KREDITNA (NE)SPOSOBNOST Rejting nam je jednako loš kao 1997., ali je tada prognoza bila pozitivna

Nije važan rejting, važni su rezultati, kaže premijer Tihomir Orešković. U pravu je kada spominje rezultate, pitanje je može li sa svojim timom doseći održivi prolazni minimum za Hrvatsku ako tri ključne međunarodne bonitetne agencije, Fitch, Moody’s i Standard & Poor’s, već unaprijed na rad njegove vlade promatraju s povećanom skepsom. Negativna prognoza budućnosti kao garnirung ionako lošem rejtingu loš je start za vladu od koje se očekuje da ispravi dvadesetljetni slijed pogrešaka.

Ukratko, negativna prognoza naznaka je mogućeg budućeg snižavanja rejtinga, što će se dogoditi ne bude li vlada primijenila zahtjevan program fiskalne konsolidacije u planiranim razmjerima, kažu jednostavno u S&P-u. U tom paketu nisu samo mjere koje nam je Procedurom prekomjernog deficita odredila Europska unija. Prije svega, to je čišćenje domaćih zaostataka i upravljačkih pogrešaka nagomilanih tijekom protekla dva desetljeća. Pitanje je možemo li od ove vlade očekivati da bude ne samo drukčija, što čini se jest, nego i bolja od prethodnih.

Hrvatska je svoj prvi kreditni rejting od tri vodeće agencije dobila 1997. godine, u vrijeme vlade premijera Zlatka Mateše čije su ovlasti zbog polupredsjedničkog sustava bile ograničene. Dodjeljivanje kreditnog rejtinga, koji je tada, po završetku rata, bio jednak današnjemu, ali s prognozom pozitivnog razvoja u budućnosti, međunarodna je financijska i investitorska zajednica protumačila kao kraj razdoblja iznimno visokog političkog rizika i početak razdoblja mira i obnove. Nakon velike i skupe sanacije banaka i završetka prve velike bankarske krize u Hrvatskoj (druga, kraća, započela je godinu kasnije, krahom Dubrovačke banke) dobivanjem čak i takvog, lošeg, kreditnog rejtinga otvorile su se kreditne linije i državi i biznisu i građanima. Započelo je razdoblje života na dug koje su, to znamo danas, tek poneki znali iskoristiti kako bi unaprijedili temelje svojih biznisa. Ostali su se prepustili blagodatima trošenja – ili kao konzumenti ili kao generatori prvog velikog vala ponude robe iz uvoza. Da je ovih prvih, koji su jeftin novac gurali u podizanje kvalitete svojih proizvoda bilo više, danas bi nam bilo bolje.

Bilo ih je, međutim, značajno manje. To je činjenica od koje ne možemo pobjeći.

Statistika je porazna: registrirana nezaposlenost na kraju 1997. godine bila je 17,6 posto, kraj 2015. dočekali smo na 16 posto. Redovito niža stopa anketne nezaposlenosti 1997. godine bila je 9,9 posto, ali 15,5 posto na kraju 2015. Što se promijenilo? Metodologija statističkih izračuna. Broj nezaposlenih danas je gotovo identičan statistici iz ‘97. To što nam se u jednom, zapravo kratkom, desetogodišnjem, razdoblju (1997. – 2008.) činilo da stvari idu nabolje, bila je zapravo jeka sa zdravih inozemnih tržišta. Pozitivan pomak osjetio se tek na osobnom standardu građana, kroz prosjek plaća koje su u to doba rasle brže od cijena u trgovinama. Neto plaća je 1997. bila 2349 kuna (12,4 posto više od prosjeka 1996), 2015. smo završili s prosjekom od 5750 kuna, samo 200 kuna više nego godinu dana ranije.

Ništa od toga danas ne bi bio problem da se u razdoblju nakon 2000. godine, kada su i Vlada i Sabor i Hrvatska narodna banka napuštanjem polupredsjedničkog sustava dobile punu samostalnost u vođenju politika, država održala na smjeru zdravog, liberalnog, socijalno osjetljivog tržišnog sustava. Ni to se nije dogodilo. Nijedna od vlada od 2000. do 2016. nije uspjela Hrvatsku iščupati iz života u idealiziranoj i ideologiziranoj prošlosti, niti osloboditi od korupcijom i nepotizmom zaraženog modela upravljanja sustavom. Rezultat: danas opet raspravljamo o kreditnom rejtingu.

Zašto je rejting važan?

Prvi i najjednostavniji odgovor je – zbog prinosa na državne obveznice i cijene budućeg zaduživanja države. Kreditna sposobnost države, međutim, usko je povezana s vjerodostojnošću cijelog financijskog sustava, uvjetima financiranja biznisa unutar države i, na kraju, s mogućnošću održavanja životnog standarda građana koji posljednjih nekoliko godina stagnira.

Tko procjenjuje kreditni bonitet države?

Agencija ima više, ali tri su najveće – Fitch Ratings, Moody’s Investors Service i Standard & Poor’s. Sve tri agencije sjedište imaju u New Yorku, što je dodatna kost u grlu europskih financijaša i regulatora, kao i činjenica da američki regulator (SEC) traži da sva izdanja obveznica koja stižu na američko financijsko tržište imaju pozitivan rejting od najmanje dvije ključne agencije. Papiri bez rejtinga smatraju se “financijskim smećem” koje kupuju samo najhrabriji, visokom riziku skloni lovci na velike profite.

Tko su, zapravo, i čiji su Moody’s, Fitch i S&P?

Sve tri agencije imaju dugu povijest i preživjele su sve snažne udare na ekonomiju prošlog stoljeća. Moody’s je 1909. utemeljio John Moody kao servis koji je potencijalnim investitorima pružao uvid u stanje na tržištu dionica željezničkih kompanija, za što je uveo abecedni sustav ocjena. Pravi Moody’s investors Service osnovan je u srpnju 1914. Deset godina kasnije kompanija je u svojoj analitičkoj bazi podataka imala gotovo sve obveznice izdane na američkom tržištu. Tijekom sedamdesetih godina, kompanija je u svoj analitički portfelj uključila i komercijalna zaduživanja, a istovremeno, zajedno s ostalim velikim agencijama, trošak svojih usluga prebacila s korisnika na izdavatelja. Ono što bode u oči američke izdavače obveznica današnja je vlasnička struktura Moody’sa u kojoj kao institucionalni investitor dominira Berkshire Hathaway “drugog najbogatijeg Amerikanca” Warrena Buffeta.

Što i kako ocjenjuju rejting agencije

Primarni posao rejting agencija je dodjeljivanje kreditnog rejtinga izdavaču dužničkih papira. Ocjena je promjenjiva i temelji se na analizi kreditne sposobnosti države, kompanije ili financijske institucije koja se zadužuje i uvijek uključuje i kratkoročni scenarij potencijalnih događaja koji dužnika mogu voditi prema više ili manje rizičnoj situaciji. U svojem procesu ocjenjivanja analitičari agencija služe se svim dostupnim službenim statistikama, ali i opsežnim radom “na terenu”, gdje u nizu razgovora s više ili manje neovisnim sugovornicima nastoje sklopiti što uvjerljiviju sliku realnih prilika na određenom tržištu i uhvatiti naznake potencijalnih opasnosti koje vrebaju na vjerovnike.

Standard & Poor’s, analitički ogranak izdavačkog giganta McGrawHill, svoju povijest vuče iz još dublje prošlosti – iz 1860., kada je Henry Varnum Poor objavio svoju “Povijest željeznica i kanala u SAD u”. Baš kao i Moody, Poor je želio javnosti dati temeljitu financijsku analizu poslovanja tada izuzetno važnih željezničkih kompanija. Kompanija svoj današnji život započinje ipak tek 1941. ujedinjenjem s tvrtkom Standard Statistics, koju je 1906. osnovao Luther Lee Blake s namjerom da javnosti napokon da uvid i u financijske akrobacije kompanija koje nisu željezničke. Spajanjem s

McGrawHillom 1966. stvoren je današnji S&P, kojemu je kreditni rating samo jedan od biznisa, dok je na dnevnoj razini javnosti daleko poznatiji (i korisniji) putem svojeg dnevnog tržišnog indeksa poznatog kao S&P 500, koji prema mnogima predstavlja najbolju trenutnu analizu američkog tržišta kapitala. McGrawHill Companies Inc. javna su kompanija s dionicama koje kotiraju na burzi u New Yorku.

Najmanja među najvećima – The Fitch Group – korijene vuče iz 1913. i počeci su joj također u izdavaštvu, u kompaniji koju je te godine osnovao John Knowles Fitch. Kompanija danas ima sjedišta u New Yorku i u Londonu, no ono što je najviše izdvaja od ostalih je većinski vlasnički paket koji drži francuski holding Fimalac čije se dionice trguju na pariškom Euronextu. Upravo zbog te svoje “europeiziranosti” Fitch grupa je posljednjih godina uspješno igrala ulogu suca u slučajevima kada Moody’s i S&P nisu potpuno usuglašeni pri ocjenjivanju.

SADRŽAJ JE PREUZET IZ JEDNOG OD PROŠLIH BROJEVA GLOBUSA. DOLJE POGLEDAJTE NASLOVNICU NOVOG BROJA GLOBUSA, KOJEG NA SVIM KIOSCIMA MOŽETE KUPITI OD ČETVRTKA: