Bila je to najveća apstraktna skulptura na svijetu. Tridesetmetarska konstrukcija na brdu Blažuj, naziva Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije, djelo kipara Vojina Bakića.
Podignuta je 1968. godine, a razvaljena do temelja 1992. godine. Taj Bakićev spomenik bio je jedno od najvažnijih djela hrvatske umjetnosti dvadesetog stoljeća. No, srušeni spomenici kao da svako malo žive. Nekad kroz retrospektivne izložbe njihovih autora. Ponekad kroz inicijative za njihovu obnovu. Ili kroz svjedočanstva o tome kako su nestali.
Vojin Bakić je nedvojbeno bio jedan od najvećih hrvatskih kipara 20. stoljeća. U najnovijem izdanju časopisa za kulturu “Gordogan” upravo je objavljen članak “Kamenska vječni šum vjetra” u kojem povjesničar umjetnosti Zlatko Uzelac iznosi svoje svjedočanstvo o nestanku možda najboljeg spomenika u Hrvatskoj. Dobar povod da o tom zaboravljenom djelu porazgovaramo s našim uvaženim povjesničarima umjetnosti. I vidimo da li zapravo iz današnje perspektive postoje ikakve šanse da se jedan stradali spomenik obnovi. Prvenstveno jer je, kako ocjenjuje povjesničar umjetnosti Tonko Maroević, “svojom apstraktnošću nadmašio narudžbu i ideologiju”.
“To je bio spomenik ljepoti”, kaže nam Tonko Maroević.
Zna dobro, objašnjava Zlatko Uzelac, da je trebao već ranije zapisati što je doživio 1992. godine, no nekako je vrijeme prolazilo. Sada su ga dva događaja potaknula da iznese svoje svjedočanstvo.
“Prvi je razlog retrospektiva Vojina Bakića koja je održana u Muzeju za suvremenu umetnost, na kojoj je, prema mojem mišljenju, premalo bilo zastupljeno njegovo glavno djelo skulptura za Kamensku”, kaže Uzelac.
Drugi je razlog što mu je tak nedavno u ruke došlo djelo “Vojin Bakić, biografija ili kratka povijest kiposlavije” autora Darka Bekića.
“U tom djelu stoji grozomorna laž da se u Požegi to rušenje – tobože 'do kasno u noć slavilo'. Tko je to slavio? I gdje?” zgrožen je Zlatko Uzelac tim objavljenim podatkom.
Da je u Kamenskoj srušen Spomenik, saznao je potkraj veljače 1992. godine od novinara Požeškog lista. Vijest je prvi put službeno objavljena na Županijskom radiju Požega, a o načinu rušenja izviješteno je neistinito.
“No šapat da je miniran kružio je gradom već koji dan prije. Novinarka Županijskog radija uz zgražanje ostalih kolega, proslavila se načinom na koji je tu vijest sročila, tvrdnjom da je spomenik srušio – vjetar”, sjeća se on.
Prva vijest je, kaže Uzelac, bila da je spomenik samo neznatno stradao u borbama, da je oplata bila propucana rafalima ili gelerima na nekoliko mjesta.
“Kamenska je ključno raskrižje na kome se od ceste koja od Požege vodi prema Pakracu odvaja cesta prema Zvečevu i Voćinu. U Voćinu su Šešeljevci 13. prosinca u noći bijega minirali i srušili do temelja gotičku crkvu sv. Marije, koju su napunili municijom i – bježeći – digli je u zrak, a hrvatska je vojska zauzela Kamensku 25. prosinca, na Božić. Primirje je nastupilo Sarajevskim sporazumom 3. siječnja”, objašnjava Zlatko Uzelac.
Ostala mu je tada neka nada da će spomenik možda ipak nekako preživjeti, biti samo oštećen, da je njegova konstrukcija snažna.
“Ipak, već sam do tada zorno naučio da razinu divljaštva – kada padnu svi obziri – ne treba podcjenjivati. Imao sam u tim trenucima, sjećam se, potpuno isti osjećaj kao i nedavno na vijest da su isilovci zauzeli Palmiru”, opisao je Zlatko Uzelac.
Spomenik je navodno srušen 21. veljače 1992., no samo miniranje trajalo je više dana. Da je srušen, najprije je obavijestio Radovana Ivančevića, tadašnjeg predsjednika Društva povjesničara umjetnosti, a potom i Tonka Maroevića u Institut za povijest umjetnosti, u kojemu je i sam radio. Oni su ubrzo isposlovali specijalnu dozvolu s kojom su tadašnja ravnateljica požeškog muzeja Dubravka Sokač-Štimac i Zlatko Uzelac početkom ožujka pošli u obilazak. Tada je radio i na obnovi dvorca Kutjevo.
“Dobili smo vojno, rekvirirano vozilo i pratnju – fotografa Dragana Šunju, te jednog vojnika i vozača”, sjeća se Uzelac.
Opisuje Zlatko Uzelac i kako se stiže do brda Blažuj, i prekrasan krajolik. Kad se prođe Orljavac, nekadašnje malo središte zapadnog dijela Požeštine, u kojemu je još u 19. stoljeću bila tvornica boja, a sada je opustošeno, iza okuke se ulazi u usku izduženu dolinu koju sa sjeverne strane omeđuje nešto niža padina Papuka, a s južne iznimno lijepa, valovito uzgibana i šumovita, strmija i viša padina Psunja.
“Teško je naći riječi za ono što sam tada osjećao”, kaže Zlatko Uzelac. “Oduvijek sam mislio da je to najznačajnije kiparsko djelo hrvatske umjetnosti cijelog 20. stoljeća”, kaže dalje. Dovezli su se do parkirališta pred spomenikom. I tada su ga ugledali. “Stajao je prevaljen i slomljen poput kakvog razderanog čeličnog cepelina, svemirskog broda poslije apokalipse”, opisao je Zlatko Uzelac.
Dočekalo ih je nekoliko vojnika, njih pet-šest, koji su kaže Uzelac, “čuvali” to još kao važno strateško mjesto dva mjeseca nakon primirja.
“Radosno su nas pozdravili i gotovo razdragano objasnili kako je najzad par dana prije jedan od njih, nakon više neuspješnih pokušaja ostalih, pronašao slabo mjesto konstrukcije, pa je u tom herojstvu iz devetog pokušaja eksplozivom spomenik najzad bio raznesen”, kaže Uzelac.
Prevaljen na crni mramor podnožja bio je tako izmrcvaren da se, dodaje Uzelac, vidjelo da tu nikakve slabe točke konstrukcije nije bilo, nego da je pomoglo samo slaganje sve veće i veće količine eksploziva. “Na moj upit tko je taj, približio se jedan tip gotovo stidljivo, smješkajući se kroz brk kao ponosno. Pitao sam zašto su ga srušili. Rekao je: ‘Ma to treba srušiti’.” Njegovo ime je bilo Miljenko Crnjac. Tobože čuvajući stražu imali su zgodan predmet za zabavu ”, sjeća se Uzelac.
Zlatko Uzelac ispred uništenog spomenika snimljen u ožujku 1992. godine
Razgledao je uništeno golemo djelo.
“S grčem u želucu divio sam se i tada vještini inženjera Brodarskog instituta, gledajući rešetke čeličnih kostura konstrukcije koji su ležali prelomljeni, stršeći na sve strane kroz rupe i prolome u eksplozijama razderanoj koži ovojnice, sastavljene od spojenih trokuta sjajnog švedskog čelika, koja se još znatnim dijelom držala na slomljenim krilima. Na njima su se zrcalile sjene cijelog smoždenog kraja”, sjeća se Zlatko Uzelac.
Ostaci oplate, zatim čelične konstrukcije, kao i mramorne ploče podnožja polako su kidani i odvaljivani mjesecima, te su završili redom u dvorištu “Spinota” u Požegi, “kod Blaška” kao otpad za preprodaju. Tamo su još i u jesen 1992. godine stajali nabacani na hrpi za preprodaju.
Zlatko Uzelac spomenik je ranije u životu vidio barem deset puta.
“Ta je golema skulptura bila tako različita od svega, tako nova i tako neobična da je izgledala kao da je stigla iz neke daleke i bolje budućnosti. Bila je živi relej krajobraza. Vremena i prostora. To nije bila jedna skulptura, nego bezbroj njih. Bilo je dovoljno učiniti korak desno ili lijevo da se njena čudesna forma potpuno preobrazi, od zatvorene odmah postane otvorena, od krilolike postane jedrolika. Mogle su se tražiti osobite točke očišta”, opisuje Zlatko Uzelac.
Kad je nekih pet godina nakon uništenja velike skulpture u Kamenskoj u baskijskom gradu Bilbau otvoren Muzej Guggenheim, Zlatko Uzelac je mogao, kako kaže, s gorčinom iznova, po tko zna koji put, tek pogledati ono malo fotografija Kamenske koje uopće postoje, i primijetiti neobične srodnosti formalnih rješenja do kojih su došli Vojin Bakić u skulpturi u doba visokog modernizma i kanadski arhitekt Frank Gehry u vrijeme kad je i u arhitekturi ponovno nastupilo doba otvaranja forme, tri desetljeća kasnije.
Mogućnost da se jednom spomenik obnovi Zlatko Uzelac vidi u rastućem interesu za fenomen apstraktnih spomenika nastalih nakon Drugog svjetskog rata.
“Svijest o vrijednosti Bakićeva spomenika ponovno raste. On je sada, nakon što je iznova izgrađena crkva u Voćinu, a obnovljen je i Vukovar, njegova povijesna baština, ostao najveći pojedinačni gubitak u ratnim razaranjima”, kaže Uzelac. Njegovo ponovno podizanje bilo bi smisleno kao dio obnove cijelog kraja.
“Čitav je taj kraj u depresiji. Međutim, ako se ikad u Hrvatskoj netko jednom zaželi baviti regionalnim razvojem, i spomenik bi trebao biti dio čitave priče”, zaključuje Zlatko Uzelac.
Povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Igor Zidić kaže kako veliki spomenici, koji su gotovo objekti, općenito bolje funkcioniraju u bogatijim krajevima jer ih se primjereno održava. Zato i on smatra da bi prvenstveno trebalo podignuti taj kraj Hrvatske, a potom razmatrati i obnovu spomenika.
“Nije način da se tako razrješava sudbina spomenika, u divljačkom ispadu. Nismo bili zreli kao društvo da razumijemo i kažemo jedno je spomenik, a drugo njegov investitor”, kaže Igor Zidić.
Djelo za Kamensku nastalo je u razdoblju kad se tadašnja vlast već bila zasitila spomenika koji prikazuju partizane i bombaše.
“Bakić je bio renomirani kipar i sigurno nije ništa radio da bi se nekome dodvorio”, komentira Zidić.
Igor Zidić je kao i povjesničar umjetnosti Tonko Maroević bio u komisiji za povratak Bakićeva spomenika Bjelovarac u Bjelovaru. No taj je pothvat ipak bio lakši, bilo ga je lakše realizirati jer je riječ o znatno manjem spomeniku.
Skulptura za Kamensku pripada drugoj fazi Bakićeva rada. Tonko Maroević kaže da je ona bila najznačajniji spomenik revoluciji.
Za njegovu je gradnju tada trebala i velika tehnološka domišljatost, u čemu je Vojinu Bakiću oko oplate pomogao njegov suradnik kipar Ante Jakić, kao i drugi suradnici na konstrukciji. Obložen je nehrđajućim limom. Sastavljalo ga je 150 ljudi u dvije smjene pola godine. Bilo je to originalno rješenje.
“Dao je znak u prostoru i vremenu. Meni je uspješnije djelo od svih, mnogih drugih, spomenika iz tog razdoblja, pa i od njegova drugog spomenika u Petrovoj gori”, smatra Maroević.
Tehnološki ga danas možda i ne bi bilo teško obnoviti, zaključuje Maroević, no radi se o velikoj investiciji.
SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA:
