'KASNO LJETO'

DANIJEL DRAGOJEVIĆ Zbirke tiska u samo jednom izdanju, ne pojavljuje se u javnosti, a ipak postoji konsenzus - radi se o najvećem hrvatskom pjesniku

U vezi s Danijelom Dragojevićem (Vela Luka, Korčula, 1934.) imamo nekoliko općih mjesta koja ne možemo zaobići. Njegove zbirke nemaju drugo izdanje, nemaju predgovor ili pogovor, nema intervjua s piscem, nema javnih pojavljivanja u današnjem atomskom smislu tog pojma, a ovdje je i uvijek prisutna konstatacija, o kojoj postoji konsenzus, da se radi o najvećem hrvatskom pjesniku.

Svatko tko čita kritike zbirki poezije sreo se sa specifičnim rječnikom koji ondje dominira i koji savršeno odgovara pjesnicima o kojima se piše. No sintagmama poput “semantičkih naslaga” kod Dragojevića nećemo daleko stići, čak i površno upućeni čitatelj osjeća da se pred njim nalazi nešto što prerasta značenje diskurzivnih teorijskih termina. Dragojević je pisac koji hoda po zemlji, a ne po tepihu, pa su izrazi iz prosječne kritičarske ropotarnice tek donekle zadovoljavajući. Budući da se veći dio njegova opusa smjestio izvan dekorativnih mentalnih prostorija, izvan moda, izvan standarda na koji se čitatelj navikao čitajući recentnu literaturu, jedino što je moguće odmah osjetiti jest dimenzija golemosti tradicije u kojoj se on smješta, odnosno iz koje govori. Svatko iole osjetljiviji zna da se pred njim nalazi nešto ozbiljnije, nešto što nije samo sretni izraz pjesnikova dara nego i svojevrsna velika šansa za čitatelja. Samo: prigoda za što?

Rado ga se, zbog gnomičnosti izraza, komparira s predsokratovcima, a Branislav Oblučar u nedavno objavljenoj studiji “Na tragu Kornjače” (Disput, Zagreb, 2017.) o Dragojevićevim pjesmama u prozi cijelo poglavlje posvetio je ovom odnosu. Parmenid i Heraklit kao trajne pjesnikove fascinacije tek su jedna od općih tema koje je Dragojević dobro objasnio u svojim knjigama, kao i predgovore i pogovore: “Cervantes stoga govori u predgovoru svog ‘Don Quijotea’ da je on protiv svakog predgovora. Predgovori i pogovori, kao i objašnjenja priča vuku na jednu stranu a druge posve zaboravljaju.” (“Primjedba za kupovanje i prodaju pameti”, objavljena u “O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata”)

S time, dakle, treba i ovdje računati. Što se tiče Heraklita, u knjizi “Izmišljotine” imamo esej koji na vrlo zanimljiv način obrađuje ovog filozofa. Iako je filozofu najvažnija bila budnost – i u vezi s njom ima jedan jedini zahtjev u svom djelu – Dragojević smatra kako je sam ostao među onima koji spavaju, pa su današnji Heraklitovi učenici možda pročišćeniji od Heraklita. Poznato je da je efeški mislilac svijet vidio u oprekama, u kontradiktornosti, polarnosti, komplementarnosti, da je srž njegova učenja u borbi. Dragojević kao da vidi svijet nakon što su ove dijalektičke igre i sinteze minule: nakon heroja, koji je sav u borbi, dolazi patnik, pravi junak Dragojevićeve poezije, netko tko zna za pasiju, za trpnju, ali i za cjelovitost. Ne postoji ništa što je pobijeđeno.

U svijetu Dragojevićeve poezije Cezari su nakaradnost. Ne radi se o budnosti i o spavanju i u ime njih poduzetim herojstvima, koji su različite maske identiteta, nego se kod Dragojevića radi o biću, pomalo i zastrašujućoj pojavi koja debelo nadrasta psihoanalitičku konstrukciju ida, ega i superega, neovisno o tome jesu li zbrojeni i uravnoteženi. U pjesmi “Odlazak u park” iz zbirke “Zvjezdarnica” Dragojević je odškrinuo vrata prema ovom fenomenu. Lirski subjekt šeta parkom s trogodišnjom kćeri i samome sebi nalaže oprez: “Mogla bi opaziti/da nemam imena. Ako me žele zvati/Bog, ljudi, životinje, stvari/u velikoj su neprilici.“ Znači, biće, a ne identitet, i ovo se biće ljuti kada ga se spominje pod nepotpunim imenom.

Iako Dragojević pročišćava ionako visoko destiliran jezik kojim piše, za njega se svejedno može reći ono što je Meister Eckhart rekao o duši: ona ne stari, uvijek je jednake dobi. Već njegova prva zbirka zvučala je kao da se od nečega oprašta, gotovo kao podsjećanje da je u tom početku počeo otkucavati i početak kraja. “Kasno ljeto” osamnaesta je njegova knjiga. Od prethodnih osobito su voljene bile: “Kornjača i drugi predjeli” (1961), “O Veronici, Belzebubu i kucanju na neizvjesna vrata” (1970), “Četvrta životinja” (1972), “Izmišljotine” (1976), “Razdoblje karbona” (1981), “Rasuti teret” (1985), “Zvjezdarnica” (1994), “Cvjetni trg” (1994), “Hodanje uz prugu” (1997), “Žamor” (2004) i “Negdje” (2013).

Dragojević u jednom svom tekstu podsjeća na Thomasa Manna i njegov odgovor na pitanje koja mu se ljudska osobina čini najvrednijom. Njemački pisac rekao je – divljenje. Divljenje je najvrednije, sve ostalo je manje vrijedno. Na to je dobro podsjetiti danas kada se kao relevantno mišljenje uzima samo negativan iskaz, kao da je bljuvanje siguran znak da se nešto shvatilo i da se ne kalkulira. A “Kasno ljeto” sastavljeno je (i) od divljenja.

Prvo naslov: Dragojević u zad­njem tekstu knjige “Ljetni dan” opisuje na što misli: prvo izaziva čitatelja da rekonstruira ljetni dan – za razliku od jesenskih, zimskih i proljetnih – stvar neće ići tako lako. Ljetni dan je Hiperion. On je Bog sunca i njegov je element eter. “Što je eter? Rječnik kaže: čisti gornji zrak, nebo, svjetlo, vedrina, dah; sredina koja ispunja čitavo prostranstvo svijeta, nosilac svjetlosti kojega je znanost u 19. stoljeću protjerala iz svojih riječi, brojki, slika i pokusa. Ali, ako dobro vidimo, ostao je u ljetu…”

Ljeto izmiče pamćenju, ono kao da je uvod u drugi život, u elementarnost lišenu ornamentike, dekoracije, komentara na marginama, koju smo uvijek u stanju popratiti kognitivnim procesima, budući da već živimo na periferiji vlastitih života. Dragojevićev drugi svijet je kao “jedan nikada dostignut, nikada obuhvaćen, nikada shvaćen ljetni dan u kojemu nestaju sve noći i sudbine”. Zbirku otvara okvir pogleda, “Prozor”, za koji se konstatira kako ga napušta. Gdje god uputi oko, vidi “svuda malo i ništa”. Redukcija. “Odlaze stabla s pticama, brod s dimom i bez dima.” “Prije je tu lajao pas. Netko me zvao. Bog možda.” U pjesmi “Lonac” konstatira se da tko god ima dušu ima i lonac i da je on koji vam ovo pripovijeda “gotovo prazna stara duša” te da su u panici on i njegov “ludi šum”.

Dragojević o starosti piše kao o propadanju zgrada i pomoćnih građevina velikog imanja. U pjesmi “Malo stariji” kaže: “Stjeran u nešto, ne znam u što,/u neki feudalni kutak: smrt feudalnu,/provociram nekorektni raspored,/nespreman za bilo kakvu svjeto-/nazorsku gužvu.” Dobro se ovdje sjetiti rečenice koju je pjesnik zabilježio u “Izmišljotinama”, a vidio ju je zapisanu na grobu u Omišu: “Hvala ti, Bože, što sam bio na ovome svijetu.” A ovih “hvala” u “Kasnom ljetu” ne nedostaje: gledajući jato cipala prati njihove okretaje u moru i pita se: po čijoj zapovijedi ide ova povezanost.

Zbirka je puna kamenja, kamen se pojavljuje i u prethodnoj zbirci, ondje se kaže: kamen je zapravo cijeli od kamena. S kamenom je stvar, objašnjava Dragojević, da on danju spava, noću je živ. Zato on nama izgleda ovako nepomično i ekskomunicirano iz života. Za razliku od njegova lirskog subjekta, koji u poplavi životne radosti već koju pjesmu kasnije ukrade knjigu. W. H. Auden pisao je o geniju i apostolu. Dvije velike vrijednosti koje se isključuju.

Dragojevićeva pojava kao da ne stane u ovu antitetičnost. On je genij koji ima sve elemente držanja nekoga tko prenosi tuđu, vrlo važnu poruku. Možda zbog toga što nastupa u ime šireg identitetskog nazivnika nego što je uobičajeno? U ime spomenutog bića na čijoj je razini pjesnik uspijevao boraviti uspješnijih dana svoga života? Malo ćemo reći ako borgesovski kažemo kako veliki pisci stvaraju svoje prethodnike. Netko poput Dragojevića priprema vas i za tekstove u kojima se nastavlja ista ova zadaća prenošenja nečega vrlo drhtavoga u nešto vrlo kruto. Ako je točno da je materija energija koja je izgubila zanos, onda se kod njega materija riječi budi i ponovo pretvara u energiju. Čitajući Constantina Noicu i njegovu konstataciju da se svjetlost vuče kroz univerzum s pukih 300.000 kilometara u sekundi, mogli biste pomisliti da čitate Dragojevićeva nastavljača (kalendari ovdje nisu bitni).

Svi veliki u neprekidnom su učeničkom odnosu. “Ne štedi me, kaže olovka.” Tako Dragojević započinje pjesmu “Jutro”. “Žao mi je olovke, žao mi je nepoznatih riječi/koje s njom nisam napisao.” Ovo zapisuje čovjek koji je i svakodnevnu frazu “jesi li živ” uspio čuti onako kako treba, koja se njemu nije izlizala od neprestane upotrebe. Ondje kod teksta o takvom pozdravu Dragojević piše kako su naši stari znali da je moguće da smrt preuzme vlast nad tijelom. Kao što tako rado preuzima vlast nad jezikom.

Upravo objavljena zbirka pokazuje kako se takvim automatizmima, koji se događaju s našim punim pristankom, nosi netko ovako poseban kao Dragojević. Koliko tu ima čišćenja riječi, koliko zračenja stvorenih verbalnih prostora, u koje odmah ulijeću paučine. 20. i 21. stoljeće ostat će zapamćeno i kao vrijeme u kojemu se reklo da je bitak samo riječ. Nama bi trebalo biti lakše nego drugima jer je u nas živ pjesnik pored kojega bitak teče kao potok i koji zna da potoci ne teku kroz inkubatore. Jedan original.

Jer imate pjesnike originale i pjesnike imitatore. Pjesnici imitatori mogu biti veliki, čak baš veliki, veliki. Sjetimo se T. S. Eliota, sav je sastavljen od katalogiziranih tuđih znanja. No ti vidiš da se radi o herbariju, odmah osjetiš da nisi u vrtu. Lijepo je, veliki je to herbarij, sastavljen od aluzija na kompletnu kulturu ljudske vrste, ondje se znanja ciklički kreću jedna oko drugih. Ali je kao u zvjezdarnici, nije to prava stvar, poput vedra neba. Kao što kod pažljivog čitanja Dragojevića i sam izuvaš cipele i silaziš s tepiha i praviš prve korake po tlu sastavljenom od riječi koje je on pozvao da se okupe na tihoj gozbi njegove poezije. A ona se u “Kasnom ljetu” pojavljuje u čistom podnevnom izdanju apostrofiranog godišnjeg doba, kao nešto što pjesnik možda nije uspio do kraja rekonstruirati, ali ne jer nije htio, nego jer će se stvar ucjeloviti tek relevantnim čitateljskim prepuštanjem omari. “Nabrajao sam i bio nabrajan.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 14:02