni i lijevi. No, ono što je specifičnost Splita je da HDZ u Splitu ne vole ni desni glasači, dijelom zato što pripadaju lumpenproletarijatu opustošenom privatizacijom 90-ih, dijelom zato što im je HDZ “mlaka voda” i što vole žešće, radikalnije desničare kakav je godinama recimo bio Luka Podrug. HDZ je uvijek u Splitu imao problem jer su njegovi “meki” kandidati alijenirali glasačku masu iz siromašnijih istočnih predgrađa, a kad bi “zaoštrili”, gubili bi jer za njih ne bi glasao centar. Nadalje, HDZ već dugo u Splitu ima “nogometni” problem: ta je stranka, naime, stvorila, podržavala i još podržava oligarhiju Hrvatskog nogometnog saveza.

Andro Krstulović Opara takav je “meki” kandidat. Ali, Opara je ujedno kandidat koji utjelovljuje splitsku gradsku elitu. On je izraziti establišmentski političar – čovjek iz “fetive” splitske obitelji, stanovnik finog kvarta, bivši diplomat u Sanaderovoj epohi, dugogodišnji stranački član. U gradu u kojem neovisno o ideologiji postoji kontinuitet “vlasti” dvjestotinjak građanskih obitelji, Krstulović je u mnogim očima reprezentant iritantne društvene elite koljenovića.

Treći Oparin problem je činjenica da je bio savjetnik Kolinde Grabar-Kitarović. Štoviše, on je bio njen savjetnik u trenutku kad je ona nakon nereda u Lyonu upadljivo stala na stranu Šukera i Mamića te izrekla neinteligentnu, povijesno neznalačku i papreno uvredljivu rečenicu o Hajdukovim navijačima kao “orjunašima”. Opara – koji je privatno žestoki hajdukovac i kojeg često viđam na utakmicama – cijelu se kampanju morao trsiti da uvjeri Splićane da s “orjunaškim” ekskursom Kolinde Grabar-Kitarović nema ništa te da je – štoviše – utjecao na njenu promjenu stava. No njegovi protivnici iz struke i izvan nje potrudili su se njegovo slabo mjesto produbiti trolanjem pa se (među ostalim) iz samog HDZ-a pojavila neprovjerljiva ćakula da je Krstulović bio na famoznom rođendanu koji je Mamić priredio predsjednici.

Opara je imao i četvrti krupni problem: protiv Keruma nije mogao voditi negativnu kampanju jer nije bilo načina da to učini a da ne popljuje vlastitu stranku. Svaka kritika Keruma neizbježno bi morala voditi do toga da je Kerum četiri godine s HDZ-om na vlasti u županiji. Ako Keruma napadne zbog toga kako je političkom trgovinom i pod lažnim imenom dobio koncesiju na marjansku plažu, neizbježno dođete do onog s kim je to dogovorio – a to je Ževrnjin HDZ. Opara nije u kampanji smio otvoriti gotovo pa ni jedno Kerumovo slabo mjesto a da istodobno ne otvori bok svojoj stranci.

Istodobno, Kerum je bez previše skanjivanja poentirao na problemima i sukobima interesa HDZ-ovih lokalnih moćnika, dok je Opara zbog velikih projekata nekih od HDZ-ovaca (poput Hrvoja Marušića) tu morao biti suzdržano dvosmislen.

Opara – ukratko – nije mogao dobiti izbore računajući na standardne desne glasove, s izuzetkom onih stranačkog članstva. On je mogao, pa i još uvijek možda može, dobiti izbore samo ako bi mu uspio “crossover” – odnosno ako bi za njega glasao građanski mainstream. Taj mainstream u Splitu uvijek odlučuje izbore. No on je prevrtljiv, hirovito nestalan i često mijenja jednokratne političke “ljubimce”, od Liste Velog Mista, Ivana Grubišića pa do Pametnog.

Kerum – koji je prost i gramziv, ali nije glup – to je shvatio. Stoga je Oparu upleo u igru licitiranja hrvatstvom i katoličanstvom, stao demonstrirati protiv Frljića, nositi križ oko vrata te je preko svojih trolera napao Oparu da je bio protiv spomenika Tuđmanu. Opara je pristao na tu igru. Počeo se s Kerumom natjecati u konzervativnosti i katoličanstvu: nije podržao predstavu kojoj je prijetila cenzura, u novinama je stao hvaliti HOS, počeo je na web puštati slike s Tuđmanom. Napravio je – ukratko – istu grešku kao i njegov politički pokrovitelj Plenković – pokušao se svidjeti onima koji će te ionako prezirati, ali je zato izgubio simpatije onih koji su za njega mogli glasovati. Za “hardcore” desnicu Opara je ostao “hadezeovac nahvao” i sumnjivi liberal, a izgubio je potencijal crossovera koji je pred šest mjeseci imao.

Tko će biti budući splitski gradonačelnik ovisit će o glasovima onih 55 posto glasača čiji kandidati u prvom krugu nisu prošli. Kako su u drugi krug ušle dvije konzervativne opcije, riječ je uglavnom o liberalnim i-ili lijevim glasačima. U drugim okolnostima Opara bi možda i dobio neke od njihovih glasova, no nakon dva tjedna “natjecanja u križevima” čini mi se da će većina njih ostati kod kuće ili poništiti listić. Štoviše, jedan dio tih antisistemskih i lumpenproleterskih glasača će prije glasati za Keruma jer ih je Kerum (kao i Trump) perfidno uvjerio da je on antisistemski glas, do grla zaduženi pali junak, žrtva banaka i narodski čovik. Kerum je sebe prezentirao kao inačicu Živog zida s Maybachom i jahtom, što je jedno od vrhunskih licemjerja ove kampanje.

Ako tih preostalih 55 posto Splićana doista ostane kod kuće, za HDZ, Plenkovića i Krstulovića znači isto što i poraz. A to je upravo ono što će učiniti većina mojih bližnjih, poznanika i političkih istomišljenika.

Međutim, ne i ja. Ove nedjelje izići ću na izbore – jer na izbore uvijek izlazim. Na tim izborima ću prvi put, na bilo kojoj razini, na bilo kojim izborima od ’90. do danas – zaokružiti HDZ-ova kandidata. Napravit ću to iako nisam uvjeren da će Opara biti dobar gradonačelnik i iako sam svjestan da će njegov dolazak na vlast vjerojatno biti nastavak kontinuiteta loše vlasti jedne splitske oligarhije. Napravit ću to iako sam svjestan što se posljednji put dogodilo kad sam birao “manje zlo”, samo zato što je kandidat bio “pristojan i fin”.

Glasovat ću za kandidata HDZ-a samo iz jednog razloga: da splitski slučaj ne postane poruka. Poruka da se u Hrvatskoj (ili Dalmaciji, ili Splitu) može učiniti bilo što i izići politički nekažnjen. Da se može ljubavnici namjestiti da gradi na Marjanu, i to politički preživjeti. Da se može poslati u predstečaj desetak firmi, ojaditi stotine vjerovnika i dobavljača, i ostati nekažnjen. Da se može ostati dužan milijune gradu za čije se čelo kandidiraš, i ostati nekažnjen. Da se može godinama ne dolaziti u Sabor i na sjednice gradskog vijeća, i ostati politički nekažnjen. Da se može političkom trgovinom s HDZ-om pod lažnim imenom doći do plaže na Benama, i ostati politički nekažnjen. Da se može odbiti objaviti podatke o financiranju kampanje, i ostati nekažnjen.

Jer – ako smo postali društvo i sredina u kojoj je to moguće, onda nam nema budućnosti.