KAKO JE NASTAO BLISKI ISTOK: Sirija, Irak, Libanon...Sto godina europskog političkog grijeha

Stotinjak godina od stvaranja granica među zemljama Levanta, Magreba i Bliskog istoka u cjelini došlo je do njihova urušavanja. Magreb čine Mauritanija, Zapadna Sahara, Maroko, Alžir, Tunis i, često se smatra, Libija. Bilo je to uglavnom područje francuske uprave i francuskog jezika. Levant prema nekim geografima obuhvaća i Cipar, poneki bi rekli i Grčku, no prije svega ga čine Turska, Sirija, Libanon, Izrael, Jordan, možda i Egipat. Sve navedene države Levanta, ali i ostatak muslimanskog svijeta, od Irana do Omana i Saudijske Arabije, zove se Bliski istok. Riječ je o golemom području starih civilizacija, najstarijih gradova na svijetu, ali i mladih država. Stotinjak godina od iscrtavanja granica modernog Bliskog istoka i Magreba, dio se toga svijeta zatresao i počeo urušavati.

Zapadna Sahara, uza samu obalu Atlantika, prestala je biti španjolska kolonija 1975. Dio teritorija danas nadzire Fronta Polisario i lokalni Sahravi uz potporu Alžira, a veći dio, ograđen bermom, zidovima od pijeska, kontrolira Maroko. Libija je danas podijeljena država s najmanje tri vlade. Irak i Sirija raspali su se na dijelove koje nadzire Islamska Država Sirije i Levanta, dio je zapravo posve autonomna kurdska zona, dio je pod vladama u Damasku i Bagdadu. Podijeljen je i Jemen, zemlja u kojoj interveniraju združene snage sunitskih država predvođenih Saudijskom Arabijom, protiv šiitskih Hutua koje podupire Iran.

Turska Republika, danas doduše manje uvjerljivo zbog krize u zemlji i razbuktalog rata s Kurdima, godinama je izvozila neoosmanistički pogled na budućnost, koji je nestabilnim arapskim društvima trebao pokazati kako je moguća uspješna islamska država. Kad je sadašnji predsjednik Turske Recep Tayyip Erdogan kao premijer došao u posjet Libanonu 2010., osim Armenaca, koji su protestirali, veliki dio stanovništva oduševljeno je uzvikivao: sultan, sultan. Daleko od toga da su Arapi bili sretni kao osmanski podanici, no to je bilo vrijeme stabilnosti, činilo se i suživota kakav je danas nezamisliv.

Na Bliskom istoku Arapsko je proljeće razmahalo, probudilo krizu, koja je dugo ostajala nevidljiva vanjskim promatračima, a onda je pojačalo međuarapske ratove, sukobe šiita i sunita. Nova, dramatična kriza priključena je najdužoj krizi suvremenog svijeta, odnosu Palestinaca i Izraela. Sve do stvaranja Države Izrael Židovi su bili manjina u gotovo svim arapskim državama, bilo ih je dosta i u Iranu. Nakon 1948. prognani su u Izrael, koji je svojim granicama bio nezadovoljan. U nekoliko idućih ratova granične crte su ispravljene. Osim Jordana i Egipta, a i to vrlo nevoljko, dijelom i neiskreno, Izrael ne priznaju ostale arapske države. Opstojnosti židovske države najizravnije se prijetilo iz Irana, koji je i danas vlastima u Jeruzalemu najozbiljniji protivnik. Palestinska su područja podijeljena na Gazu i Zapadnu obalu. U jednoj je na vlasti radikalni Hamas, u drugoj Fatah. Zapad priznaje predsjednika Mah­muda Abasa u Ramali, ali rijetko se postavlja pitanje njegove legitimnosti, jer je od prošlih izbora do danas prošlo dugo, puno više nego što je propisano zakonima.

U stotinu godina od nastanka ovakvog Bliskog istoka niti jedna država nije postala prava demokracija u zapadnom smislu, osim, možda nakon Arapskog proljeća, Tunis. Stabilnost niza država temeljena je najviše na strahu od vlasti. Države s kraljevskim kućama pokazale su se zemljama s čvršćim legitimitetom vlasti nego druge. Nafta je bila glavni jamac važnosti toga prostora u međunarodnom kontekstu. Malo je zemalja bilo zadovoljno granicama koje su im skrojene prije stotinjak godina.

Bliski istok područje je u kojem se različito tumači islam, prostor u kojem su stoljećima zajedno živjeli muslimani i kršćani, u kojem su potekle najveće monoteističke religije. Višak religija, kolonijalnih i lokalnih interesa očito je stvorio letalnu kombinaciju koja je neprestano podgrijavana i lako zapaljiva.

Kad je 1914. izbio Veliki rat, mnogi su se nadali da će on završiti mirom koji će zaustaviti sve ratove. U Versaillesu i dvorcima uokolo Pariza sklopljen je mir koji, smatrali su mnogi povjesničari, nije donio trajni mir, već označio kraj svakoj nadi u njegovu trajnost. Poraziti Osmansko Carstvo bilo je glavno pitanje, ali to nije zamagljivalo pogled na budućnost europskih sila. Dva mlada diplomata barun Mark Sykes i François Georges Picot 1916. dogovorili su kako bi trebalo podijeliti Bliski istok između Londona i Pariza. Do pobjede nad Osmanlijama europskim je državama trebala pomoć Arapa, što je uspješno odradio britanski oficir Lawrence s arapskom dinastijom Hašemita koja je kontrolirala Hedžas na Arapskom poluotoku. Vlast nad Mekom i Medinom davala je Hašemitima određeni ugled, ali daleko da je dinastija s krajnjeg ruba arapskog svijeta, iz pustinje, bila predodređena za vlast nad svim Arapima. Europljanima su Arapi uglavnom bili isti, a oni su međusobno bili duboko podijeljeni. Arapi su od 1916. mislili da se bore za veliko Arapsko carstvo. Židovi su u isto vrijeme 1917. dobili jamstva za stvaranje nacionalnog doma u Palestini. Francuzi i Englezi smatrali su da će imati pravo kontrolirati osvojeno, sa svim bogatstvom. Tako je kraj rata otvorio velike probleme koji su, kao i obično, razriješeni u korist onih što imaju moć. Zadovoljiti sve na istom prostoru nije bilo moguće.

Faisal, jedan od prinčeva iz dinastije Hašemita, uzalud je u Parizu na Mirovnoj konferenciji pokušavao dogovoriti sporazum. Francuzi su vjerovali da je kolonijalno carstvo temelj njihove moći. Faisal je u Damasku bio pod beskrajnim pritiskom Arapa da proglasi neovisnost. Bez potpore, a suočen s francuskim jedinicama, Sirijski kongres uzalud ga je 7. ožujka 1920. proglasio kraljem Sirije koja je obuhvaćala “prirodne granice”, a to znači Libanon i Palestinu do Sinaja, dio Iraka s Mosulom. Libanonski kršćani željeli su samostalnost. Francuzi su smanjili Siriju, ali stvorili Veliki Libanon, s kršćanskom dominacijom. Faisal je prognan, Libanon je postao nestabilna zemlja, Sirija zemlja nezadovoljna dobivenim granicama.

“Nerazumno i neiskreno postupanje s tim ljudima mogli bi brzo dovesti do opasne situacije, ali postoje velike nade u mir i napredak ako im se pristupi otvoreno i lojalno”, izvještavali su američki izaslanici na Bliskom istoku. Nitko te savjete nije slušao.

Ostala područja postala su britanski mandati. U Svetoj zemlji trebalo je otvoriti prostor za Židove. Ono što je jamčeno Balfurovom deklaracijom bolje je bilo primljeno u Europi nego od Europljana na Bliskom istoku. Britanci koji su upravljali u Jeruzalemu, suočeni s arapskim pobunama zbog sve većeg doseljavanja Židova, bili su skloni pomagati Arapima; prijestolnice su bile sklone europskom, dakle židovskom, stanovništvu. Britanci su dobili i Mezopotamiju, u kojoj su se, konačno, borili tijekom Prvog svjetskog rata. Za vladavinu novostvorenom državom, koju su nazvali “dobro ukorijenjena zemlja” – Irak, pozvan je, gotovo namješten, Faisal, nakon što je izgubio Siriju. Prvi put u povijesti povezana je zemlja u kojoj su živjeli Kurdi na sjeveru, suniti i dominantni šiiti, uz razne i malobrojne kršćane i Židove.

Irak je sklopljen od raznorodnih prostora. Gertrude Bell, britanska povjesničarka i obavještajka, pomagala je isprva Faisalu, koji je ipak želio vladati sam, i ostvariti potpunu neovisnost za Irak, što je 1932. i postignuto članstvom u Ligi naroda. Transjordanija je država koja je posve izmišljena, kojoj u povijesti nije bilo baš nikakvog presedana. Tamo je na vlast došao još jedan Hašemit, Adbulah, čija dinastija i danas vlada Hašemitskom Kraljevinom Jordan. Treći Hašemit ostao je u Hedžasu, ali su ga odatle 1924. prognali sljedbenici Ibn Sauda i njegove vahabističke sekte iz duboke arabijske pustinje. Saudijska Arabija i danas je jedina zemlja na svijetu koja se zove po jednom čovjeku. “Napravili smo užasnu zbrku na Bliskom istoku. Očekujem da će stvari postati još gore nego prije rata – osim u Mezopotamiji koju ćemo možda uspjeti izvući iz općeg kaosa. Sve je to poput noćne more u kojoj predviđaš sve užase koji će se dogoditi, a ne možeš ispružiti ruku da ih spriječiš”, pisala je Gertrude Bell nakon rata. Nije bila u pravu za Mezopotamiju, ali jest za sva ostala područja.

Magreb je bio skrojen prije Prvog svjetskog rata, ali su njegovi problemi bili slični. Nakon 1881., kad su Francuzi ušli u Tunis, sve do osvajanja Tripolitanije i Cirenaike 1911. godine Europljani nisu ulazili na prostor sjeverne Afrike. Libija je bila u sastavu Osmanskog Carstva, pokrajina u jadnom stanju, daleko do matičnog područja. U godini kad je došlo do francusko-njemačkog sraza u Maroku s Agadirskom krizom, Talijani su 28. rujna 1911. osmanskoj vladi uputili ultimatum. U analima diplomatske komunikacije rijetki su tako besprizorni dokumenti. Zato što je Tripoli i Cirenaika u stanju bijede i rasula, zato što talijanski trgovci tamo nemaju dobre uvjete za poslovanje, vlada u Rimu prisiljena je zaštititi dostojanstvo svojih podanika tako što će osvojiti libijske pokrajine. Osmanlije su pozvani da Talijanima ne pružaju otpor, nego da im pomognu u osvajanju vlastite zemlje. Time je započeo rat koji je Rim dobio. Talijani su tijekom Velikog rata 1915. napustili Libiju, zauzeti ratom na Soči, ali je Londonski ugovor jamčio njihove interese u Sjevernoj Africi. Po završetku sukoba 1918. stvorena je kratkotrajna Tripolitanska Republika, prvi pokušaj republikanskog oblika vladavine u arapskom svijetu. Talijani su se vratili najprije silom, a onda se u narednih dvadeset godina u zemlju koja je ukupno imala malo više od milijun stanovnika, uselilo 110.000 Talijana. Za Talijane, Libija je postala talijanskom zemljom, iz koje je domicilno stanovništvo sustavno isključivano i potiskivano. Malo je pisanih izvora koji govore o tome kako su se Libijci osjećali pred navalom Europljana na njihove posjede, zemlju, poslove.

U Alžiru, koji je bio prva kolonija Drugog francuskog kolonijalnog carstva, što se počelo stvarati 1830., do sredine 20. stoljeća bilo je ukupno milijun Francuza. Do kraja rata u Alžiru 1962. deseci tisuća ljudi poginuli su u borbi za samostalnost, a Četvrta Republika u Francuskoj je propala. Iz Tunisa su se Francuzi izvukli lakše. Godine 1961. u trodnevnom okršaju snage tuniskog predsjednika Habiba Bourgibe pokušale su preuzeti francuska vojna postrojenja na teritoriju onoga što je trebala biti suverena država, ali je to završilo katastrofom. Ubijeno je 700 Tunižana, a vojno superiorni Francuzi imali su 24 mrtva. Bourgiba, do toga trenutka nesklon dolasku u Beograd na konferenciju Pokreta nesvrstanih, naglo je promijenio mišljenje, shvativši da je moć male zemlje Trećeg svijeta ograničena.

Bliski istok i Magreb bili su do jučer u najizravnijem kontaktu s europskim, zapadnim društvima, koja su u mnogo toga utjecala na smjer tamošnjih povijesti: iscrtala su granice, donijela ideologiju nacionalizma, igrala na različite interese i birala suradnike među međusobno sukobljenim arapskim zemljama. Zato je odgovornost Europe za ono što se tamo događa velika. To ne znači da se stotinu godina loših vlasti Arapa time može prebrisati. Jedan je ciklus sada došao do kraja. Možda novi započne sretnije nego onaj prije stotinu godina, a možda se samo poveća patnja i tiranija. Pesimizam je za Bliski istok, čini se, uvijek sigurnija opcija.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: